LGBT i policija
Vide li pripadnici mupova nevidljive grupe
Fondacija Heinrich Böll u BiH u suradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom i Fondacijom CURE započela je projekat pod nazivom Coming out! Zagovaranje i zaštita prava LGBT osoba, za koji je sredstva obezbijedila Evropska unija, kako bi se zaštitila i zagovarala prava jedne od najviše diskriminisanih i nevidljivih grupa u bh. društvu – lezbejki, gay muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba (LGBT). Ciljevi projekta su otkrivanje uzroka homofobije, njeno smanjivanje i razbijanje, uz poseban fokus na senzibiliziranje državnih službenika/ca koji rade u policiji, pravosuđu, zdravstvu i obrazovanju, ali i novinara/ki i predstavnika/ca organizacija civilnog društva. Unutrašnji poslovi, treća je u nizu publikacija nastalih u okviru istraživanja
“Sezonsko” aktueliziranje tema vezanih za položaj LGBT populacije u javnom diskursu, najčešće onda kad se u susjednim zemljama pokušavaju održati ili održavaju povorke ponosa umnogome negativno utiče na sam položaj LGBT osoba, njihovu (ne)vidljivost i percepciju heteropatrijarhalne većine koja najčešće ne priznaje i ne poznaje LGBT probleme te ih često posmatra samo kroz potrebu javnih okupljanja.
A javna okupljanja LGBT osoba su društveno neprihvatljiva za većinu bh. stanovništva, pa u tom duhu i odgovor jednog/e ispitanika/ce iz oblasti unutrašnjih poslova koji/a je rekao/la: “Javne istupe treba izbjegavati. Bosna je Balkan!”’
Policijsko djelovanje
Policijski službenici/e često javne oblike borbe za ostvarivanja prava LGBT osoba doživljavaju kao bespotrebno izlaganje visokom riziku, uz zabrinjavajuće čest, u ovom ali i drugim primjerima, strah od nametanja stavova LGBT populacije takozvanim normalnim osobama, jer se u BiH kao i u drugim nerazvijenim zemljama homoseksualnost nerijetko doživljava kao nešto prelazno što ima tendenciju širenja, zahvaljujući nedovoljnoj informisanosti i zanemarivanju činjenice da broj homoseksualaca nije u porastu već je konstanta u ukupnom udjelu svjetske populacije.
Nepoznavanje terminologije vezane za LGBT populaciju, izostanak informacija o postojanju udruženja koja se bave promocijom i zaštitom LGBT prava, nepoznavanje nacionalne i evropske zakonske regulative u ovoj oblasti, specifična hijerarhijska policijska struktura i podjela dužnosti samo su neki od problema vezanih za LGBT populaciju u kontekstu unutrašnjih poslova pokazalo je istraživanje.
Kada govorimo o načinu policijskog djelovanja, LGBT osobe još uvijek predstavljaju gotovo nevidljivu kategoriju, a uzroci su, kao što su to pokazala i istraživanja drugih oblasti, u nedovoljnom broju outovanih LGBT osoba što prati i izostanak senzibiliziranosti uposlenika/ca prema specifičnim problemima i potrebama LGBT osoba, stalnom strahu kojem su izloženi/e i čija je posljedica izostajanje obraćanja policiji za pomoć kada je to potrebno. Mali broj procesuiranih slučajeva na sudovima u BiH dodatni je demotivirajući faktor u ohrabrivanju prijavljivanja policiji slučajeva nasilja prema LGBT osobama.
Da nemaju ništa protiv drugačije seksualnosti onda kad se ona upražnjava unutar vlastita četiri zida stav je većine ispitanika/ca u istraživanju iz oblasti unutrašnjih poslova kao što su to pokazali i rezultati istraživanja iz oblasti obrazovanja i pravosuđa. U podijeljenom društvu kakvo je BiH, jasno je da će problemi LGBT populacije biti dodatno usloženi, odnosno specifičan politički ustroj dodatno komplikovati ostvarivanje zagarantovanih ljudskih prava pa samim tim i prava LGBT populacije.
