tekst je preuzet sa vizkultura.hr
Claude Cahun je francuska umjetnica, fotografkinja, aktivistica i spisateljica koja je djelovala početkom 20. stoljeća. Premda široj suvremenoj javnosti relativno nepoznata, gledajući radove, koje je ostavila iza sebe, osobito fotografski opus, lako je shvatiti zašto je mnogi galeristi, kolumnisti i novinari, koji su se u posljednjih par godina raspisali o njezinom liku i djelu, s pravom nazivaju jednom od najzanemarenijih autorica prošlog stoljeća.
Cahun je rođena u židovskoj obitelji “s pedigreom”, nećakinja je avangardnog pisca Marcela Schwoba, no upravo zbog takvog obiteljskog okruženja svoje je pravo ime Lucy Schwob skrivala iza izabranog pseudonima, odlučno vjerujući kako joj identitet familije može samo naškoditi u afirmaciji. Također, veliku zaslugu u obiteljskom odmetništvu zasigurno je imala i činjenica da je bila zaljubljena u svoju polusestru, s kojom je dugo živjela u partnerskom odnosu, te da je hrabro, ustrajno i angažirano te davne prve polovice 1900-tih svoj rad, osim na političku tematiku, često usmjeravala na pitanja roda i seksualnosti, što se iz današnje perspektive čini itekako avangardnim. Sam izbor njezina imena, koje je u francuskom jeziku rodno neodređeno, dovoljno govori o autoričinom stavu spram seksualnih opredjeljenja i društveno sugeriranih definicija.
Cahun je uspješno plivala među elitom umjetnika nadrealizma pariškog kruga te bila jedna od rijetkih žena koja je angažirano participirala u najproduktivnijem periodu nadrealizma. Svoje je radove često ostavljala autorski nedorečenim ili skrivenim, odbijajući se isticati; nažalost, posljedično na neki način nestajući iz povijesti svog vremena. Njezina politička aktivnost, posebno usmjerena protiv nacizma, angažirani tekstovi, parodije političkih okolnosti i pisani napadi na nacistička okruženja, kao i fotografije, neobjašnjivo su zanemarivani u kronikama i arhivima vremena u kojem su se događali. Bez obzira na to što njezin opus sadrži ostavštinu tekstova, publikacija, aktivističke karijere i kazališnih komada, fokus mog interesa u isticanju lika i djela ove autorice je na njezinim fotografijama. Velika većina njezinih fotografija su autoportreti, koje je započela bilježiti kao osamnaestogodišnjakinja, nastavljajući se portretirati do 1930-ih. Fascinantna je činjenica da je u vrijeme njezina života samo jedan njezin autoportret publiciran.
Premda su snimani na početku 20. stoljeća, paralelno s onim što danas nazivamo tekovinama suvremene fotografije, autoportreti Claude Cahun izgledaju kao paradigme samoanalize kroz društveno angažiranu tematiku, komunicirane putem medija fotografije. Njezini autoportreti fantastično su jednostavni, minimalizirani i besprijekorno scenografirani i kadrirani, gdje autorica vješto propituje seksualnost, rod i spol, apsolutnim krajnostima make-upa i režiranja pomalo ironično erotiziranih fotografija ili potpuno androginim i hladnim odvlačenjem pažnje od spolne reprezentacije. Snažna doza eksperimentiranja, ali i divnih scenografsko-kostimografskih fotografskih prizora, geometriziranost kadrova i minimalizam lišen svake poetičnosti i kiča, svakako je čine jednom od bitnih autorica spomenutog razdoblja koja je ostavila prostor i smjer razvoja za niz modnih i portretnih fotografa koji su se u tim pariškim krugovima etablirali daleko nakon Cahun, (ne)svjesno se referirajući na njezin izričaj.
Niz novinara, koji su u posljednjih dvije godine (od kada velika izložba o Claude Cahun nakon pariškog Jeu de Paume obilazi svijet) referirali na izloženi opus, ovu umjetnicu, koja je djelovala i stvarala daleko izvan svog vremena, naziva “Cindy Sherman surealizma”. Nakon prestižne pariške galerijske institucije, gdje je izložba lani otvorena, gostovala je u Barceloni u La Virreina Centre de la Imatge te u The Art Institute of Chicago, konstantno izazivajući oduševljenje, pozitivne reakcije umjetničkih krugova i niz sljedbenika queer i LGBT zajednice, pri čemu Claude Cahun postaje svojevrsna heroina i ikona čitavo stoljeće nakon svog djelovanja.
