PIŠE: Maja Š.
Način na koji se ljudi upoznaju, povezuju i navigiraju odnosima drastično se promijenio u posljednjih nekoliko decenija, posebno unutar LGBTIQ zajednice. Iako su aplikacije za upoznavanje poput Grindra, Tindera, Her i drugih postale ključne za pronalazak društva danas, nije uvijek bilo tako. U 1990-im i početkom 2000-tih, zajednica se morala su se oslanjati na potpuno drugačije metode upoznavanja, često se suočavajući s velikim preprekama u tome. U Bosni i Hercegovini, zemlji koja se još uvijek bori s problemima homo/lezbo/bi/transfobije i društvenog (ne)prihvatanja, upoznavanje unutar LGBTIQ zajednice bilo je posebno izazovno u tim ranijim godinama.
Prije digitalnog doba
Budući da se ovaj tekst primarno bavi temom upoznavanja prije aplikacija za upoznavanje, kroz kratke intervjue istražit ćemo iskustva, izazove s kojima se zajednica suočavala i kako su održavane ljubavne veze u vrijeme kada digitalne veze nisu bile tako lako dostupne. Ispitat ćemo i kako su dejting aplikacije promijenile ovu dinamiku, olakšavajući pronalaženje i povezivanje s drugima.
Razmišljajući o 1990-im i početku 2000-tih, kako ste vi i drugi u zajednici upoznavali_e nove ljude ili izlazili prije pojave aplikacija za upoznavanje?
Aida (56): Hahahaha, osjećam se kao muzejski eksponat upravo! 😄 Kako smo se upoznavali? Na vrlo starinski način – izlascima i susretima uživo. Možda današnjim mlađim generacijama to zvuči nevjerovatno, ali i tada su postojale žurke, samo češće u formi kućnih zabava nego u javnim prostorima. Ono što je važno naglasiti jeste da su LGBTQ osobe oduvijek postojale – u Jugoslaviji, u BiH… U svakoj porodici znate za “dvije rodice” koje žive zajedno, a zapravo baš i nisu u krvnom srodstvu. 😃
Adnan (42): Ne bih mogao posvjedočiti vremenima prije interneta. Sjećam se da su mi drugi govorili da je postojala diskretna sekcija gej oglasa u novinama pa su se ljudi upoznavali i sretali. U mitologiji se kao mjesto sretanja spominjao i park preko puta Predsjedništva. Ja sam počeo upoznavati ljude putem interneta, krajem devedesetih. Glavno mjesto komunikacija tada je bila platforma mIRC, a na njoj napopularnija “soba” gay-serbia, gdje su se okupljali i ljudi iz BiH. Moje prvo iskustvo druženja i zajednice bile su kućne sjedeljke i povremene zabave koje su organizirali mahom stranci koji su tada radili u Sarajevu, budući da su u poratnim godinama bili rijetki s vlastitim prostorom, pa još dovoljno velikim prostorom da mogu napraviti dernek za više ljudi.
Na prvoj takvoj sjedeljci sam bio, čini mi se, 2000. godine. Bio sam još uvijek tinejdžer sa televizijom kao glavnim izvorom informacija, pa sam logično očekivao nešto mračno, skrovito, bizarno i neljudsko. Ono što me tada najviše šokiralo upravo jeste bila “normalnost” s kojom se grupa ljudi prosto okupila, družila i zabavljala. U to vrijeme je glavna cruising zona bio Veliki park, tada još uvijek neosvijetljen, ali se nikada nisam usudio tamo otići. Nekada u to doba, u jednom poslovnom prostoru u Hrasnom otvoren je prvi pokušaj jednog gej kafića. Formalno se zvao Klub zatvorenog tipa Prive. Čini mi se da nije nešto dugo poživio. Kasnije je dugo vremena Cotton Club, u Branilaca Sarajeva, bio glavno mjesto okupljanja.
Kako je onda sve više ljudi imalo mobitele, u nekom trenutku je krenula i “trgovina” brojevima telefona. Pojedini bi razmjenjivali tuđe brojeve za upoznavanje k'o što su se nekada razmjenjivale sličice. I bilo je potpuno normalno da ti stigne SMS s nepoznatog broja: “Hej. Dobio sam tvoj broj. Jesi za upoznavanje?” Kako je decenija odmicala, GayRomeo je postao najpopularnija platforma za razgovor i susretanje (kao i njemačke papire). Udruženje Q je kasnije prvo krenulo sa organiziranjem žurki i (polu)javnih događaja, pa je postajalo mnogo lakše.
