Donosimo objedinjenu (queer) poeziju, (svježe i mlade) glasove bosanskohercegovačkih autora i autorica. Neki od stihova su nastali u okviru radionice Spoken poetry, a sve pjesme u ovom ciklusu su javno pročitane na festivalu Kvirhana.
Priredio: Matej Vreba
DA LI SU I TEBE ZABORAVILI?
Tu sam negdje, između dva kontinenta. Negdje iznak okeana,
nisam ni tu, a ni ovdje.
Možda je bila greška,
otići negdje i nadati se
da mogu sve ispočetka.
Negdje sam tu između svega,
između onih od kojih sam pobjegao
i ovih koji me tjeraju.
Tu sam, ali mi govore da se vratim.
Da se vratim u svoju jebenu državu,
tamo odakle sam došao.
A ne znaju da ja tamo nisam baš dobro došao.
Nikad nisam ni bio, čak i kad sam tamo živio,
bar sam ja takav osjećaj imao.
Pa ne bih ove hiljade kilometara prešao
da nije tako bilo.
Zato mi je teško kad me neko pita “and where is home?”.
I zato, nemojte mi govoriti da se vratim,
da se vratim odakle sam došao.
Jer ne želim.
Ne želim da mislim da sam potrošio godine.
Na šta?
Sve ovo, pa se vratio?
Ma gdje?!
Neću se vratiti, tu sam.
Neću se vratiti sve dok ne osjetim da padam i da ispod mene nema ni jednog jedinog oblaka, jer su me previše na ledjima nosili, poprilično se umorili, pa se razbježali na sve strane.
Neću se vratiti dok ne osjetim da mi je srce u potpunosti puklo na pola, kad fizički osjetim da ne kuca kao što je nekad kucalo.
Neću se vratiti dok se suze moje majke ne pretvore u vodopade i ne napune sve rijeke u Bosni koje su presušile.
Ne mogu, neću i ne želim!
Neću se vratiti dok ne budem dovoljno jak,
da me ne bi opet lomili i sebi po volji klesali.
Neću se vratiti dok djeca mog brata ne budu pitala zašto nikad nisu strica upoznali.
Neću se vratiti dok ne budem razmišljao o lijepim uspomena umjesto o onim tužnim.
Neću, neću se vratiti,
Jer želim biti jak kad stanem ispred njega, da ga pitam zašto je uradio to što je uradio.
Neću, ne želim i ne mogu.
Neću se vratiti dok tata ne kaže da mu je žao što je rekao da je bolje da se nikad ne vraćam.
Neću se vratiti dok svima sve ne oprostim,
i pokušam da zaboravim.
Neću se vratiti dok ne prihvatim,
da sam otišao jer ste me natjerali.
Jer sam mislio da sam ja problem,
da ja moram otići.
Mislio sam da su vaš mir i sreća bitniji od mog.
Da su vaše karijere bitnije od moje,
da je vaše postojanje bitinije od mog.
Neću se vratiti!
Sve dok sebi ne oprostim,
što sam lutao, što lutam i što ću ko zna koliko još lutati.
Vratiću se kad mi bog oprosti što sam njega krivio za sve što ste mi vi uradili.
Vratiću se kad ne budem nježan i naivan.
Vratiću se kad budem jak, sa osmjehom jačim od onih mrkih pogleda i šaputanja na ulici.
Vratiću se kad oprostim sebi, kad oprostim vršnjacima iz srednje, pukim prolaznicima na ulicama te Banjaluke, svim tim navijačima i onima koji su mislili da su imali “pravo”,
pravo da odlučuju o mom postojanju.
Vratiću se kad budem spreman da dopustim sebi da budem srećan u Bosni.
Vratiću se kad u potpunosti shvatim da ja nisam žrtva, jer i nisam, bar ne mogu više biti.
Vratiću se kad ne budem morao pisati pisma, sjediti ispred psihologa ili pričati svoju priču, opet i opet.
Vratiću se kad bude mir.
Kad bude čist vazduh na šehovima iznad vrbasa.
Kad osjetim da nekom nedostajem,
kad mi neko kaže “Volim te”.
Vratiću se kad bude mir,
u meni, tebi, njemu, u svima nama.
D.D.
ČOVJEK ČOVJEKU
Svijet je postao okrutno mjesto
Čovjek se u njemu ne viđa često
Zatvoreni u kutije, bez otvora
Brišemo mjesto pored prozora
Sloboda nas mami, zove u svoja prostranstva
Dok mi padamo na testu prihvatanja
Ja sam ja, ti si ti
Hvatamo se za vratove, bježimo od dostojanstva
Sekunda je dovoljna da srušimo svijet
Sekunda je dovoljna da izgradimo svijet
Sekunda je, čovječe, ponekad vječnost
Dopusti sebi da upiješ nečiju tečnost.
ANISA I MAMA
Anisa i mama
Plus i minus
Lolek i Bolek
Anisa i mama
Robin i Batman
Supergirl i Superman
Anisa i mama
Oluje i kiše
Anisa i mama
Riječi koje se izgovaraju tiše
Anisa i mama
Prijateljstvo za vjekove
Anisa i mama
Duga koja spaja svjetove.
Anisa Pračić -Šehić
