Fotografija autorice pod pseudonimom auntieEM odnijela je drugu nagradu na prošlogodišnjem konkursu na temu coming outa u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra u saradnji sa Heinrich Böll Fondacijom. Napravili smo intervju s njom, u kojem govori o značaju umjetnosti i aktivizma, svojim motivima da se prijavi na konkurs, i ideji iza nastale fotografije.
Razgovarala: Jadranka Ćuzulan
LGBT.ba: Šta te je ponukalo da se prijaviš na konkurs na temu coming outa?
Iz sopstvenog iskustva težine koju nosi “coming out” u jednoj zajednici poput ove u kojoj živim, iz sopstvenog osjećaja da mi je uskraćeno pravo na slobodu izražavanja onog što jesam, bez obzira da li je to rodni identitet ili seksualnost, ili i jedno i drugo – ovakve konkurse vidim kao skoro pa jedinu priliku da dođem do glasa i komuniciram sa javnosti, da ukažem na važnost prostora koji treba biti pružen LGBT zajednici, prostora za slobodno izražavanje, pa da se za tu slobodu i borim. A moja borba je oduvijek bila kroz umjetnost, fotografiju, film, poeziju, pa mi je ovaj konkurs omogućio taj prostor i mogućnost da komuniciram čak i s nekim koga ne poznajem, čak i s nekim ko me možda ne bi prihvatio/la zbog onog što jesam – no sada barem znam da je tom nekome pružena mogućnost da se sa ovom temom susretne na jedan lijep način – kroz umjetnost.
LGBT.ba: Možeš li nam reći više o ideji iza nastale fotografije?
Prva stvar koju me većina ljudi pitala jeste vezana za nagost tijela na fotografiji. Čemu ta nagost? Taj osjećaj potpuno izvlačim iz sopstvenog iskustva sa coming outom, nagost, bivanje onog što jesam, najiskrenije i najdublje unutar mene, ljubav između dvije osobe koje su potpuno nage, iskrene u onome što jesu jedna prema drugoj, ali u isto vrijeme i nemogućnost da budu potpuno iskrene prema javnosti, nemogućnost i ta potreba da se njihova lica “skrivaju” – baš zbog te etikete koja bi im bila “nalijepljena” onog trenutka kada obavijeste svoju okolinu o svojoj seksualnosti, baš zbog onog što je crvenim slovima ispisano na njihovim tijelima. Baš taj trenutak fragilnosti u coming outu, trenutak kada smo najiskreniji i kada smo i najnezaštićeniji, potpuno nagi, nažalost postaje i trenutak kada na naše tijelo biva utisnut taj “žig”, taj strašni podsjetnik na ono kako nas doživljava okolina.
LGBT.ba: Da li se se dosada bavila fotografijom, ili aktivizmom? Na koji način su za tebe ta dva polja, umjetnost i aktivizam, povezani?
Za mene je to najčešći vid aktivizma kojim se i bavim – umjetnički aktivizam. Dugo sam se bavila umjetnošću i aktivizmom potpuno odvojeno, dok nisam uvidjela kolika je zapravo moć da neke teme dopru do ljudi koji inače ne žele diskutovati o temama koje se tiču ljudskih prava, ili društvene odgovornosti generalno. Postoji ta neka barijera izgrađena prema “aktivistima” u mojoj okolini, nešto što ljude sprečava da uopšte slušaju nešto vezano za takve teme, a posebno temu LGBT-a, budući da ili imaju predrasude prema toj zajednici ili ih tema uopšte ne zanima. Pristup umjetnosti je potpuno drugačiji od onog koji je inače raširen u aktivizmu, jedan pristup kojeg osjećam da su se svi već “zasitili”. Umjetnost je vrlo direktna, ali i suptilna u isto vrijeme, umjetnost omogućava i onima koji ne žele o ovakvim temama razgovarati da direktno dožive ono što npr. jedna LGBT osoba osjeća, omogućava im da stvore jedan trenutak prepoznavanja, suosjećanja i generalno uživanja u ljepoti umjetnosti koja im možda može pomoći da prevaziđu predrasude koje inače posjeduju spram tema koje inače izbjegavaju.
