PIŠE: Slađan Tomić
Tri decenije rada s HIV pozitivnim pacijentima ostavile su dubok trag na Vesnu Hadžiosmanović, specijalistkinju infektologije i predsjednicu Udruženja HOPE. Godine iskustva u liječenju i radu na prevenciji zaraznih bolesti motivisale su je da, uprkos izazovima u zdravstvenom sistemu, pokrene inicijativu koja promoviše edukaciju, testiranje i podršku osobama koje žive s HIV-om. U intervjuu govori o svom profesionalnom putu, razlozima osnivanja udruženja i ključnim problemima s kojima se suočavaju pacijenti u Bosni i Hercegovini.
U Udruženju za promociju zdravlja i prevenciju bolesti „HOPE“ je moguće posavjetovati se i testirati se na spolno prenosive infekcije, a možete ih kontaktirati putem sljedećih kontakta +387 62 224 520, [email protected].
Možete li nam za početak reći kako ste došli na ideju da, kao neko ko je tri decenije radio s HIV pacijentima, pokrene udruženje koje se bavi promocijom zdravlja i prevencijom bolesti?
Liječnice HIV odjela Klinike za infektivne bolesti KCUS su do 2021. poštovali sve svjetske postulate rada kada je u pitanju HIV bolest. Došli smo do vrha piramide, revidirali smo naše Kliničke vodilje za tretman i njegu HIV oboljelih. Po prvi put sam bila istinski zadovoljna zato što je prva linija izbora antiretrovirusnih lijekova koja je preporučena u našim smjernicama za liječenje HIV-oboljelih, a koje su objavljene krajem 2020., bila identična preporukama evropskih i američkih smjernica. Doveli smo do značajnog napretka u liječenju, svake godine smo revidirali listu antiretrovirusnih lijekova, pisali klinička mišljenja i uvodili najnovije antiretrovirusne lijekove koji su se uvrštavali na Listu lijekova Fonda solidarnosti FBiH.
Koristili smo savremnu dijagnostičku tehniku koju smo uspjeli obezbijediti sredstvima Globalnog fonda, ne samo za postavljanje HIV dijagnoze, nego i za detekciju drugih indikatorskih, oportunističkih bolesti AIDS-a. Prevenirali smo zarazu HIV-om kod osoba pod povećanim rizikom, uključujući upotrebu postekspozicijske profilakse (PEP) kako medicinskom osoblju, koji je izložen riziku profesionalnoj bolesti nakon ubodnog incidenta, tako i našim klijentima i predekspozicijsku profilaksu (PrEP) klijentima, obzirom na nisku cijenu koštanja PrEP terapije i mali broj zainteresovanih klijenata. To je bio cost-benefit kako za klijente, tako i za javno zdravstvo i za epidemiološku situaciju u zemlji. Primjenjivali smo sve postulate rada kao što se primjenjuju svugdje u svijetu, od Evrope do Amerike. I onda, 2021., ta piramida se ruši kao kula od karata.
Te godine odlazite u penziju i odlučujete pokrenuti udruženje?
Da. Te 2021. problem HIV-a se vraća na one rane godine kada smo tek počeli da detekujemo HIV-inficirane pacijente. Iz meni nepoznatih razloga, smanjuje se količina sredstava za preventivne HIV programe od strane Zavoda za zdravstveno osiguranje i reosiguranje FBiH, smanjuje se stopa testiranja, ukida se pred i postekspozicijska profilaksa, pacijentima se uskraćuje pravo na savremenu antiretrovirusnu terapiju koja se nalazi na Listi lijekova Fonda solidarnosti FBiH , koja je odobrena od strane Federalnog ministarstva zdravlja FBiH i nalazi se kao preporuka u najnovijim Kliničkim vodiljama BiH. Najnoviji lijekovi koji su izrazito potentni i s manje nuspojava se propisuju samo nekolicini naših pacijenata (5-10 pacijenata), a ordiniraju se arhaični lijekovi koji su skinuti sa svih svjetskih, pa i naših smjernica zbog metaboličkih nus-pojava kod naših starijih HIV pacijenata s već razvijenim metaboličkim sindromom
I onda se vi kao zdravstveni profesionalac pitate šta je cost benefit za javno zdravstvo? Da li preventivni programi koji daleko manje koštaju nego liječenje kompleksnog AIDS pacijenta s drugim indikatorskim bolestima?
Smanjena je i stopa testiranih, koje su posljedice takvog stanja?
Umjesto da se povećava stopa testiranja, pogrešnim odlukama se smanjuje broj testiranja u Centru za anonimno, dobrovoljno, povjerljivo i besplatno savjetovanje i testiranje u KCUS, te se danas testira mali broj klijenata (cca. 500 klijenata godišnje), tako da je u 2021/2022. godini povećan broj kasnih prezentera HIV bolesti, koji predstavljaju problem kako za javno zdravstvo, utiču negativno na epidemiološku situaciju u zemlji i na taj način podstiču širenje epidemije HIV bolesti.
