Piše: Mirza Halilčević
Bend Buč Kesidi upotpunio je ovogodišnji zabavni program Merlinka festivala. Dugački red ispred objekta svjedočio je velikoj zainteresiranosti za njihov nastup. Po prvi put u Sarajevu i po prvi put na događaju ovakvog predznaka, svirali su za sve koji su došli da se zabave i đuskaju uz energičnu atmosferu i repertoar koji se pobrinuo da bude tako.
Buč Kesidi srbijanski je muzički duo kojeg čine gitarista Luka Racić i bubnjar Zoran Zarubica. Grupa je nastala 2013. godine, kada ih je inicijalno bilo troje. Nakon par pokušaja intervencija i zamjena na mjestu basistse Racić i Zarubica dalje nastavljaju raditi kao duo. Samo neke od njihovih najpoznatijih pjesama, koji su naišle na pozitivne kritike, te koje su se primile i kod publike sigurno su: “Nema ljubavi u klubu”, “Đuskanje ne pomaže”, “Euforija”, “Tiho”.
Njihov muzički izražaj predstavlja prepoznatljivi indie pop/rok šarm, koji često upotpunjuju zanimljivim vizuelnim elementima, kostimima koje za sebe biraju, ali tekstovima koje sami pišu. Često ističu i kako su obojica ljevoruki.
Za portal LGBTI.ba sa nama su razgovarali o motivima njihovog rada, društveno odgovornoj umjetnosti, procesu kreiranja tekstova, načinu na koje biraju svoje kostime, te granicama koje žele pomjerati kroz muziku.
LGBTI.ba: Da li prvi put upotpunjujete program jednog kvir filmskog festivalu i da li smatrate ovo svojim društveno odgovornim muzičkim doprinosom LGBTI zajednici i bh. društvu?
Jeste prvi put. Valjda jeste društveno odgovorno, obzirom da se lično zalažemo za potpun slobodu u izboru partnera i rodnog identiteta, to se verovatno odražava i kroz naš javni nastup i na neki način sigurno i kroz muziku. Što opet ne znači da bismo prihvatili bilo koji koncert samo jer osećamo društvenu odgovornost, ipak kao bend pre svega imamo odgovornost prema publici da napravimo dobar koncert, što povlači i druge tehničke stvari koje moraju da budu ispunjene bez obzira na povod festivala.
LGBTI.ba: Vjerujete li da savremenoj muzičkoj sceni u Srbiji, pa i Bosni i Hercegovini manjka svijesti o društvenim nepravdama i nedostatku društvene solidarnosti?
Celom društvu manjka društvene solidarnosti, savremena muzička scena možda čak i nije toliko loša (mada to se odnosi na ovaj deo za koji znamo, ne pratimo toliko estradu). Politička scena žestoko profitira na svakoj vrsti konflikta, ona verovatno najviše utiče na društvene odnose i onda sa namerom neguje netolerantnost da bi mogla da pravi haos ukoliko zatreba.
LGBTI.ba: U jednom svom televizijskom intervjuu kazali ste kako za svoje kostime nerijetko birate materijale mahom predviđene za djevojke, obzirom da vam bolje pristaju. Da li se namjenski kroz svoj vizuelni identitet trudite pomjerati rodne granice?
Nije nam to namera, prosto se vodimo time šta izgleda najbolje, ali nemamo nikakve predrasude u procesu i strava je ako to što radimo inspiriše još nekog da se oslobodi.
LGBTI.ba: Postoje li granice koje biste htjeli obrisati svojim muzičkim djelovanjem?
Granice između nacionalnosti, veroispovesti, seksualne orijentacije samo služe da unose razdor u društvu (kao što već rekoh neko od toga ima koristi) i voleli bismo kada ih ne bi bilo. To kroz muziku verovatno ne može da se uradi tek tako, namenski, ali taj stav i želja su protkani kroz sve što radimo i možda će pomoći u procesu.
LGBTI.ba: “…Nema ljubavi u klubu, ljubav je na ulici…”, stihovi su jednog od vaših poznatijih singlova, u kojem vješto radite rekonstrukciju noćnog izlaska, genezu ličnih motiva, pa i javne i privatne sfere, no, šta biste poručili onima koji u odnosu na ovu temu i okolnosti nisu dovoljno osnaženi da ljubav potraže ili obznane na ulici, odnosno u javnom prostoru?
Treba naći hrabrosti i izboriti se za to, nisam siguran da vredi živeti bez te slobode. Nađite snagu u svojim partnerima, u prijateljima i ljudima koje volite, a ostale odjebite.
LGBTI.ba: U svojim tekstovima često koketirate sa nešto manje zabavnom stranom noćnog života i klubova. No, znate li kako su za LGBTI osobe upravo kvir klubovi jedan od rijetkih prostora slobode, zabave i opuštanja. Vjerujete li da savremeni klabing ima potencijal da bude saveznik u izgradnji solidarne i osnažene LGBTI zajednice?
To zvuči otprilike suprotno od onoga o čemu smo mi pisali, klubovi o kojima smo mi pričali forsiraju da treba biti slobodan ali se ljudi često ne osećaju tako u njima. Ukoliko postoji klabing koji oslobađa LGBTI osobe i još je super provod tamo to je strava i svesrdno ga podržavamo.
LGBTI.ba: Vaši stihovi u pjesmi Tiho – “…Niko ne zna za nas, Tiho gubimo dah, Tiho prija nam mrak…”, na vrlo melanholičan način opisuje i prati osjećanja mnogih LGBTI partnerstava u Bosni i Hercegovini, pa i u svijetu. Da li ste u svom pisanju nekada bili inspirisani nekim kvir događajem?
Nismo nikada konkretnim događajem, ali ima kvir ljudi u našem okruženju i na mestima na koja smo izlazili tako da kapiram da su i njihova energija, želje, nesigurnosti u tim situacijama doprineli celoj priči.
LGBTI.ba: Da li vas inspiriše neki LGBTI muzičar/umjetnik?
Hmm, Queen naravno, Fredi je neviđena faca i to je jedan od Zoranovih omiljenih bendova još iz detinjstva, gotivimo Boy George-a, ima jedan “queercore” bend koji smo otkrili preko Tiny Desk Sessiona, zovu se PWR BTTM i oni su mi bili baš nešto novo i zanimljivo… Ali generalno za većinu muzičara koje pratimo ni ne znamo koje su seksualne orijentacije, mislim da je to njihova privatna stvar i bitno nam je samo ono što stvaraju.