Tarik (46): Ja se, u pogledu upoznavanja, sjećam samo perioda interneta, ali je važno istaći da internet tada nije bio toliko lako dostupan i uglavnom si bio vezan za fizičku lokaciju i često lošu i preskupu dial-upa konekciju. Tada su najpopularniji bili mIRC chatovi i posebni kanali na njima za gay osobe, i gdje je bilo potrebno jaku puno vremena za dogovor oko susreta uživo, s puno “diskretnih zahtjeva” i potrebne hrabrosti. I kada konačno, nakon obično nekoliko noći dopisivanja, skupite hrabrost i motiviranost i pristanete da razmijenite fotografiju, neumoljivo loš internet je vrlo često znao onemugućiti da se slika download-uje ili da prosto ne možete nastaviti komunikaciju, što ukazuje da su postojali i tehnički i (auto)homofobni izazovi.
Kasnije su važno mjesto virtualnih susreta preuzeli forumi, koje sam posebno volio, jer nisu samo bili mjesto gdje si mogao virtualno (a poslije možda i uživo) upoznati nekoga, nego su to bila mjesta razmjene ideja, mišljenja, diskusija što zaista držim važnim za moje odrastanje, propitivanje i spoznavanje. I danas, dvadesetak godina kasnije, u kontaktu sam s nekoliko ljudi s foruma (queer.ba je prednjačio), što smatram super bogatstvom. Što se izlazaka tiče, uvijek su postojala “gay friendly” mjesta, a ranih 2000-tih u Sarajevu su se počeli organizirati i gay partyji, što je bila prava mala revolucija, gdje su se u našim životima stvarali prividi da smo kako-tako životni, na svjetlu i sa sličnim ljudima.
Iva (40): Početkom 2000-tih šaputalo se o jednom baru gdje se skupljalo LGBTIQ+ društvo. Ako se pozivam na vlastito iskustvo, prva upoznavanja družine zbila su se preko različitih foruma koji su tada bili nešto što je Facebook sa svojom ekspanzijom preuzeo. Neki od njih su bili gay.hr, gay-serbia, Balcon, Cro-L, i bosanskohercegovački pokušaj queer.ba izrođen sa zasebnog zatvorenog foruma unutar Sarajevo-x foruma. Preko tih foruma i izdvojenih forumskih grupa sastavila se ekipa koja je počela sa organizacijom prvih LGBTIQ evenata u Sarajevu. Svo to mrdanje scene kada je počelo bilo je vrlo oprezno i s pozivima „od uha do uha“ s listom prijava od prvih u nekadašnjem Buddha Baru, nekadašnjem Orange-u, nekadašnjem Mashu, do kasnijih redovnih u organizaciji SOC-a u nekadašnjem BOCK-u.
Dok odgovaram uviđam da sve ispada – nekadašnje. U to isto neko vrijeme kada streaming nije bio ni misaona imenica, nove sezone L Worda distribuirale se prepržene na DVD-e kao kakva antifašistička propaganda tokom nacističke okupacije. U tom kontekstu mi pada na pamet nedavni after pride event kada je iz zvučnika zagrmila Superkante, što bacivši pogled na prisutne, djelovalo je kao da je velikoj većini bila apsolutna nepoznanica osim pojedinim dinosaurusima. A to me podsjetilo na partije organiziranim po kojekakvim rupama i nekako ostavlja dojam da je zajednica u tom periodu bila mnogo (pro)aktivnija nego što je danas slučaj, bar što se tiče prostora za socijalizaciju ili smo samo mi bili mlađi i življi pa je to samo subjektivni doživljaj, a možda zajednici više takav vid aktivnosti nije potreban.
Nove ljude sam najviše upoznavala preko ljudi koje već poznajem, ali jezgru ljudi koji i dan danas čine moj bliži krug, 20 godina kasnije, upoznala sam preko foruma koji je na neki način filtrirao različite bazične interesne kategorije muzike, filma, serija i drugih hobija. Pisanje po forumima, je bio svojevrsno cyber mjesto koje je nadopunjavalo nedostatak scene (ili osjećaj pripadanja istoj) lokalno, a dejtanje je bilo moguća nuspojava, ali nikako svrha u kontekstu aktivnosti na istima.
