Piše: Mirza Halilčević
Foto: meaws.com
Internalizovana homofobija ili autohomofobija podrazumijeva proces u okviru kojeg internalizujemo, usvajamo, prisvajamo i manifestujemo stavove i mišljenja homofobne prirode, primarno prema sebi, vlastitoj seksualnosti koja ne pripada normiranom hetero spektru seksualnosti, ali također i prema drugim za koje pretpostavljamo ili znamo da su primjer nenormirane seksualnosti. Pod pojmom nenormirane seksualnosti podrazumijevamo sve oblike seksualnih identiteta koji pripadaju akronimu LGBTIQA, odnosno, podrazumijevamo sve ljude koje nisu dijelom dominantne heteropatrijarhalne strukture.
LGBTIQA osobe nisu izolovana komponenta, nego su dijelom društva koje ima izražene homofobne stavove, te svojom zgrčenom normalizacijom heteroseksualnog odnosa kao jedinog ispravnog puta daje definiciju seksualnog, pa i rodnog standarda u okviru kojeg se odgaja, odrasta i živi.
U periodu kada seksualnost, odnosno homoseksualnost, naiđe na spoznaju, pa i onu najmanju, dolazi do reprezentacije prethodno usvojenih homofobnih stavova. Kako živimo unutar heteroseksualnog standarda, ovo je izazov sa kojim se susreće veliki dio zajednice, a naročito unutar bh. konteksta. Internalizovane, usvojene stavove je prije svega jako teško racionalizirati, prepoznati i mapirati, te je u odnosu na to prilično teško suočiti se sa vlastitom autohomofobijom.
Različite su varijante, intenziteti i načini manifestiranja autohomofobije. U odnosu na to, autohomofobija može da bude izražen autodestruktivan mehanizam koji podrazumijeva mržnju usmjerenu prema samom sebi, odnosno homoseksualnom identitetu – “mrzim što sam gej/lezbejka”; može da se manifestuje kroz sistem potiskivanja, usmjeravanja na vrijednosti koje bi naizgled učinile da homoseksualne pretenzije nestanu, da ih zaboravimo; može da dovede do potpunog negiranja opće seksualnosti – “ja sam aseksualan/na”; može da utječe na izbor našeg partnera/ica; a to su pritom samo neke od zaista mnogobrojnih reprezentacija autohomofobije.
Psihologinja i aktivistkinja Irena Knežević približava nam osjećaj anksizonosti u trenucima kada homoseksualnost nailazi na spoznaju, a opet unutar homofobnog društva: “Seksualno sazrijevanje prate zbunjujuće fiziološke i psihološke promjene, osjećaji krivice, straha, uzbuđenja… Dodamo li tome ‘problem’ seksualne orijentacije nepoželjne u društvu, mlada se osoba suočava sa novim setom unutrašnjih konflikata s kojima mora nekako izaći na kraj, da bi se zaštitila od izolacije”. Irena dodaje: “Štiteći proces formiranja pozitivne slike o sebi, iz pojačanog osjećaja krivice i straha od odbacivanja, u mnogim slučajevima osoba ‘drugačijeg’ seksualnog opredjeljenja pokušat će da oponaša homofobno društvo preuzimajući njegove stavove kao vlastite u nastojanju da se ‘koriguje’ i bude poželjan/na član/ica zajednice. Kao da već nije dovoljno teško priznati seksualnost samu po sebi, na koju se, posebno u nerazvijenim društvima poput našeg, gleda s podozrenjem, možemo zamisliti kako je tek priznati i prihvatiti svoju seksualnost koja ‘nikako ne dolazi u obzir’.”
Autohomofobija ili kako sačuvati mentalno zdravlje
Autodestrukcija koja proizlazi iz autohomofobije može da bude veća ili manja, može ostaviti ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje LGBTIQA osoba, može da bude prepreka u emotivnom sazrijevanju, unapređenju emotivne inteligencije, može da dovede do samouvjeravanja i skretanja u nove identitete s ciljem potiskivanja homoseksualnih identiteta, što na kraju dana može značajno da unazadi proces općeg sazrijevanja i razvijanja ličnosti.