Do 2021. godine mi smo testirali preko 2000 klijenata u KS. Pandemija SARS-CoV-2 je također utjecala na smanjenu stopu testiranja na HIV.
Mi smo smo posljednjih 15 do 20 godina testirali klijente na HIV i na hepatitise, ali i na ostale spolno prenosive bolesti, prevashodno mislim na sifilis, zatim na gonokok, na hlamidijalnu infekciju, na genitalni herpes itd. S obzirom da smo od strane Globalnog fonda dobili reagencije, testiranje na sve te spolno prenosive bolesti našim klijentima su bile dostupne i besplatne. Nisu trebali imati uputnicu da bi se testirali. Bez obzira što sam penzionisana, ja sam i dalje radno aktivna, i idalje sam u stalnom kontaktu sa svojim pacijentima koji mi iznose svoje nezadovoljstvo i sve probleme koji se od 2021. godine dešavaju. Klinika za infektivne bolesti Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu je do 2021. predstavljala referentnu Kliniku za liječenje HIV-oboljelih, odgovorno tvrdim, u čitavoj državi, nažalost, sada to više nije. Zbog svega navedenog odlučila sam pokrenuti udruženje.
Rekli ste da se rad savjetovališta potpuno promijenio, kako?
U isto vrijeme se u savjetovalištu primaju i klijenti i pacijenti. Što je nedopustivo. Tim se ne poštuje pravo na privatnost pacijenata. Masa mojih pacijenata je rekla da su došli u savjetovalište po svoju antiretrovirusnu terapiju, ali da su tu sreli svoje poznanike i jednostavno su napustili savjetovalište, nisu željeli da ih neko vidi, dok dolaze po svoju terapiju.
I neko će zbog toga propustiti svoju terapiju?
Tako je. Ili će neki odbiti da se testiraju, zato što su u punom savjetovalištu prepoznali svog poznanika i napustiće savjetovalište, odustaće od testiranja, neće se testira nego će živjeti sa svojim problemom. Zbog prisutnosti stigme i diskriminacije, ranjive populacije skrivaju svoj HIV status i time smanjuju obim pružanja usluga, podrške i njege od strane zdravstvenih institucija. Stigmu u najvećem procentu provode zdravstveni profesionalci koji nekada iracionalno strahujući dovode u pitanje svoju medicinsku etiku i Hipokratovu zakletu, a sve je to posljedica neinformiranosti i nedovoljnog znanja.
Kako to ljekari potiču stigmu?
Pa, znate, svi pacijenti, a posebno HIV pacijenti imaju pravo na svoju privatnost, jer u suprotnosti HIV pacijenti biće stigmatizirani i diskriminirani. Znači, strogo se moraju čuvati povjerljivi podaci o svakoj osobi koja je HIV pozitivna. To je pravilo, to bi trebalo da bude postulat i sa svim ostalim bolestima. Po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i maloljetno dijete ima pravo na svoju privatnost, što znači da zdravstveni profesionalac ima pravo da dijagnozu, od čega boluje dijete može reći samo njegovom roditelju, staratelju i nikome drugom. Kada je u pitanju HIV bolest zdravstveni profesionalac mora da strogo drži povjerljive sve informacije vezane za svog HIV pacijenta.
Znači, mi smo u savjetovalištu radili tako da su se naši pacijenti najavljivali u savjetovalište i pojedinačno dolazili, tako da nisu imali kontakta niti s drugim pacijentima, a pogotovo s klijentima. Tako da je to velika, drastična razlika u radu od 2021.
Mislite li da ima doktora koji krše etiku?
Kršenje prava na privatnosti dolazi samim tim što je ukinut termin kad se radilo s HIV-inficiranim pacijentima i poseban termin kada se radilo s klijentima koji su došli da se testiraju na HIV. U savjetovalištu su radile isključivo HIV certificirane i educirane liječnice i medicinske sestre, a edukaciju su stekle u velikim regionalnim i evropskim centrima koji se bave liječenjem zaraze HIV-om, uz podršku Globalnog fonda. Mi smo bili akreditovani centar.
Osnovni svjetski postulat je da zdravstveni profesionalci koji se bave liječenjem HIV-a ili rade na preventivnim programima, moraju biti certificirani. Bez certifikata, čak ni medicinska sestra nema pravo da radi u VCT centru, odnosno u centru za anonimno, dobrovoljno, povjerljivo savjetovanje i testiranje. Nažalost, ta tradicija je ukinuta.
Da li je to možda obeshrabrujuće prema pacijentima, prema onima koji žele da se testiraju, jer kad sve to znaju, to može djelovati dosta deprimirajuće, odvraćajuće od testiranja, primanja terapije?
Ja mislim da bi zdravstveni profesionalci koji se bave ovom patologijom, morali vratiti one prave postulate rada i HIV odjela i rada savjetovališta. U Klinici za infektivne bolesti KCUS je od 2021. godine i HIV odjel u kojem su se liječili pacijenti iz Federacije BiH! Mi smo napravili jednu kulu, došli smo do vrha piramide i sada se taj vrh piramide ruši! Mi smo HIV postavili na takvu zdravu osnovu i nadograđivali je iz godine u godinu. Nažalost, od 2021. to se drastično promijenilo.