Koji su najveći izazovi s kojim ste se suočili u pronalaženju partnera ili izgradnji veze u tom periodu, s obzirom na društvenu klimu u Bosni i Hercegovini?
Aida (56): Nažalost, osim što se o ovoj temi danas nešto više govori u javnom prostoru, suštinski se nije mnogo promijenilo. Najveći izazov tada, a i danas, jeste sigurnost. I to ne samo u manjim sredinama. Generacije LGBTQ osoba na ovim prostorima žive u stalnom strahu za vlastitu bezbjednost. Taj segment se, nažalost, ni najmanje nije popravio. Možda sada imamo nešto bolje obučenu policiju, ali homofobija i mizoginija i dalje su duboko ukorijenjene.
Adnan (42): Oko davne 2000. još uvijek nije bilo uobičajeno da svako ima računar kod kuće, ili da ima internet, ili čak mobitel. Valjalo je koristiti internet-kafiće, po mogućnosti pronaći neki računar u ćošku da se ne vidi šta tipkaš. Ako imaš računar kod kuće, onda se moraš takmičiti s familijom oko dial-upa – pogotovo ako imaš penzionere u kući koji se naročito agresivno opiru novim tehnologijama. Komunikacija je općenito išla mnogo sporije nego danas. Uobičajen ritam bi bio da kreneš u ćaskanje s nekim. Ako je komunikacija prijatna, to se nastavi nekih sat-dva. Onda se dogovori razmjena fotki. Onda se fotka počne učitavati red po red piksela. Taman što bi došla do trećine, nana bi podigla slušalicu, internet bi se diskonektovao, pa onda sve ispočetka.
Kada dođe do susreta, čini mi se da je bilo mnogo više paranoje nego danas. U javnom govoru nije se nikada pozitivno govorilo o LGBT+ osobama, niko nije bio aut. Ako se i pričalo o pederluku u medijima, bile bi to skandal-priče kao kad se George Michael morao autovati 1998. jer je uhapšen zbog seksa u javnom WC-u. Niko nije htio biti “prvi”, nije niti postojala neka zajednica gdje bi se ljudi mogli solidarno okupiti, i opći vajb je bio da se imalo mnogo više izgubiti. U bilo kojem javnom prostoru bi se gledalo ko sjedi za stolom pored i o pederluku bi se govorilo utišanim glasovima. Iz današnje perspektive to izgleda pretjerano, ali smo valjda zaista mislili da iza svakog ćoška neko vreba ko će nas autirati u Avazu.
Jednom mi se, možda 2004. ili 2005. desilo da sam s jednim momkom otišao u njegovu vikendicu. Nakon dosta prijatnog druženja, insistirao je da ja prvi izađem pa krenem ulicom pa njega “ustopam” da me vozi nazad u grad. Usred noći na cesti gdje nije bilo ama baš nikoga, zaustavio je auto, spustio prozor i pitao: “Dokle ideš?” Sjećam se da je čak i tada to bilo preparanoično. Dosta se promijenilo s razvojem LGBT+ aktivizma. Počelo se javno razgovarati o homoseksualnosti, o pravima, a bilo je i više druženja i organizacija kojima se moglo obratiti za podršku. I ljudi su bivali vidno opušteniji.
Tarik (46): Osim činjenice da nisu postojale aplikacije, mislim da je važno spomenuti da je to bio period kada su medijsko izvještavanje, izjave javnih osoba u medijima i generalno stav javnosti prema LGBT osobama i pojavama bili, pa skoro isključivo, obojeni jezikom mržnje i isključivosti. Neuporedivo više nego danas. Sve je to rezultiralo da čitavi životi, pa i društvene aktivnosti budu vrlo ograničeni i puni straha i autohomofobije, često u dominantnom doživljaju poluilegalnog i poluzabranjenog. Dial-up internet konekcije, dostupnost interneta u sporadičnim prilikama i u fiksnom mjestu i vremenu ipak su davali neki prostor mogućnosti ostvarivanja komunikacije, ali su se ljudi jako teško odlučivali na susret uživo, jer je dominirao strah da je imati ovu seksualnu orijentaciju nešto vrijedno samomržnje i bilo kakav privid normalnosti pa i u vidu obične kafe i upoznavanja bilo je vrlo često izazovno dogovoriti. Strah i borba pojedinaca i pojedinki da ga pobijede su bili sveprisutni, tako da je trebalo vremena, truda, razgovora i dosta sreće da se susret desi (pored fizičke i/ili emotivne privlačnosti).