“Prilično je individualno u kojoj mjeri će se autohomofobija ispoljavati i da li će ona rezultirati destruktivnim ili autodestruktivnim ponašanjima. Možda će samo, ukoliko se radi o muškarcu, on nastojati da njeguje mačo izgled i odnosi se s podsmijehom prema muškarcima za koje se smatra da nisu dovoljno muževni prema važećem kriteriju. Možda će zapasti u vjerski fundamentalizam ili stremiti pripadnosti grupama koje njeguju patrijarhalne stereotipe (navijačke huliganske grupe, nacionalni šovinisti, i sl.). Osoba ženskog spola može izraziti negodovanje prema lezbejkama čiji izgled nije tipično ženstven ili se truditi da flertuje s muškarcima da bi prikrila stvarne sklonosti”, dodaje Irena, napominjući kako ne postoje jedinstveni i univerzalni koncepti manifestacije autohomofobije.
U situacijama gdje autohomofobija postane sistem destrukcije ili autodestrukcija, edukacija postaje najvažniji instrument. Zahvaljujući dostupnoj online literaturi, člancima, forumima, možemo proširiti spektar svog znanja o ovom zaista velikom izazovu, te se pritom povezati sa ljudima koji su se već suočili sa situacijama koje im je autohomofobija donijela. To može biti izuzetno značajna iskustvena razmjena, naročito ako imamo u vidu da se skoro svi članovi LGBTIQA zajednice sreću sa ovim problemom. Upoznajući druge, slušajući i razmišljajući, možemo doći do onoga što bi se u fazama oslobađanja od autohomofobije[1] zvalo – sinteza identiteta. To je period koji podrazumijeva da smo spoznali/e svoju seksualnost, svoj seksualni identitet, osvijestili/e ga, da možemo mapirati i prepoznati autohomofobne reakcije koje smo imali/e, te da zaista živimo svoje identitete.
Politička autohomofobija
Biti svjestan/na svoje homoseksualnosti i pritom priznati je kao takvu, sebi i drugima, praktikovati je, imati homoseksualne odnose, ne mora nužno da znači i prestanak autohomofobnih manifestacija. Put do potpune sinteze identiteta uključuje i preuzimanje političke odgovornosti i opće pozicioniranje u odnosu na uslove i okolnosti sistema unutar kojeg živimo. Ovakva struktura i način propitivanja identiteta ne mora se odnositi samo i isključivo na LGBTIQA zajednicu. Ovo se može interpretirati i kao odnos pojedinca ili pojedinke i opće političke kulture u bilo kom drugom kontekstu. U odnosu na autohomofobiju to bi značilo osvještavanje važnosti političke validacije homoseksualnih identiteta. Političko u ovom kontekstu ne podrazumijeva isključivo pravne regulacije ovih pitanja, nego način preispitivanja sveopćih društveno-kulturnih standarda.
Ovo pritom ne znači da svi/e trebamo biti aktivisti/kinje u formalnom smislu te riječi, zagovarači/ce, pravnici/e, rodni i kvir teoretičari/ke… Ne! Ovo znači da svi/e imamo političku odgovornost u odnosu na sebe i ljude oko sebe. U praksi to podrazumijeva dolazak na proteste koji ustaju protiv homofobije ili sveopće homogenizacije društva, podržavanje LGBTIQA pokreta, solidarnost, poznavanje političkog sistema i načina na koji isti tretira LGBTIQA osobe i slično. Ovdje pritom treba uzeti u obzir i političku nepismenost društva uopće i druge razloge koji problem političke identifikacije čine složenijim, no autohomofobija je svakako jedna od komponenti koje stoje na putu između LGBTIQA osoba i političke (samo)validacije!
Seks, partnerstva i druge bajke
Ono što je u odnosu na autohomofobiju zanimljivo pratiti jeste način na koji se ona manifestira kod autohomofobnih gej muškaraca, a naračito onih autovanih, u potrazi za partnerom. Tu se javlja potreba za očuvanjem dominantnih maskulinih karakteristika, što u suštini predstavlja pitanje roda, a ne seksualnosti. Rodne uloge i rodni izražaj u ovoj situaciji predstavljaju zaštitnu strukturu, mehanizam, koji će seksualnost učini neprepoznatljivom, politički nevalidiranom. Ovo se, dakle, odnosi isključivo na ovaj kontekst i primjer, jer nije nužno da se sve što je ženstveno kod muškarca može povezati sa homoseksualnošću. Rodni identiteti su uvijek značajno vidljiviji, njihov izražaj uvijek je postojan, za razliku od seksualnosti. Primjera radi, prije će se dogoditi da feminiziranom muškarcu na ulici neko dobaci neki homofobni komentar, nego maskulinom muškarcu, jer rod i rodni izražaj su ono na što ljudi zapravo reagiraju, a ne seksualnost. Autohomofobija u ovom slučaju pokušava da zaštiti privilegije koje zapravo maskulini rodni izražaj u patrijarhalnom društvu omogućuje muškarcima.