Koliko je onda bitno da imamo drop in centre, testiranja van institucija?
Mislim da je to jako važno. Mi smo prije 20 godina, pokrenuli jednu akciju obilježavanja 1. decembra, Svjetskog dana borbe protiv HIV/AIDS-a i od 2013. obilježavanja Evropske sedmice testiranja na HIV, hepatitise i druge spolno prenosive bolesti, tako što smo na trgu ispred ARIA centra svake godine obilježavali taj datum i zapravo na taj način smo razbijali stigmu kada su u pitanju ove bolest. Smatrali smo da zdravstveni profesionalci trebaju istupiti iz zdravstvenih institucija, ići ka klijentu, možda budućem pacijentu i tako razbijati stigmu, tabu temu koja je vezana za HIV. HIV je bolest koja se može desiti svakoj spolno aktivnoj osobi. Imali smo jako veliki odziv na testiranje, prosječno smo testirali 130-150 klijenata tokom te manifestacije. Tu smo čak i znali detektovati HIV-pozitivne osobe, osobe koje su bili pozitivne na hepatitis C, ali pošto su kompletnu tu manifestaciju vodili zdravstveni HIV- profesionalci, onda ste i znali kako da saopćite jedan HIV pozitivan rezultat mladoj osobi koja se testirala na trgu.
Koliko se redovno treba testirati na HIV?
Na godišnjem nivou je dovoljno jednom da se neko testira, ali šta je zapravo testiranje? Testiranju na HIV prethodi savjetovanje prije i poslije testiranja. Savjetnici tokom savjetovanja ne drže moralne pridike kako se neko treba ponašati, nego se kroz razgovor sa klijentom analizira i navodi klijenta da sam detektuje šta je rizično u njegovom ponašanju i na koji način rizično ponašanje da preinači u nerizično ponašanje.
To je osnova svega, jer ako se neko i poslije testiranja nastavi i dalje rizično ponašati, onda nije dovoljno jednom godišnje da se testira, nego je potrebno da se testira češće. Svako rizično ponašanje za sobom povlači i testiranje na HIV i na sve ostale spolno prenosive bolesti.
Kad je u redu i kad je sigurno stupiti u nezaštićen seksualni odnos? Je li ikada?
Naši mladi jako rano stupaju u prvi spolni odnos, idu grlom u jagode, a ne znaju šta ih tamo čeka. To je razlog zašto smo nažalost imali nekolicinu naših pacijenata koji su svojim prvim spolnim odnosnom inficirani virusom HIV-a i kojima smo za njihov 18. rođendan ili za maturu trebali da saopćimo njihov HIV pozitivan rezultat. Zato je edukacija koja za posljedicu ima usvajanje zdravih stilova života i promjena ponašanja jako važna. Ono što sam ja uvijek savjetovala svojim klijentima da je najbolje da ako imaju novog partnera dođu zajedno u savjetovalište da se testiraju. Važno je da se oba partnera testiraju istovremeno i da naredna tri mjeseca imaju zaštićene spolne odnose. Kada se ponovo testiraju nakon tri mjeseca, koliko traje maksimalna inkubacija, onda jedno drugom treba da pokažu svoje rezultate i onda mogu imati nezaštićene spolne odnose, opet uz uvjet da budu vjerni jedno drugom.
Kad se već desi HIV, kako živjeti sa HIV-om?
Mi smo izdali jednu publikaciju “Živjeti sa HIV-om”. Jer zaista se pacijenti trebaju naučiti živjeti s HIV-om. Kad osobi saopćite HIV pozitivni rezultat, ona doživi šok. Tu HIV savjetnik i klinički psiholog imaju ključnu ulogu. Uz njihovu podršku, savjetovanje o mogućnostima liječenja, pacijent prihvata svoje stanje. HIV je danas jedna hronična bolest koju je najvažnije detektovati u ranoj fazi. S antiretrovirusnom terapijom ljudi mogu imati dug i kvalitetan životni vijek. Postoji jedna naučna studija rađena prije 15-ak godina koja je objavljena u časopisu Lancet, koja je dokazala da ako detektujete HIV infekciju kod osobe stare 25 godina i odmah po postavljanju dijagnoze uključite antiretrovirusnu terapiju, da će otprilike životni vijek te osobe biti 70 godina. Ja tvrdim, da kad bi se ta studija sada obnovila s ovako potentnom terapijom kakva danas postoji, da bi ta osoba mogla doživjeti i 80 godina života.
Tvrdim da je bolje biti inficiran virusom HIV-a nego imati karcinom, jer je životni vijek osoba s karcinomom daleko kraći nego što je životni vijek s HIV infekcijom.
Životni vijek HIV inficirane osobe se ne razlikuje od životnog vijeka HIV neinficirane osobe ukoliko se infekcija detektuje u ranoj fazi.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
