Izvor: Crol.hr
Foto: Dugine obitelji / Facebook
Nakon više nego uspješnog crowdfundinga za slikovnicu “Moja dugina obitelj”, udruga Dugine obitelji kreće s novim grupama podrške za LGBTIQ* roditelje te one koji to žele postati i njihove obitelji. Tim smo povodom o važnosti povezivanja, predrasudama u hrvatskom društvu, političarima koji smatraju da “društvo nije spremno” za istospolne obitelji s djecom i sličnim temama razgovarale s psihologinjom i aktivistkinjom te voditeljicom spomenutih grupa podrške, Mateom Popov, i nekima od sudionika.
Podsjetimo, Dugine obitelji, udruga LGBTIQ* roditelja, onih koji to žele postati i njihovih obitelji, kao neformalna organizacija nastala je iz psihološke grupe podrške koja je prvi put održana 2011. godine. To je za sudionike grupe značilo po prvi puta upoznati druge LGBTIQ osobe koji su ujedno i roditelji ili to žele postati. Nakon ciklusa grupa podrške, ova se grupa nastavila neformalno sastajati i družiti.
Matea Popov ističe kako istraživanje na Duginim obiteljima u Hrvatskoj pokazuje da je unutar te populacije potrebno međusobno povezivanje, dijeljenje iskustva i podrška. Naime, većina roditelja u istraživanju barem povremeno treba veću ili manju podršku drugih vezanu uz različite aspekte funkcioniranja obitelji, partnerske odnose, seksualnu orijentaciju i autanje, kao i uz roditeljstvo i specifične probleme s kojima se susreću kao LGB osobe u roditeljskoj ulozi.
Bez coming outa nema senzibilizacije društva
“U istom istraživanju, sudionici i sudionice koji su bili uključeni u grupu podrške LGBT roditeljima i onima koji to žele postati tada neformalne inicijative Dugine obitelji, tvrde da je takva vrsta podrške i prepoznavanja korisna i potrebna. Istovremeno, većina sudionika i sudionica istraživanja koja nije bila uključena u ovakav oblik podrške pretpostavlja da bi im on pomogao da se osjećaju bolje prihvaćenima, prepoznati, voljeli bi s drugima razmijeniti iskustva, doživljaje, savjete i perspektive. Strana istraživanja također kao zaštitni faktor za LGBTIQ* obitelji navode povezanost sa LGBTIQ* zajednicom i drugim duginim obiteljima”, objašnjava.
Matea upozorava i kako su LGBTIQ* osobe jako naviknute na konstantnu količinu stresa, strepnje, straha, opreza i nepovjerenja u svoje socijalno okruženje, i to toliko da ni same to više ne primjećuju:
“Ipak, taj stres postoji i itekako utječe na nas. Taj kronični i društveno uvjetovani stres uobičajen je kod ranjivih i manjinskih skupina u društvu, kao što je LGBTIQ* zajednica. Manjinski stres nas čini podložnijima raznim psihičkim tegobama poput depresije, anksioznosti i ovisnosti. Dovoljno je reći da posljednje istraživanje udruge Zagreb Pride (2013.) pokazuje da je čak 73,6% ispitanih LGBTIQ* osoba doživjelo neki oblik nasilja. Ipak, postoje načini kako umanjiti i ublažiti manjinski stres, a to je sudjelovanje u grupama podrške. Naime, povezanost s LGBTIQ* zajednicom zaista jest jedan od načina na koji se manjinski stres može ublažiti i na koji možemo podržati sebe i druge u sličnim životnim okolnostima”.
Ipak, izvan zaštićenog okruženja unutar grupa podrške, dugine obitelji moraju funkcionirati u svakodnevnom životu, a to je često prostor borbe protiv predrasuda. Uz pretpostavku da je onima u većim gradovima ipak nešto lakše, pitamo Mateu što bi savjetovala obiteljima i/ili pojedincima u manjim sredinama gdje im nisu dostupne nikakve grupe podrške?
“Najbolji lijek protiv predrasuda je vidljivost. Nažalost, bez coming outa nema senzibilizacije društva. Osobni kontakt jako pomaže u senzibiliziranju okoline te u normaliziranju naših obitelji. Zamislite da su svi naši političari, političarke i javne osobe aut, koliko bi samo to doprinijelo senzibilizaciji društva! Većina predrasuda prema duginim obiteljima proizlazi iz nepoznavanja takvih obitelji i posljedično raznim fantazijama o tome kako te obitelji izgledaju. Kad nas upoznate, shvatite da smo jednako zabavni i dosadni, topli i naporni kao i svi ostali parovi i roditelji te da se u našim obiteljima također vode bitke oko pisanja domaćih zadaća i pospremanja kreveta”, kaže.
Bake i djedovi kao saveznici
Osim spomenutog, važna je i komunikacija s djecom o različitosti njihovih obitelji. I ne samo to, jer kako djeca odrastaju, dolazi se u kontakt s osobljem u vrtićima i školama, liječnicima i slično.
Matea kaže kako je djeci najvažnije poslati poruku da se ne srame svojih obitelji.