U Americi je nedavno rađeno istraživanje koje je obuhvatilo 19 muškaraca iz pet saveznih zemalja na srednjem zapadu i sjeverozapadu uz obalu Pacifika (Missouri, Illinois, Oregon, Washington i Idaho), u okviru kojeg su muškarci govorili o svojim iskustvima seksa sa drugim muškarcima i koliko često upražnjavaju isti. Zanimljivo je ovdje pritom da se većina ovih muškaraca identifikuju kao heteroseksualni muškarci, od kojih većina ima i porodicu, odnosno suprugu i djecu. Ovdje ću izdvojiti samo neke od njihovih izjava i način na koji oni percipiraju vlastitu seksualnost.
Mark (61): Penetriranje je za mene veoma maskulina stvar. Niko ne zna kako bolje zadovoljiti muškarca nego drugi muškarac.
Kevin (69): Ja sam suprug, otac i djed, i smatram to heteroseksualnim dijelom života muškarca. Uživam u društvu svoje djece, uživam u društvu svoje žene, uživam u svom životu i ne bih to htio promijeniti. Nemam namjeru da ostavim ženu zbog muškarca ili nešto slično. Taj dio s muškarcima je jednostavno nešto što radim. Kao što neki muškarci previše piju. Teško je objasniti.
Cain (50): Ne varam svoju ženu. Nemam namjeru da je ostavim.
Will (52): Dosta naginjem ka muževnom. Mogu očistiti srnu, mogu uhvatiti ribu i veoma sam dobar majstor.
Prema riječima ovih muškaraca, oni razlikuju seksualni identitet i seksualnu orijentaciju. Kažu da ono što žive za svojim suprugama i djecom nazivaju životom, a ovo drugo tek usputnom praksom, odnosno drugarskim seksom. Nijedan od njih nije izostavio da spomene svoj maskulinitet, te svoje vještine poput lova ili ribolova koje dodatno validiraju njihov muški rodni identitet. Svoje seksualne prakse na smatraju varanjem, jer se, kako kažu, uvijek vraćaju svojoj kući i porodici. Ako bismo ovdje mogli izuzeti socio-politički kontekst, ovo bismo mogli nazvati seksualnom fluidnošću u punom smislu te riječi, ali, pošto to ipak ne možemo, ovo ćemo interpretirati kao autohomofobiju.
U svijetu se mnogo govori o autohomofobiji i načinima na koji ona usporava i lične i političke napretke. Kako autohomofobija sinhronizirano prati izraženu opću društvenu homofobiju, prilično je teško naći ljude koji mogu mapirati i imenovati homofobiju u svojim životima i onu koju manifestiraju u odnosu na druge. Ja sam imao sreću da razgovaram sa dvoje ljudi koji su pristali da podijele svoja iskustva suočavanja sa autohomofobijom.
“Unatoč svemu, stupala sam u veze i odnose sa muškarcima. Osjećaj nezadovoljstva i unutarnje praznine sam pripisivala činjenici da se ne mogu do kraja opustiti, a s vremenom sam se počela uvjeravati u to da sam vrlo vjerojatno frigidna. Moje bivše dečke je oduševljavalo to što imamo jako mnogo zajedničkih interesa, fasciniralo ih je moje poznavanje raznih glumica iz filmova za odrasle i nervirala činjenica da moja garderoba više liči na njihovu nego na ‘tipično žensku’ garderobu. Moje se oduševljenje držalo u jako malim granicama, no to sam posmatrala kao problem druge vrste, jer pobogu, koja to žena nema taj konstantni neugodni osjećaj u vezi?”, objašnjava Ana, dodajući “Imala sam grupu prijateljica na faksu s kojima sam se družila gotovo svakodnevno, i jednu od njih je redovno fasciniralo kako ja reagiram kada me dira po vratu. Meni je osobno bilo neugodno, jer bi to rezultiralo ježenjem kože po cijelom tijelu dok bi ona zabijala nos u moj vrat, a meni nije bilo jasno zašto ne mogu tako reagirati kada sam s dečkom?! Sada kada se sjetim toga, možda su njima neke stvari bile očite, dok sam ja nastavila plutati na pučini autohomofobije i samozavaravanja.”
