Izvor: 24sata.rs
Foto: Privatna arhiva
Saša je sređena, lijepa devojka od 23 godine. Odrasla je u Novom Sadu i diplomirala grafički dizajn sa prosjekom 9,5 kao jedan od tri najbolja studenta u generaciji. Konkurisala je na bezbroj oglasa za posao, ali dok je drugima u Srbiji vrlo teško da rade u struci, kod nje to prerasta u skoro nemoguće. Saša je rođena kao muškarac.
– Jasno se sjećam, imala sam oko četiri godine kada sam sa majkom šetala ulicom i ugledala izlog sa ženskim nakitom. Oduševila sam se i tražila da mi nešto kupi. Njena odsječna negativna reakcija već mi je kao djetetu pokazala da postoji neki problem, jer sam ja djevojčica, a to niko oko mene ne vidi i ne priznaje, pa čak ni moje tijelo – otkriva dizajnerka.
Majka je ipak prihvatila, ali otac nije nikada.
– Nije mogao da se nosi sa tim što sam drugačija, fizički je bio nasilan prema meni, ali je to što sam preživjela bila motivacija da budem bolji student – kaže djevojka koja uglavnom radi projekte preko interneta.
Kada dođe na razgovor za posao, ne odbijaju je, kaže, zbog onoga u diplomi – nego u ličnoj karti.
– Dešavalo se da budu vrlo direktni pa mi je dosta puta rečeno da ne žele da me zaposle da njihova reputacija ne bi dolazila u pitanje ako bi zaposlili trans* osobu, dešavalo se i da mi se smiju i vrijeđaju me. Nekada kažu da nisu zainteresovani, što bi bilo sasvim u redu, da nisu imali totalno drugačiji stav dok ta djevojka koju vide nije izvadila lični dokument u kojem se vidi muško ime – priča Saša.
Uprkos svim poteškoćama, odlučila je javno da kaže da je trans* osoba još na studijama i sada je u medicinskom procesu tranzicije.
– Tranziciju sam prvo počela tajno, a da nisam ni rekla da sam trans* osoba. Više nisam mogla da živim prazninu od života koji je bio sve samo ne život, i za to su znale moje najdraže osobe. Dugo vremena sam pokušavala da potisnem to u sebi, i kad sam shvatila da ću ili živjeti kao djevojka ili oduzeti sebi život, znala sam da je vrijeme za promjene – kaže djevojka kojoj je javno otkrivanje identiteta donijelo stres i strah.
Reakcije su, otkriva, bile miješane. Loše je, kaže, očekivala, ali dobre su je iznenadile.
– Podrška nekih ljudi od kojih to baš i ne očekuješ je bila divno iznenađenje. Tu je bilo i saznanje da mogu da budem voljena. Ja sam strejt djevojka i uprkos svemu sam imala nekoliko divnih veza punih iskrenosti i podrške. Partneri kojima je bilo stalo do mene bili su ponosni na pravu mene, oni kojima je to smetalo su otišli svojim putem – jasna je djevojka.
I pored podrške koju je dobila ističe da se trans* osobe osjećaju nezaštićeno i pravno i fizički.
– Borimo se sa životom u tijelu koje nam je sve, samo nije dom, i ne osećjamo se prijatno u njemu, i zato ni ne čudi statistika da svaka druga trans* osoba bar jednom u životu pokuša samoubistvo. Meni snagu daju porodica, prijatelji i podrška organizacije “Egal” kao i moja umjetnost, a nadam se da ću za dvije godine završiti operaciju i potpuno postati ono što i jesam – zaključuje dizajnerka.