Iva (40): Izazovi pronalaska partnera i partnerki u tom periodu, ne mogu a ne reći da nisu ni danas ništa drugačiji. Nemaju toliko veze s društvenom klimom u Bosni i Hercegovini koliko sa vlastitim očekivanjima, što bi rekli „hrđavom k*rcu svaka dlaka smeta“. Nepostojanje aktivne scene, društvenih događaja, gašenje većeg broja klubova i barova koji ne potpadaju pod mainstream plašt svakako umanjuje mogućnost susreta i eventualnog upoznavanja. Uvijek je bio i biće dio populacije koji će se držati izvan scene, ali svakako je bitno njeno živo postojanje, a ne sporadično ukazivanje poput preleta Halleyeve komete.
Ljubav preko žice
Širom svijeta, era prije interneta donijela je zajednici mjesta poput gej barova, klubova ili underground okupljanja gdje su imali priliku upoznati potencijalne partnere i partnerke. Za mnoge, ovo nije bila samo prilika za pronalaženje romantičnih ili seksualnih veza, već i rijedak trenutak socijalizacije. Međutim, rizici su bili visoki – biti viđen na ovim mjestima moglo je dovesti do verbalnog i fizičkog uznemiravanja, kao i brojnih drugih nemilih incidenata. Zbog svega ovoga zajednica se radije okretala digitalnim prostorima upoznavanja.
Devedesetih godina, internet je počeo nuditi određeno olakšanje s platformama poput mIRC chatova, foruma i ranih web stranica namijenjenih LGBTIQ osobama. Međutim, one nisu bile daleko rasprostranjene, a anonimnost interneta dovela je i do daljih izazova, poput prevara ili lažnog predstavljanja.
Eksplozija mobilnih aplikacija za upoznavanje u 2000-tima donijela je potpuno novu dinamiku LGBTIQ kulturi upoznavanja. Aplikacije poput Grindra, pokrenute 2009. godine, pružile su jednostavan interfejs koji je omogućavao povezivanje s drugima u blizini, olakšavajući trenutne veze koje su ranije bile nezamislive. Ova promjena učinila je upoznavanje mnogo pristupačnijim i lakšim za ljude, posebno na mjestima gdje otvoreno izražavanje vlastite seksualne orijentacije nije bila norma.
Pitali smo naše sagovornike_ce i o pogodnostima koje dolaze s aplikacijama za upoznavanje, ali i o negativnim stranama.
Kako mislite da se upoznavanje promijenilo od uvođenja aplikacija poput Grindra, Tindera i drugih? Da li vam se sada čini da su aplikacije donijele pozitivne ili negativne promjene?
Aida (56): Iskreno, teško mi je to komentarisati jer sam i dalje pobornica “starinskog” načina upoznavanja. Aplikacije mi više djeluju kao tržnica mesa. Meni su izgled i “pakovanje” uvijek bili manje važni od energije, smisla za humor i intelekta – a to se preko aplikacija teško može osjetiti. Po mom mišljenju, aplikacije su stavile fokus na formu, a ostavile po strani suštinu. Ipak, iz iskustava ljudi oko mene znam da se veze sklapaju i preko aplikacija koje nisu primarno zamišljene za dating.
Adnan (42): Iz razgovora s mlađima, njihovo upoznavanje i dejtanje na Tinderu i Instagramu mi djeluje isto, bez obzira jesu li gej ili strejt. I jedni i drugi gledaju ko je kome lajkovao, ko kome seenovao, ko se kome prvi javio, ko je okačio odakle stori, pa s kim… Ljudi su mnogo opušteniji, slobodniji, otvoreniji. Mnogo više mladih je aut, idu na druženja, partije. Imajući u vidu moja iskustva s anonimnim SMS-ovima i mIRC-om, sve to djeluje daleko prirodnije i ljudskije. Grindr je priča za sebe. Nema svako isti stepen samoosviještenosti, ali ni samoprihvatanja. U svakoj eri će postojati neki mračni, smrdljivi ćošak za diskretnu i dehumaniziranu komunikaciju. Svejedno hoće li to biti žbun u neosvijetljenom parku ili aplikacija gdje niko neće da stavi sliku lica. Po meni je besmisleno govoriti da li su aplikacije pozitivne ili negativne. One su tu, današnji način komuniciranja za sve, bez obzira na seksualnost. Kao takve imaju i svoje dobre i svoje loše strane.
