Dom kao sigurno mjesto

PIŠE: Jovana Ivetić

Pitanje doma je pitanje suvereniteta nad vlastitim tijelom i mirom. Prostor u kojem su prava stabilna, a postojanje neupitno.

No, pojam doma nije jednoznačan. Pjesnikinji Selmi Asotić teško je definisati dom jer vjeruje da to može samo osoba koja zna, ili misli da zna, ko je:

“Samoj sebi sam uglavnom potpuna nepoznanica. Stran mi je osjećaj udomaćenosti, u sebi ili van sebe.”

Umjetnica Lada Tvrtković dom vidi kao ispunjenost duše, kad je sa svojim psom Bokijem, kad je okružena inspirativnim ljudima, ili u mirnom zagrljaju svoje djevojke Fatime:

“Dom mi je i u bosanskim planinama, među napuštenim psima, divljim konjima, rijekama i jezerima.”

Za umjetničkog direktora Danila Jovanovića dom je fuzija ljudi, umjetnosti koje stvara, ali i uspomena:

“Uspomene materijalne i nematerijalne koje čovjek sakupi kroz život, kojima se okruži i koje onda čine da mjesto u kojem živimo bude mekše i da nosi sa sobom ljepotu proživljenih iskustava.”

(Ne)stalne adrese

Selma je rođena u Sarajevu, a živi u SAD-u. Kao djevojčica sanjarila je o nomadskom životu:

“Činilo mi se boemskim i zabavno živjeti iz kofera. Vozovi, ceste, aerodromi, hotelske sobe – mislila sam da taj stil života najviše odgovara mom temperamentu. Ostvarilo mi se sve o čemu sam maštala, samo što u svojim maštarijama nisam računala na to da ću odrasti u anksioznu ženu koja ne može popiti ni gazirano piće bez napada panike. Prisjedoše mi i vozovi i aerodromi i sve između. Prije dvije godine osjetila sam potrebu da se skućim, da imam svoju bazu kojoj se mogu vratiti. Prvi put sam kupila namještaj i uredila stan kako želim.”

Danilu je Beč darovao novi identitet, migrantski, kao i novu definiciju jugoslovenstva:

“Rođen sam u Srbiji, u jednom malom mjestu, a živio sam u puno različitih gradova u našoj bivšoj državi. U Sarajevu sam proveo najveći dio života, onda u Dubrovniku, Beogradu, Novom Sadu… Šta znači jugoslovenstvo i zajedništvo kada smo daleko od države ili država koje smo smatrali domom… Sva ta iskustva u kontekstu onog gdje danas živim oblikuju kako vidim dom. Kada me ljudi odavde pitaju odakle sam kažem da sam iz Sarajeva jer je to mjesto s kojim najviše osjećam identifikaciju, a onda nakon toga je Jadransko more, mada je ono više kao jedna geografska odrednica i širina i ljepota koju nosim unutra sa sobom gdje god da sam.”

Lada živi u Sarajevu, u kom je i rođena, mada je u međuvremenu živjela u sedam različitih država. Kao dijete, ‘92, iskusila je izbjeglištvo i pamti nesigurnost, zbog čega joj se u tinejdžerskom dobu razvila misao da ne može imati dom:

“Taj osjećaj je ostao sa mnom sve dok se nisam odselila sa devetnaest godina i stvorila svoj prvi mali stan… u kancelariji napuštene fabrike! Tada sam išla u Likovnu akademiju u Bolonji. I počela osjećati nešto moje i sigurno, čak u polusrušenoj zgradi.
Ali u tom momentu moja zemlja više nije postojala, i nisam mogla jednostavno osjećati da sam Bosanka. Za mene, jugoslovenski patriotizam je bio osjećaj pripadnosti i ponosa, a onda su moji korijeni bili uništeni u plamenu. Kasnije sam shvatila da tu leži moja snaga. Nepostojanje korijena dalo mi je slobodu da sebe pronađem drugdje, i svugdje. Ne pripadam nijednoj zemlji, a u isto vrijeme sam građanka svijeta. Doživjela sam avanture koje ne bih da su me korijeni držali na jednom mjestu. Nekoliko godina sam čak vodila nomadski život u kamp prikolici iz 1978. koji sam sama renovirala. Na prikolici je tada pisalo Home is where I park it.”

Brisanje margine

Danilo kroz pozorište radi s marginalizovanim grupama, gdje zajedno grade dom. Od iskustva autovanja i pronalaženja izabrane porodice, u kojoj smo voljeni i prepoznati, pojam doma je proširio na pitanje migrantskog identiteta, istraživajući jesu li dom uspomene, telefonski razgovori s voljenima koji su daleko, pjesme, ili mogućnost da se govori svoj jezik u svakodnevnom životu:

“To je itekako značajno pitanje u kontekstu svih marginalizovanih zajednica i ono što nas sve koji smo došli od negdje drugo ovdje objedinjuje je izbor da se stvara zajednica koja onda postaje dom.”

