Djeca u istospolnim porodicama već postoje i za to ne trebaju ničiju dozvolu

30. 03. 2022

Osim što im se život svakodnevno vrti oko izbjegavanja nasilja iz mržnje, istospolni parovi u Bosni i Hercegovini ne mogu ostvariti brojna prava koja se podrazumijevaju za njihove sugrađane i sugrađanke u ozvaničenim heteroseksualnim zajednicama. Za istospolne partnere, koji ni na koji način nisu prepoznati u zakonu, već regulisanje imovine i nasljeđivanje je, recimo, pravna zavrzlama, kao i pravo na dijeljenje socijalnog i penzionog osiguranja, a svakodnevni su i simbolični problemi poput onog da svojoj dugogodišnjoj partnerici ili partneru ne mogu obezbijediti sahranu po njihovoj želji jer nemaju nikakva prava ispred biološke porodice, ili da ih, ako završe na intenzivnoj njezi, partnerica ili partner ne mogu posjetiti, dok je to istovremeno dozvoljeno biološkoj porodici koja ih možda uopšte ne prihvata. Ukoliko su prisutna i djeca, stvari se dodatno komplikuju jer naši zakoni ne priznaju da dijete može imati dvije majke ili dva oca.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Oštra nula

U želji da ukaže na nezanemariv broj važnih životnih, ekonomskih i socijalnih pitanja koja u svakodnevici istospolnih parova ostaju neriješena, Sarajevski otvoreni centar je pokrenuo kampanju, Jednaki pred zakonom, čiji je cilj osvijetliti potrebu donošenja zakona o istospolnim zajednicama u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sociološke i psihološke studije već davno su pokazale da zakonsko uređenje istospolnih veza povećava dobrobit osoba u istospolnim vezama u finansijskom, psihološkom i fizičkom smislu, te da prepoznatost veze od države i njenih institucija koristi i djeci istospolnih partnera, a brojimo skoro četvrt vijeka otkako je Holandija kao prva zemlja na svijetu pravno regulisala zajednicu istospolnih parova, te ovo u sretnijem dijelu svijeta odavno nije začudan prijedlog.

Institucionalizacija istospolnih veza važna je i po mišljenju psihologinje i kognitivno-bihevioralne psihoterapeutkinje Sandre Muratović. „Zakonski uređen status potreban je za zadovoljenje potrebe sigurnosti. Zamislite kako bismo se osjećali da nemamo pravo na neke osnovne stvari, npr. na lični odabir pri sklapanju braka? Da mi recimo država ili porodica bira životnog partnera? Da li bih se osjaćala sigurnom? Ili, da samo neki imaju pravo da idu u školu, npr. dječaci. A djevojčice mogu ići u školu prva 3-4 razreda, a onda je dosta obrazovanja. Socijalna i ekonomska prava su osnov demokratskog uređenja. Ne vidim razloga zašto istospolni parovi ne bi mogli imati ista prava kao i heteroseksualni partneri“, jasna je Muratović.

Kampanja Jednaki pred zakonom progovara o stvarnim potrebama ljudi, koje je uostalom prepoznala i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine kada je prije četiri godine, nakon što parovima koji su istospolni brak sklopili u inostranstvu on nije mogao biti priznat unutar bh. birokratskog sistema, formirala radnu grupu koja je potom dala mišljenje da je potrebno donijeti poseban zakon kojim će se osigurati prava istospolnim parovima. O datom mišljenju se Vlada još nije izjasnila, a prema riječima Darka Pandurevića, rukovoditelja programa i zagovaranja u Sarajevskom otvorenom centru, čekanje da Vlada to pitanje uspješno sprovede do kraja, a imajući u vidu političke odnose i manjak volje za bavljenjem ovim pitanjem, proces je koji može trajati godinama.