Tarik (46): Mogućnost ostvarivanja komunikacije je lakša, to nema sumnje, lakše je doći do kontakta, razmjene informacija ili fotografija, i to možeš u skoro svakom trenutku – na pauzi, u kafiću, dok čekaš nekoga na cesti, u redu na šalteru. Nećeš propustiti potencijalnu priliku za susret, jer nisi u mogućnosti da odgovoriš na poruku, jer danas sve nosimo u telefonu. Reklo bi se onda da je i komunikacija otvorenija, da su ljudi spremniji i naviknutiji da uživaju u komunikaciji, ali koliko čujem oko sebe to baš i nije slučaj. Nemam puno iskustva s aplikacijama danas, ali koliko primijetim unatoč dostupnosti i komunikacijskom komforu postoji i dalje problem otvorenosti i spremnosti da se komunicira kroz svoje identitete i to me žalosti, jer su ipak prilike drugačije, očekuje se više emancipacije, jer je društvo evoluiralo. Koliko se meni čini danas je fokus više na seksu i brzim susretima, bez želje da se uđe u neki emotivniji ili prijateljski odnos, brže se ljudi susreću, ali iz iskustva drugih čini se da se manje druže, zaljubljuju tako da je promjena očito dvojaka – lakše je i kako-tako otvorenije, ali i dalje kroz puno izazova u vidu iskrenosti, povjerenja ili samoprihvatanja.
Iva (40): Iz ličnog iskustva ne mogu ništa reći. Većinu parova koje poznajem upoznali su se na konvencionalan način, ako bi upoznavanje preko aplikacija okarakterizirali nekonvencionalnim. Kako se društvo razvija, za koju godinu konvencija će biti obrnuta ako već i nije. Promjena jeste, a ona nužno nije ni bolja niti gora, samo evolucija načina socijalizacije sukladna promjeni načina i tempa života.
U Bosni i Hercegovini, gdje je zajednica još uvijek marginalizirana, aplikacije za upoznavanje pružile su vjerovatno pomoć za izgradnju veza, pronalaženje podrške i snalaženje u privatnijoj i kontroliranijoj sceni upoznavanja. Ove platforme pružaju osjećaj anonimnosti i sigurnosti, omogućavajući ljudima da se izraze na načine na koje se možda ne osjećaju ugodno u javnosti ili u interakcijama uživo.
Šta nosi budućnost?
Šta mislite da donosi budućnost dejtinga za LGBTIQ zajednicu?
Tarik (46): Vjerovatno donosi nove aplikacije, koje će povući za sobom ljude, donosi nove funkcionalnosti, dizajn, mogućnosti samoprojekcije, ali sam mišljenja da je dejting nepotpun bez prilika da se ljudi uživo sretnu i upoznaju. Žao mi je što u Sarajevu i BiH više ne postoji LGBT kafić ili klub kao mjesto gdje se online sfera može upotpuniti i kroz malo više životnosti, pa samim tim i iskrenosti. Nažalost, jako malo je i periodičnih partija i možda je i to posljedica da činjenice da se globalno klubovi sve više zatvaraju, što zbog intenzivnih online života, što zbog skupoće i promijenjenih navika, ali bih želio posvjedočiti da se i u BiH online i “živi” svijet više prožimaju, što nije samo korisno u pogledu prilika da se ljudi brže sretnu i upoznaju, nego i za emancipaciju pojedinca, obzirom da su “ormari i sjene” još uvijek prostori u kojima dosta LGBT zajednice živi.
Kako aplikacije za upoznavanje nastavljaju mijenjati način na koji se ljudi upoznaju i komuniciraju, ključno je zapamtiti da ove tehnologije nisu samo otvorile nove puteve za povezivanje, već su i istakle napredak postignut u pogledu vidljivosti i prihvatanja.
Za mnoge u LGBTIQ zajednici, posebno one u zemljama poput Bosne i Hercegovine, aplikacije su srušile geografske i društvene barijere, omogućavajući ljudima da se povežu s drugima koji dijele slična iskustva i identitete. Ipak, iako su ove platforme možda promijenile pejzaž upoznavanja, važno je priznati hrabrost i otpornost onih koji su se snalazili u složenosti upoznavanja prije digitalne praktičnosti. Dok gledamo u budućnost, bitno je nastaviti njegovati inkluzivne prostore u kojima LGBTIQ osobe mogu slobodno i sigurno stupati u veze, bilo online ili offline.
