Piše: Ajdin Tinjak
Foto: Royalty-Free/Corbis
Tražeći informaciju više, kao budući saradnik portala Lgbt.ba, o položaju LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, najčešći termini koji se pojavljuju u izvještajima, medijskim natpisima, ličnim pričama, pored nerevnopravan položaj su politička volja, zakonske prepreke, implementacija propisa, marginalizacija problema i slični termini koji su uslovljeni društveno-političkim faktorima koji su na sceni u bosanskohercegovačkom društvenom uređenju. Možda je kasno (možda čak i suvišno?) razgovarati o problemima LGBT osoba u BiH s političarima treće životne dobi, posebno s onima kojima u biografiji stoji i politički angažman u vrijeme SFRJ, pa političko učešće u ratnom periodu 90-tih i na kraju tranzicijski period u kojem se trenutno Bosna i Hercegovina nalazi. Ne vjerujem da su ljudska prava teme koje ih posebno zanimaju, niti da imaju ambiciju rješavati evidentne probleme iz te oblasti.
(Nedavno je u medijima bio izvještaj da su građani na Općim izborima 2014. izabrali parlamente staraca, jer u sastavu zakonodavnih tijela danas imamo veliki procenat osoba koje su pri kraju radnog vijeka.)
No, problem ne bi bio što o aktuelnim pitanjima današnjeg društva moramo razgovarati s penzionerima, već što je u većini slučajeva kad je u pitanju zakonodavna vlast u BiH riječ o profilima koji su po vokaciji mašinci, medicinski radnici, estradne ličnosti…, dok su politolozi kao kadrovi koji se danas masovno proizvode na društvenim fakultetima u BiH, i koji bi trebali biti pozvani da upravljaju, usmjeravaju i vrše monitoring nad društveno-političkim tokovima, na margini. Kao i problemi LGBT osoba.
Stoga razgovor s politolozima/ginjama (i to politolozima/ginjama u začeću) o položaju LGBT osoba u BiH, kao moj izbor da saznam više o razmišljanju mladih osoba (na početku radnog vijeka), studenatima/icama politologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Kako oni kao budući politolozi/ginje vide položaj LGBT osoba u BiH? Da li se uopće zanimaju za oblast ljudskih prava, da li se time bave na fakultetu? Da li je komplikovan politički sistem kočnica ostavrivanja ljudskih prava u BiH? Da li su detektovali koje političke partije najviše rade na pravima LGBT osoba u BiH? Kako studenti/ce politologije gledaju na organiziranje parade ponosa u BiH u društveno-političkim okolnostima koje vladaju u zemlji? Ovo su samo neka od pitanja na koja sam tražio odgovore.
Možda vas neće iznenaditi njihovi podijeljeni stavovi i nevješti odgovori, ali će vas sigurno zabrinuti činjenica da su željeli ostati anonimni u ovom istraživanju. (Možda je vrijeme i za njihov coming out!)
Berina (I godina)
Berina smatra da je položaj LGBT populacije u nezavidnom položaju s obzirom da nisu adekvatno prihvaćeni u društvu, a da je uzrok takvog položaja nepostojanje političke volje za rješavanje njhovih problema. Lično se zalaže za ljudska prava i jednakopravnost i na fakultetu se često posvećuje vježbama koje su vezane za ovu oblast. Berina nije identifikovala da već postoje organizacije koje rade na pravima LGBT osoba, pa odgovara da ako se neko ne počne zalagati za prava te populacije, stanje se neće poboljšati. Smatra da se političke stranke uopće ne bave LGBT temama, a lično podržava ideju organiziranja parade ponosa u BiH, iako smatra da bi to bilo veoma opasno organizirati u BiH s obzirom na naše društvo.
Đorđe (I godina)
Đorđe smatra da je položaj LGBT osoba u BiH u groznom stanju, ali i da tako treba da bude. Oblast ljudskih prava kao studenta politologije ga ne zanima posebno i dodaje da su svi jednaki u onoj mjeri u kojoj treba da budu (?). Kao budući politolog nikada se ne bi zauzeo za probleme ove populacije, a parada ponosa je neprihvatljiva u BiH. Prema njegovom mišljenju HDZ 1990 i SBB rade najviše na pravima LGBT osoba (nema objašnjenje kako je izveo ovaj zaključak).