„Zato je ovoj oblasti potrebno simultano pristupati iz više uglova. Mi radimo na nekoliko njih. Najprije, na pokretanju strateških parnica s ciljem dolaska do Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava gdje bi kroz odluke Suda, u pojedinačnim slučajevima, država bila obavezana da svoje norme prilagodi kako bi izbjegla institucionalnu diskriminaciju kakva je prisutna prema istospolnim parovima. Poznavajući dosadašnju praksu suda, koja je jasna i neumoljiva, ovakve odluke su izvjesne. Potrebno je samo iscrpiti sva pravna sredstva kako bi se došlo do tih instanci. U toku su dva slučaja koja SOC vodi, jedan se tiče naslijeđa, drugi prizavanja braka sklopljenog u Hrvatskoj i taj slučaj je u proceduri već četiri godine. Namjerevamo pokrenuti i nove slučajeve pronalaskom parova koji su spremni da se upuste u ovakvo parničenje uz našu podršku po različitim pitanjima koja proizilaze iz istospolne životne zajednice. Zatim je tu rad direktno sa parlamentarkama_cima i saveznicama_ima među političarkama_ima koje_i su spremni da o ovom pitanju govore. U konačnici, ako Vlada ne radi svoj posao, zakonodavna inicijativa u parlamentu može poteći od samih zastupnica_ka. Već blisko sarađujemo sa oko desetak zastupnica_ka u Parlamentu FBiH koje_i otvoreno podržavaju ovo pitanje, a procjene su da u samom Parlamentu ima i dosta više onih koji bi uz dovoljno znanja i informacija bili spremni podržati inicijativu“, navodi Pandurević.

On dodaje da SOC kontinuirano radi i na informisanju javnosti, jer je to potrebno kako se ova tema ne bi izgubila s dnevnog reda, zato je kampanja Jednaki pred zakonom tek početak. „Činjenica da ćemo ovim tempom veoma uskoro i u regiji ostati jedini koji ovo pitanje nisu riješili je nešto što samo po sebi može stvoriti impuls. Kako i iz kulturoloških razloga, tako i onih političkih, pravnih ali i ekonomskih. Umrežavanje i povezivanje sa regijom po ovom pitanju je nešto što također mora biti konstantno“, ističe Pandurević.

No, bez obzira što rad na ostvarivanju prava jedne skupine ljudi ne oduzima niti malo izborenih prava drugim skupinama ljudi, za očekivati je da će aktivnosti na institucionalizaciji istospolnih zajednica naići na otpor dijela bh. društva koji nerado prihvata stvarnost i stvarne potrebe stvarnih ljudi. Konzervativne, desničarske struje su, naime, uvjerene kako im neko pokušajima da administrativno i pravno reguliše svoje postojanje želi – oduzeti brak.

Niko nikad u istoriji čovječanstva nije čekao dozvolu da bi napravio dijete

„Brak je za konzervativce poslednje utočište ekskluziviteta i zato ga toliko grčevito brane, ali treba reći da se tu radi zapravo o povlačenju granice u odnosu na decu, na usvajanje i rađanje. Niko više, pa čak ni na ovim prostorima, nema problem s idejom da se zajednica između dve osobe istog spola pravno, administrativno reguliše, da te osobe dele socijalno, zdravstveno osiguranje, nasleđuju penziju i dižu kredit. Ono s čim imaju problem su deca. Tu dolazimo do crvene granice koja je svakako besmislena jer niko nikad u istoriji čovečanstva nije čekao dozvolu da bi napravio dete. Ta deca postoje. Konzervativci smatraju da dok se držimo administrativnih ovlašćenja za istospolne parove, možemo biti sigurni da tu neće biti dece, što je svakako smešno. Šta mislite, da mi ne rađamo pošto nema zakona koji bi to definisao?“, ističe Slobodanka Boba Dekić, antropološkinja, aktivistkinja i doktorandica na Univerzitetu u Beogradu, koja se u naučnom radu bavi načinima na koje LGBT organizacije na prostoru bivše Jugoslavije kroz svoje zagovaračke aktivnosti rade na priznavanju istospolnih zajednica i kako ti načini korespondiraju s valom konzervativnih politika po pitanju porodice kome svjedočimo.

Konzervativci, naime, vjeruju da kad govorimo o istospolnim zajednicama ili istospolnim brakovima, govorimo isključivo o gejevima i lezbejkama koji su takvi rođeni. U realnosti, mnoštvo istospolnih parova čine i osobe koje su izašle iz heteroseksualnih veza u kojima su dobile djecu, a danas žive u drugačijim odnosima. Njihovi partneri i partnerice već jesu roditelji njihovoj djeci, bez obzira šta zakon i konzervativni dio društva imaju da kažu o tome.