Lada kao kvir osoba ne živi na margini:

“Ja sam ono što jesam, ko ne voli… pa, nek’ se nosi s tim. Evo me. Neispričano. I rijetko ko reaguje loše. Ako pokažeš direktan stav, ali ga pospeš pozitivnom energijom, ljudi su radoznali i spremni da te prihvate. U Bosni, ako se čeka da nam institucije ili zakoni osiguraju sreću, živjet ćemo nesretan život. Ono što možemo je živjeti punim plućima, i boriti se za svoja prava s pozitivnim i konstruktivnim stavom.”

Sobe u kojima se diše

Na pitanje kako se tijelo ponaša u prostoru koji zove domom, Selma kaže da njeno tijelo spava:

“Ponekad je gladno, ali uglavnom spava. Posvećena sam spavanju kao što su neki drugi ljudi posvećeni olimpijskim sportovima.”

Zbog toga joj je pri uređenju najvažniji dobar madrac:

“Ja bih u svom krevetu mogla spavati, jesti, raditi, živjeti, a da se ikada opredijelim za izazove vertikalnosti. I naravno, da ne bih iznevjerila svoj (lezbejski) narod, bitno mi je dobro osvjetljenje, lampe, svijeće i ostala čudesa.”

Pored kreveta i osvjetljenja, važan joj je i gramofon:

“Stan u kojem živim pun je muzike i plesa. Za to su najprije bile zaslužne moje kolumbijske cimerke i prijateljice, a sada moja brazilska djevojka. Salsa, bachata, samba i forro čest su prizor u dnevnoj sobi. Pas i ja tek učimo plesati. Njoj ide bolje.”

Danilo uživa u jednostavnosti:

“Dom uređujem tako da ima toplinu i moj lični pečat.”

Ladi je važno da se u svom stanu osjeća nadahnuto:

“Moj dom je oduvijek imao otvorena vrata za druge umjetnike. To je mjesto za susrete, dekadentne zabave, razmjenu ideja, dijeljenje težnji i umrežavanje za nove projekte. Istovremeno, u svom domu se osjećam udobno i opušteno. Vrlo je erotski. To je prostor u kojem se mogu isključiti iz društva i njegovih normi, kreirati paralelnu stvarnost… moj intimni budoar, moj womb.”

Njen stan podsjeća na kapsulu vremena iz 1920-ih, poput ostataka berlinske Vajmarske Republike:

“Zamislite da čitate knjigu uz svjetlost svijeće, slušate stari gramofon i sanjarite o romantičnim vremenima kada je umjetnost vladala svime, život je imao neočekivane preokrete, a ljubav je još uvijek bila puna strasti.”

Komadi namještaja koje bira ekspresija su njene gorljivosti prema predmetima koji nose priču:

“Zelenu spavaću sobu sam kupila na aukciji; nekada je pripadala Japanskoj ambasadi u Berlinu, još u 1920-im. Dnevna soba u Louis XVI stilu pripadala je slavnoj opernoj pjevačici Kerstin Dellert iz Kraljevske švedske opere… njen duh definitivno još uvijek ispunjava prostor! Istovremeno, naslijedila sam antikni konjički namještaj od svojih prabaka i pradjedova, kao i neke bosanske antikne tepihe. Moj stan tako miješa moje bosanske korijene s evropskim komadima. Povijesno gledano, to ima smisla, 1920-ih je orijentalistički stil bio en vogue.

Moj dom je moje podzemno gnijezdo, prostor u kojem se isključujem iz moderne stvarnosti, gdje svijet ne slijedi glupa pravila današnjeg društva, gdje estetika vlada nad svime, a strast je vrlina. I prati jedno jedino pravilo: estetska dekadencija.”

Kuća od pjesme i svjetla

“Sjećam se pozorišne scene s češljanjem kose i a nekom vrlo lijepom i nježnom iranskom pjesmom koju su performerke na sceni pjevale uživo i koja govori o domu, kako je dom negdje tamo iza brda dalek, ali nježan i širok. To je slika koja mi prva pada na pamet kada pomislim na dom i na to kako je zapravo u jednoj riječi dom toplina, mekoća i nježnost. I naravno iznad svega, sigurnost”, priča Danilo.

Selma se nadovezuje prisjećajući se filma My Dinner with Andre:

“Wallace Shawn kaže da je kao mladić razmišljao samo o umjetnosti i muzici, a kao tridesetšestogodišnjak razmišlja samo o novcu. Ja sam nekad razmišljala o poeziji, a sada razmišljam o cijenama kvadrata i stanovima koje nikada neću moći priuštiti. I što je nedostižniji san o kućevlasništvu, to je snažnija žudnja da se pribavi makar i straćara.”

Ipak, misli joj idu i na sentimentalnu notu, citarujući Lalićevu pjesmu:

“Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,

Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,

I šta je pod prozorom; ulica ili godine?

[…]

Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,

Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,

Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,

Mesta koja volimo ne možemo napustiti.”