PIŠE: Altea Šehić
Lični esej o postajanju
Dugo sam vjerovala da je odgovor na pitanje „šta znači biti žena“ skrivena šifra koju moram provaliti, neka vrsta tajnog rukovanja koje moram naučiti da bih bila primljena u krug. Kao trans žena, provela sam godine posmatrajući taj krug izvana, uvjerena da unutra postoji neka fiksna, nepromjenjiva istina, ona neka suština koju ja nemam, a koju sve druge žene posjeduju od rođenja. Tražila sam tu istinu u biologiji, u odjeći, u načinu na koji mi glas zvuči dok izgovaram „dobar dan“.
Ali, kako su godine prolazile, shvatila sam veliku zabludu svog traženja. Shvatila sam da žena ne postaješ u tišini sopstvene sobe, gledajući se u ogledalo. Žena postaješ kroz druge žene. Postaješ kroz hiljade malih, naizgled beznačajnih niti koje povezuju tvoje postojanje sa svakom ženom koja je ikada koračala ovom planetom.
Arhiv nepoznatih lica
Moje najveće učiteljice nisu bile knjige ni teorije. Moje učiteljice su bile žene koje me nikada nisu srele. One koje su prošle pored mene na ulici, ostavljajući za sobom miris jeftinog parfema ili trag umora u koraku.
Posmatrala sam ih s nekom vrstom tihe pobožnosti. Naučila sam šta znači biti žena gledajući nepoznatu gospođu u autobusu kako popravlja suknju s nekim urođenim dostojanstvom, iako je kesa iz prodavnice pored njenih nogu bila pocijepana. Naučila sam to iz načina na koji mlada majka u parku, dok joj kosa bježi na sve strane, jednim pokretom ruke smiruje dijete – taj pokret nije bio samo fizički, bio je to prenos mira koji se uči generacijama. Naučila sam koja boja mi najbolje stoji kada me je starija žena zaustavila na Skenderiji da mi kaže kako mi „top stoji ta šućmurasta smeđa“.
Naučila sam to od djevojaka u toaletima noćnih klubova, u onim trenucima apsolutne, sirove solidarnosti gdje se nepoznate žene tretiraju kao najrođenije. „Divna ti je kosa“, „Evo ti maramica“, „Pazi na tog tipa“. U tim kratkim, maglovitim susretima, naučila sam da je biti žena zapravo pripadati nevidljivoj mreži podrške koja se aktivira bez ijedne izgovorene molbe. Svaka ta žena, bilo da je bila nasmijana, ljuta, uplakana ili odsutna, dala mi je po jedan komadić mozaika. Od jedne sam uzela način na koji držim šolju kafe, od druge način na koji štitim svoje granice, od treće način na koji se smijem sopstvenim nesigurnostima.
Naslijeđe tišine i glasnosti
Naravno, tu su i one žene čija su imena upisana u moju ličnu kartu duše. Moja majka i baka, žene koje su me naučile da ženstvenost nije samo nježnost, već i nevjerovatna, tvrda otpornost. Gledajući njih, shvatila sam da biti žena često znači nositi teret svijeta na leđima, a pritom izgledati kao da nosiš najlakši svileni šal. One su me naučile da se snaga ne iskazuje uvijek kroz buku; ponekad je najjača žena ona koja tiho nastavlja dalje kada bi svi drugi stali.
Moje prijateljice su me naučile jeziku emocija. Naučile su me da biti žena znači imati dozvolu da osjetiš sve – i bijes, i tugu, i euforiju – bez obaveze da se ikome izvinjavaš zbog intenziteta svog postojanja. Kroz njih sam vidjela da je moja transrodnost samo jedna specifična nijansa u tom ogromnom spektru boja, a ne prepreka koja me odvaja od njih. One su me prihvatile ne zato što sam „savladala lekciju“, već zato što su u mojim strahovima prepoznale svoje, a u mojim nadama našle odjek sopstvenih želja.
Nedohvatljivi horizont postojanja
Ipak, uprkos svim tim lekcijama, ako bi me neko danas pitao da mu dam preciznu definiciju ženskosti, morala bih da zaćutim. I to je možda najljepši dio ove spoznaje: mi nikada nećemo tačno znati šta znači biti žena.
Svijet pokušava da nas definiše milenijumima. Pokušavaju da nas zatvore u okvire majčinstva, karijere, estetike, biologije ili ponašanja. Ali čim neko postavi ogradu, hiljade žena je preskoči. Biti žena je paradoks – to je nešto što osjećamo u svakoj ćeliji svog bića, a opet nešto što izmiče svakom pokušaju da se ukroti riječima. To je kolektivna tajna koju sve dijelimo, ali koju svaka od nas interpretira na svoj način.
Nema „ispravnog“ načina. Postoji samo tvoj način, moj način i način one žene koja upravo sada, negdje na drugom kraju svijeta, gleda u zalazak sunca i osjeća istu tu neobjašnjivu povezanost sa svima nama.
Trijumf bivanja
Na kraju puta, shvatila sam da biti žena nije titula koju treba osvojiti. To nije cilj. To je proces. To je puko, hrabro i beskompromisno življenje.
Biti žena znači otvoriti dlanove i skupljati sva iskustva koja nam ovaj svijet ponudi – i ona koja nas bole, i ona koja nas liječe. To znači dozvoliti svijetu da te mijenja, ali i ti mijenjati svijet samim tim što postojiš u njemu. To znači skupljati poglede, mirise, nepravde, pobjede i sitne radosti, i od njih graditi sopstvenu katedralu.
Moja transrodnost mi je dala privilegiju da to postajanje posmatram svjesno, da svaki djelić te slagalice biram i ugrađujem s namjerom. Ali suština je ista za sve nas. Mi smo rijeke koje se ulivaju u isti okean. Možda dolazimo iz različitih izvora, možda su naši tokovi bili mirni ili puni vodopada, ali voda kojom tečemo je ista.
Biti žena je jednostavno hodati kroz život otvorenih očiju, učeći od svake sestre koju sretneš, svjesna da si i ti, baš takva kakva jesi, nečija lekcija o tome koliko je ovaj svijet širok i koliko je žensko srce neiscrpno u svojoj sposobnosti da primi, obuhvati i preživi sve.