„Sigurna sam da će na kraju sve zemlje da usvoje neki model ozakonjenja istospolnih veza i porodica, mada ne mislim da je to što vidimo u današnjim zahtevima za deljenjem socijalnih prava i zajedničkog dizanja kredita dugoročno srećno rešenje“, upozorava Dekić, pojašnjavajući da sadašnji način razmišljanja o ovome zapravo odgovara prvenstveno potrebama situiranih ljudi iz velikih gradova. „Zašto ne bi svaki građanin jedne države imao pravo na zdravstveno osiguranje? Zašto moja egzistencija mora da zavisi od toga da li ću ja biti u nekoj zakonsko priznatoj zajednici ili ne? O tome niko ne govori. Irelevantno je govoriti o tome da li je neko za brak ili nije.“

Pitanje porodice i zajednice jeste prije svega socioekonomsko pitanje, te se tako čitav paket pogodnosti o kojima govorimo kad govorimo o socijalnim pravima, zdravstvenom osiguranju i dizanju kredita zapravo odnosi isključivo na situaciju u kojoj jedan od partnera ili jedna od partnerki u istospolnoj vezi ima dobar i siguran posao. Parovima u kojima su i jedan i drugi prekarni radnici ili nezaposleni, u kojima niti jedan niti drugi nemaju zdravstveno osiguranje, niti im se uplaćuje penziono, takav paket ne znači puno.

Dekić je mišljenja da o djeci moramo govoriti, premda se LGBT organizacije na cijelom prostoru bivše Jugoslavije nerado dotiču ovog pitanja, upravo zato što su reakcije s konzervativne strane tada najnasilnije. „Pitanje dece je ključno, jer mnogi od istospolnih parova žive s decom. Nasleđivanje se može urediti i kod notara, za njega vam recimo ne treba poseban zakon. Postoji užasan strah i neodlučnost u LGBT organizacijama da se upuste u tu borbu, a ta borba je ključna – da se ljudima omogući da imaju decu, da regulišu odnos sa decom koja su već tu.“

Darko Pandurević se slaže da se radi o jedinom zdravorazumskom pristupu. „Pitanje djece onih koji već žive sa istospolnim partnerima u BiH mora biti regulisano u svakoj varijanti zakona, čak i onda kada zakon ne predviđa mogućnost usvajanja. To je jedini logični pristup i sadržan je u rješenjima Hrvatske i Crne Gore, ali i u prijedlogu zakona koji je izradila radna grupa u Srbiji. Partikularna rješenja samo ovog problema mogu se gledati kao moguća rješenja, ali smatram da sistemskom problemu moramo sistemski i pristupati, a takva rješenja nisu logična ni s pravne strane, jer kako regulisati i vezati određene pravne posljedice za institut istospolnih zajednica koji nije definisan niti postoji. Tako da, za sada, ovaj pristup nije razmatran. Svjesni da se radi o ljudskim životima i sudbinama koje ne čekaju i ne mogu čekati zakon, ipak imamo dužnost da stremimo rješenju koje će istinski riješiti ovo pitanje. Također, ne vidim situaciju u kojoj postoji politička volja da se reguliše samo pitanje starateljstva nad djecom istospolnih partnera, a da ne postoji za rješavanje ostalih socioekonomskih pitanja. Takva bi situacija mogla biti opasna i iz ugla da su donosioci odluka ponudili mrvice kojima se potrebno zadovoljiti na duži period“, upozorava Pandurević.

Iz tih razloga je važno da LGBT organizacije reaguju na sva pitanja koja se tiču porodice, a ne samo ona koja se tiču LGBT osoba, smatra Dekić. „LGBT porodica se obično posmatra potpuno izolovano, a nije izolovana. Lezbejki sa decom naravno jeste bitno da njen odnos s partnerkom bude regulisan zakonom, ali istovremeno je vrlo bitno da li će, recimo, dobijati socijalnu pomoć za to dete. Šta se dešava ako njena partnerka ne radi? Šta se dešava ako nema državnih vrtića? Šta se dešava ako ima dete s invaliditetom? Koji je u tom slučaju zakon toj porodici bitniji? Postoji mnoštvo situacija u kojima se položaj LGBT porodice ne razlikuje od položaja ostalih porodica. Na kraju krajeva, zašto niko ne govori o tome koliko košta odgajanje deteta na ovim našim prostorima? Mi nastavljamo govoriti o ljudskim pravima, a ljudska prava su jedan potrošen koncept i istorijski vrlo konzervativna ideja koja suštinski ne rešava ključna životna pitanja, ona su uvek u socio-ekonomskoj domeni“, naglašava ona.

Šta je uopšte tradicionalna porodica?