Neminovno je da autohomofobija ima i svoje rodne modele, obzirom da je i utjecaj rodnog izražavanja jednako postojan. Ono što se izdvaja kao autohomofobija sa svojevrsnim ženskim predznakom jednako je očekivanjima i pretpostavkama koje društvo nameće ženi. U tom kontekstu, autohomofobija stoji na putu i ka slobodi rodnog izražavanja i vrlo lako bismo mogli reći da ona podrazumijeva i društvenu rodofobiju, odnosno, autorodofobiju, što bismo mogli definisati kao strah od narušavanja dominantnih rodnih uloga.
Svoje iskustvo sa autohomofobijom sa muškim predznakom odlučio je podijeliti i Tarik.
“Razgovore o stavovima prema LGBTIQ+ populaciji sam vješto gurao pod tepih parolama u maniru ‘ma neka radi ko šta hoće, kakve ja veze imam s tim’. Oh honey, Itekakve veze ti imaš s tim. Ni u kom trenutku mi nije palo na pamet da je moguće da za sebe mogu reći da sam gej. Strah od istine išao je do te mjere da mi ni na kraj pameti nije bilo da na internetu istražujem takve stvari, potražim savjet ili se nekome povjerim. Ako društvo to neće prihvatiti, zašto bih ja, kao dio tog društva? S druge strane sasvim prirodno mi je bilo pred spavanje pogledati neki homoerotični porno uredak. Priželjkvao sam kontakt sa gej ljudima, ali u isto vrijeme izbjegavao sam prisustvo ljudi za koje kruže priče da su gej, znajući da postoji rizik da će me oni možda ‘izofirati’. Izlazio sam sa djevojkama na neke kvazi dejtove i sjedeći tako sa njima npr. u nekom kafiću, u glavi mi je uvijek odzvanjao unutrašnji glas razuma govoreći ‘ma što ti ovo treba, znaš i sam da nema fajde od ovoga’. Sa njima bih na kraju najčešće ostao u nekom prijateljskom odnosu. To mi nije predstavljalo problem, lakše sam podnosio da sam ‘onaj što uvijek završi u friendzoneu’ nego ‘onaj gej'”, zaključuje Tarik, uz to navodeći kako se poslije svega autovao i on. “Afirmacija, toplina i prihvaćenost na koje sam naišao bile su katalizator. Kao domine, svako pozitivno autovanje ohrabrilo je sljedeće. U kratkom vremenskom periodu moj sistem vjerovanja i svjetonazor doživjeli su svojevrsnu renesansu. LGBTIQ+ populaciju više nisam izbjegavao, štaviše – želio sam da ih, kao Pokemone, upoznam sve. Upoznao sam i mračnu stranu. Šokirao sam se internaliziranim neprihvatanjem, etiketiranjem i osuđivanjem. Na platformama za upoznavanje gej muškaraca spoznao sam da autohomofobija ima oblike kojih nisam bio ni svjestan. ‘Muškarčina za muškarčine’, ‘femi stop’ i slična ograđivanja od vlastite feminiziranosti i dan danas predstavljaju za mene izvor frustracija i čuđenja. Vodeći se takvim narativima, muškarčine su oni koji imaju ‘muda’, ovakvi su, onakvi su. Ne mogu biti dovoljno zahvalan za okolnosti u kojima sam se ja našao, snašao i pronašao. Jedino što što bih mogao sugerisati osobama koje prolaze kroz pakao autohomofobije jeste da time što prihvatimo i zavolimo sebe, brišemo prostor i uporište drugima da osuđuju, ne odobravaju ili eventualno mrze”, zaključuje Tarik na kraju.
Za sve one koji žele znati više ili su zaintrigirani ovom temom, preporučujem čitanje tekstova poput onog od Jasne Žmak – Jasna ili o autohomofobiji, gdje je predočena vrlo autentična iskustvena priča. O muškarcima i otporu feminiziranosti možete čitati u tekstu FEMI OFF – O tetkicama i autohomofobiji. A zanimljivo detektovanje lične autohomofobije možete pronaći unutar teksta Šest faza oslobođenja od autohomofobije – u kojoj ste vi?