Napadi i nasilje
Model donošenja odluka putem konsenzusa predstavnika/ca tri konstitutivna naroda u BiH nerijetko vodi blokadi institucija i podrazumijeva sporost u donošenju kao i sprovođenju zakona. Često se mnogi zakoni donose pro forme, zbog ispunjavanja evropskih standarda, ili kako navode istraživačice da se zamažu oči međunarodnoj zajednici što je bio odgovor u intervjuu sa uposlenicima/ama sektora unutrašnjih poslova. Situacija na terenu je prilično alarmantna jer na osnovu istraživanja saznajemo kako ni intervjuisani uposlenici/e na svim nivoima nemaju preciznih podataka i informacija o napadima, nasilju i prijetnjama kojima su izložene LGBT osobe, a precizne podatke ne posjeduju ni nevladine organizacije.
Poseban problem je neujednačeno zakonodavstvo: dok u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu postoji zakonska regulativa na osnovu koje se npr. napadi i nasilje nad LGBT zajednicom u kojima je inkriminisana radnja povezana sa seksualnom orijentacijom i/ili rodnim identitetom podvode pod kategoriju zločina iz mržnje i rezultiraju strožijim sankcijama, u Federaciji to nije bio slučaj. Vlada FBiH je u julu ove godine uputila Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona FBiH u parlamentarnu proceduru po skraćenom postupku.
Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje uputila je prijedlog amandmana na Prijedlog zakona klubovima stranaka i radnim tijelima Parlamenta Federacije BiH.
Manjkavosti postojećeg zakona mogu se ilustrovati primjerima fizičkog napada na osobu koja pripada LGBT populaciji i koji je bio procesuiran kao prekršaj što je iskustvo jednog od ispitanika/ca. Ili slučaj istjerivanja iz sarajevskog kafića dvije djevojke koje su se ljubile i kojima je policija uzela lične podatke, ali ne i izjavu, da bi potom jedna od njih primila zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka jer su njih dvije, navodno, kršile javni red i mir. Djevojke su oslobođene optužbe tek dvije godine kasnije.
Pored niza manjkavosti i objektivnih problema koje treba rješavati na višim instancama, pomaci su mogući u individualnim pristupima, barem kad je riječ o policijskim službenicima/ama i njihovom senzibiliziranju jer su oni/e prvi/e koji/e dolaze u kontakt sa žrtvom.
Generalno nepovjerenje
Većina ispitanih policijskih službenika/ca navodi ravnopravan pristup svim žrtvama, dok je jedna osoba navela kako se pristup policijskih službenika/ca ne razlikuje od generalnog stava prema LGBT osobama, do izjava kako je odnos policijskih službenika/ca prema LGBT osobama bolji nego što je stav LGBT zajednice o policiji.
Važnu ulogu u jačanju ili bolje reći istinskom formiranju LGBT zajednice imaju nevladine organizacije. Njihova saradnja sa bh. institucijama odvija se na više načina, poput angažmana Sarajevskog otvorenog centra i slanja određenih saopštenja i molbi za isticanje plakata sa afirmativnim porukama vezanim za prava LGBT osoba. Nerijetko se desi da saradnja, odnosno spremnost institucija na saradnju ostane na deklarativnom nivou.
Istraživanje iz oblasti unutrašnjih poslova potvrđuje generalno nepovjerenje građana/ki prema institucijama sistema pa samim tim i LGBT osoba koji/e se policiji obraćaju putem udruženja u čijem je interesu zaštita LGBT osoba. Ali strah od outovanja i diskriminacije, posebno u manjim mjestima, vodi i do paradoksalne situacije u kojoj LGBT osobe ignorišu podršku udruženja, pa se zbog toga često navodi da u BiH ne možemo govoriti o LGBT zajednici već isključivo o skupini.