Ideja tradicionalne porodice, koju konzervativci tako grčevito brane, u našem se okruženju zapravo održava kao slika ne tradicionalne, već moderne porodice – „zdrave“, „normalne“ porodice koju čine mama, tata i dvoje troje djece, a koja je nastala s počecima industrijalizacije i buržoaskog društva, te je sve od tada temelj građanskog, buržoaskog ethosa u kojem je brak zajednica muškarca i žene te zakonski okvir za reprodukciju. Ranije, porodica je funkcionisala kao mala proizvodna jedinica za koju je bilo bitno da je što veća, jer je to značilo i veću produktivnost.

LGBT organizacije na našim prostorima vrlo slično vide porodicu, osim što su umjesto spomenutih mame i tate prisutne dvije mame ili dvojica očeva. Riječ je zapravo o modelu koji je preuzet iz Sjedinjenih Američkih Država i evropskih zemalja osamdesetih godina, u doba jačanja konzervativne porodične politike. Do tada, pitanje istospolnog braka nije bilo postavljano na taj način, premda je porodica uvijek bila važna tema LGBT zajednice, prvenstveno zbog lezbejki koje su se razvodile i gubile starateljstvo nad djecom. Do osamdesetih godina 20. vijeka, na porodicu se u LGBT zajednici gledalo kao na zajednicu koja je potrebna ali koja ne počiva nužno na braku, niti mora nužno da uključuje djecu, već uključuje ljude koji su bliski, zajednicu u kojoj postoji međusobna podrška, solidarnost i podjela odgovornosti. „Radilo se o svojevrsnom „hippie komuna“ stavu“, pojašnjava Dekić.

Sandra Muratović podcrtava da i sa psihološkog stanovišta brak i porodica nisu i ne moraju biti ista stvar, jer je porodicu svakako moguće imati i bez braka. „Ali u tradicionalističkim društvima, ideja istospolnog braka se doživljava kao prijetnja tradicionalnom uređenju. Ljudi pogrešno vjeruju da će se, ako se brak proširi i na drugačije diade, cijeli tradicionalni sistem urušiti, da će nastupiti neka za njih vrlo opasna stvarnost. To naravno nije tačno. Također, veliki je nerazumni strah od istospolnih brakova jer neki pogrešno vjeruju da se seksualne orijentacije biraju kao odjeća koju ćemo nositi taj dan, ili još gore, da se „prenosi“ sa osobe na osobu.“

Ključ je u udruživanju snaga

I istraživači Amir Hodžić i Aleksandar Štulhofer su nakon inicijative U ime obitelji Željke Markić u Hrvatskoj prepoznali da ona tradicionalnu porodicu, koju želi „zaštititi“ od istospolnih zajednica, predstavlja na način koji nije prva asocijacija na tradicionalnu porodicu. Riječ je, naime, o modernim ljudima, bijelim, nasmijanim, urbanim, sređenim pripadnicima srednje klase s dvoje, eventualno troje djece, a ne o seoskoj zadruzi s čoporom djece.

Opisane porodice, međutim, dakako nisu jedine koje postoje, te tako LGBT populacija nije i jedina kojoj je potrebna izmjena ideje porodice. Izmjenu ideje porodice zahtijevaju i parovi koji su djecu dobili uz pomoć biomedicinski potpomognute oplodnje, parovi koji dijete usvajaju, samohrani roditelji. „U BiH je takođe rat ne samo izmenio porodicu, već ju je rasturio. Uostalom, treba postaviti i pitanje da li je šerijatska porodica tradicionalna porodica? U BiH postoje i takve porodice“, podsjeća Dekić, koja upravo zbog mnoštva različitih strana koje izazivaju ideju porodice smatra da je ključno udruživanje, koje bi također itekako smanjilo pritisak na LGBT organizacije koje se ovim pitanjem bave.

„Udruživanje je vrlo bitno. Ako imaš probleme samohranih roditelja, primarna baza podrške za tebe su samohrani roditelji, a ne LGBT zajednica, jer nije svako ko identitetski pripada LGBT zajednici zainteresovan za pitanje porodice. Kad smo već spomenule Hrvatsku i U ime obitelji, tamo se u toku te kampanje konzervativaca za ustavnu definiciju braka desila vrlo bitna stvar: građani i građanke koji nemaju veze s LGBT zajednicom su se digli i na konzervativne spinove o tome šta jeste porodica rekli – neće ići, 50 posto nas živi u drugačijim porodicama i nećete nam vi govoriti šta je porodica“, poentira Dekić.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!