Nemanja (I godina)
Mislim da je položaj LGBT osoba grozan jer naše društvo ne prihvata tu populaciju, kaže Nemanja. Smatra da političari nisu spremni da se zauzmu za ove grupe jer su previše konzervativni. Lično se u velikoj mjeri zanima za ljudska prava, na faklultetu, ali i van fakulteta u NVO sektoru. Nemanja smatra da građani ne bi uopšte prihvatili organiziranje parade ponosa u BiH. Po njemu je SDS politička partija koja najviše radi na LGBT temama.
Mahir (II godina)
Mahir smatra da je položaj LGBT osoba u BiH krajnje nezavidan i da su za to najveći krivci političari koji ne rade ništa na poštivanju ljudskih prava. Mnogo se zalažem za ljudska prava u svakom mogućem segmentu, na fakultetu, ali i van fakulteta i uživam u izučavanju ljudskih prava. Zalagao sam se i za prava LGBT populacije, ali nemoguće je bilo šta uraditi kada nema podrške vlasti i društva, kaže Mahir, student druge godine politologije. Dalje, smatra da su DF, HDZ BiH i BOSS stranke koje se najviše zanimaju za LGBT teme i da je u ovakvim uvjetima nemoguće organizirati paradu ponosa u BiH.
Amna (I godina)
Amna smatra da je položaj LGBT osoba u BiH solidan, ali da može biti bolji da postoji volja političara za ljudska prava. Lično je oblast ljudskih prava ne interesuje previše, a kao buduća politologinja ili članica neke partije se ne bi zauzela za probleme LGBT populacije jer neće da je neko gleda poprijeko zbog toga. Prema njenom mišljenju organiziranje parade ponosa u BiH je neprihvatljivo i lično bi se pobunila protiv toga. Bez neke posebne analize, smatra da su DF i SBB političke partije koje najviše rade na oblasti ljudskih prava.
Pitanje koje se postavlja nakon ovih kratkih razgovora sa mladim (budućim) politolozima/ginjama, a vodeći se starom izrekom da se željezo kuje dok je vruće je: da li bi nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima trebale više pažnje posvetiti studentima/cama društvenih fakulteta (politolozima/ginjama, sociolozima/ginjama, novinarima/kama…) i njihovoj edukaciji i usmjeravanju ka oblastima ljudskih prava? Ovi kratki komentari studenata/ica FPN-a u Sarajevu svjedoče o nedovoljnoj upućenosti u problematiku ljudskih prava. Ono što su ovi studenti/ce rekli/e za potrebe ovog istraživanja trebao bi da bude alarm za organizacije koje se bave LGBT pitanjima, jer će u nekom novom izbornom ciklusu ponovo biti birani predstavnici/e ili odgajani i obrazovani članovi/ice, zakonodavne vlasti, analitičari/ke, društveni/e radnici/e koji/e nemaju sluha za ovu tematiku.
Također, posebnu pažnju trebalo bi posvetiti i samom procesu obrazovanja kroz koji studenti/ce stiču određena znanja iz oblasti ljudskih prava. Da li se taj segment izučava adekvatno i dovoljno? Na kojim predmetima? Koju literaturu koriste profesori/ce?… samo su neka od pitanja na koja bi trebalo dati odgovore kada je riječ o visokoškolskom obrazovanju. Široko i ciljano istraživanje neophodno bi bilo provesti i kada je u pitanju osnovno i srednje obrazovanje. Da li nastavnici/e razgovaraju dovoljno s djecom o ljudskim pravima, da li posotoji adekvatna litereatura primjerena uzrastu osnovnoškolaca/ki, da li postoje primjeri srednjoškolaca/ki koji kroz (obavezan) “Projekat građanin” delegiraju probleme iz oblasti ljudskih prava?
Mnogo je pitanja koja vise u zraku, a odgovore bi trebalo potražiti u nadležnim ministarstvima obrazovanja (kantonalnim i entitetskim) koja bi morala biti pokretač pozitivnih promjena kada je u pitanju edukacija o ljudskim pravima i slobodama, no poučeni dosadašnjom praksom, borba za jednakopravnost će i dalje biti samo u načelu borba, a sistem će pokušati uređivati aktivisti/kinje i nevladin sektor uz nesebičnu podršku stranih partnera.