Kada je o slobodi udruživanja, izražavanja i okupljanja riječ, i tu su dobijeni različiti odgovori od samih aktivista/kinja, navode istraživačice. O tome svjedoče iskustva organizatora/ca i učesnika/ca tokom pokušaja održavanja prvog Queer Sarajevo Festivala kom je prethodio otvoreni govor mržnje u medijima, izostanak osude predstavnika/ca vlasti takvog oblika ponašanja i uz kulminaciju koja je podrazumijevala otvoreno fizičko nasilje. Ovaj događaj, navodi se u publikaciji, obezbjeđivala je policija te su dva policijska službenika suspendovana zbog loše procjene rizika iako je djelovanje policijskih struktura ocijenjeno kao pozitivno u odnosu na npr. političke stranke ili medije koji su doprinijeli stvaranju moralne panike.
Rozi izvještaj
Pozivajući se na Rozi izvještaj Sarajevskog otvorenog centra, istraživačice navode iskustva iz oktobra 2012. kad je udruženje iz Sarajeva koje se bavi LGBT pravima planiralo flash mob aktivnost. Aktivnost je u skladu s procedurama najavljena policiji, ali je policija dala saopštenje da se to ne može organizovati budući da je došlo do promjene pravne procedure kada je riječ o javnim okupljanjima. U osvrtu na ovo dešavanje, u navedenoj studiji stoji da “da policija nije željela direktno zabraniti okupljanje kako bi izbegla negativan publicitet, te da je ovaj potez indirektan način zabranjivanja okupljanja LGBT osoba”. Sve to potvrđuje tezu koja se provlači da ponašanje policije varira od slučaja do slučaja.
Na osnovu istraživanja saznajemo da je nezadovoljstvo prisutno među predstavnicima/ama policijskih struktura koji/e navode kako se ne može govoriti o “istinskoj i iskrenoj saradnji” policije i nevladinih organizacija, uz zamjerke adresirane civilnom sektoru koji po riječima jednog/e ispitanika/ce veći oslonac traži van naše zemlje i bolje poznaje ondašnje standarde i zakone.
Uz zabrinjavajuću činjenicu da se jedan/a od ispitanika/ca nikada nije upoznao/la sa LGBT osobom, brine i podatak da većinu informacija o LGBT osobama predstavnici/e unutrašnjih poslova dobijaju putem medija, a mediji, pokazuje to niz istraživanja, najčešće o LGBT temama (uz rijetke izuzetke) izvještavaju na nedovoljno profesionalan način.
Od pozitivnih primjera navedenih u publikaciji izdvaja se saradnja čiji je rezultat postojanje u MUP-u Kantona Sarajevo kontakt osobe za vezu sa LGBT zajednicom, a u toku su dogovori oko projektne implementacije koja uključuje i obuku policijskih službenika/ca o LGBT pitanjima.
“U društvu u kojem je gotovo polovina radno sposobnog stanovništva nezaposlena i vlada izuzetna socijalna deprivacija, ljudska prava različitih manjinskih i marginalnih grupa se nerijetko posmatraju kao luksuz”, dio je zapažanja nastalih na osnovu istraživanja iz oblasti unutrašnjih poslova što itekako može biti demotivirajuće na putu ka senzibiliziranju svih slojeva društva, pa tako i onih koji/e pripadaju unutrašnjim poslovima, ali to svakako ne smije biti izgovor za dodatnu edukaciju, informisanje i profesionalno, ali u prvom redu ljudsko ophođenje prema LGBT osobama.
Veoma je bitno potcrtati važnost outovanja koje se ne treba posmatrati kao privatna već veoma važna društvena kategorija, a putokaz u daljem djelovanju može biti i odgovor jednog/e od ispitanika/ca koji/a je rekao/la: “Kada je ova populacija više prisutna, tada je i ovo ministarstvo više angažovano”.
Tekst preuzet iz magazina Dani, objavljen 25.10.2013.