“Bez obzira na to iz kakvih obitelji dolaze, s koliko članova, koje religije, koje nacionalnosti, gdje žive, koliko godina imaju, bez obzira na sve ono što ih razlikuje od drugih obitelji, učimo djecu da budu ponosna na svoju obitelj. U tom smislu je jako važno od početka vrlo otvoreno razgovarati s njima o različitostima, naravno, prilagođeno djetetovoj dobi. Kako? Jedna od ideja je nedavno izdana slikovnica no, univerzalna formula ne postoji, pa je odgovor – onako kako najiskrenije možemo”, poručuje.
Dodaje kako osoblje u vrtićima/školama i drugim institucijama ima jako važnu ulogu u odgojnom i obrazovnom procesu i smatra da ih je potrebno upoznati s okruženjem u kojem dijete odrasta. Dakako, kaže Matea, očekuje se da je osoblje stručno i dužno djelovati u skladu sa zahtjevima radnog mjesta, a ne vođeno predrasudama: “Ukoliko ovo nije slučaj, uvijek imamo pravo reagirati i zatražiti zaštitu naših obitelji od nadležnih institucija.”
U duginim obiteljima, naravno, ima i baka i djedova te članova šire obitelji. Zanimalo nas je kako LGBTIQ* pojedinci koji odluče imati djecu “nekonvencionalnim” načinima mogu o tome razgovarati sa svojim roditeljima? Imaju li iskustva s bakama i djedovima u duginim obiteljima i mogu li i oni postati saveznici?
“Bake i djedovi se obično ponašaju dosljedno, oni koji su prije prihvaćali LGBTIQ* članove i članice obitelji, takvi i ostanu. Oni koji nisu, nažalost, propuste priliku uživati u svojoj novoj ulozi bake ili djeda. Ono što ne mogu naglasiti dovoljno jest da smo svi mi u sebi nosimo malo društvene homofobije te da je uloga nas, LGBTIQ* osoba, da informiramo, educiramo, senzibiliziramo i radimo na odnosima koji su nam važni i vrijedni. Konkretno ovo znači da trebamo bakama i djedovima dati vremena za prihvaćanje i u tom vremenu biti na raspolaganju za sva njihova pitanja, nedoumice, dileme i teške osjećaje, te ih pokušati razumjeti i ne osuđivati zbog njihove homofobije. Vjerujem da nam na ovaj način veliki broj baka i djedova mogu postati pravi saveznici!”, smatra Matea.
Bilo društvo spremno ili ne, mi smo tu
Već smo mnogo puta od političara koji inače slove kao liberalni (ili se barem takvima predstavljaju) i koji su se, primjerice, zalagali za donošenje Zakona o životnom partnerstvu, čuli kako nisu za posvajanje djece u istospolne obitelji jer “društvo nije spremno”. Zanimalo nas je što misli Matea, kad će i kako društvo “postati spremno” i kako se to uopće mjeri? Jer ako oni koji imaju moć odlučivanja i donošenja zakona “peru ruke”, tko će onda mijenjati klimu u društvu?
“LGBTIQ* parovi su sad i ovdje. Bilo društvo spremno ili nespremno, jedno je sigurno – mi smo već sad obitelj. LGBTIQ* osobe bile su i jesu roditelji i kao takvi ne pitaju nikoga za dopuštenje! Ono što očekujemo od zakonodavca jest da se brine za dobrobit djece te da ih zaštiti od raznoraznih paljenja slikovnica i drugih nasilnih i neprijateljskih poruka koje od društva dolaze, kao što očekujemo i da se naš obiteljski život prepozna te da uživa jednaka prava koja uživaju i druge obitelji”, kaže.
Ipak, jedan od važnih i nužnih alata u borbi za ravnopravnost i prihvaćanje jest i vidljivost, no u Hrvatskoj dugine obitelji zasad uglavnom nisu spremne istupati u javnosti. Kad će se i kako to promijeniti, što je potrebno da bi netko napokon “prelomio”? Lijepo je i poželjno imati podršku javnih osoba, no ona sama po sebi nije dovoljna.
Matea smatra kako LGBTIQ* osobe trebaju podršku u coming outu. Ukoliko nas coming out košta radnog mjesta, karijere ili fizičke sigurnosti, onda ne možemo svi biti slobodni niti voljni biti aut. Ipak, sve više LGBTIQ* osoba je aut i sve više osoba je voljno riskirati radna mjesta, fizičku sigurnost, diskriminaciju, društvenu stigmu itd., kako bi mijenjali društvo nabolje, ali ističe i kako je kod duginih obitelji odgovornost drugačija:
“U duginim obiteljima ne riskiramo svoju karijeru, sigurnost i stigmu već direktno izlažemo dijete, a to nije nimalo laka odluka. Nadam se da ćemo zajedno, kao društvo, uspjeti dati više podrške drugim obiteljima, kako bi se osjećale dovoljno sigurno da se mogu autati”.
Zanimalo nas je i što najviše muči dugine obitelji u Hrvatskoj i one koji tek žele postati roditelji? Koje su njihove najčešće dileme?
Matea misli da je najveća muka LGBTIQ* roditelja i onih koji to žele postati upravo odsustvo zakonske zaštite obiteljskog života LGBTIQ* osoba. Konkretno, kaže, dileme počinju s tim “kako?”, budući da unutar Hrvatske nemamo dovoljno mogućnosti za ostvarivanje roditeljstva, nadalje, s pitanjima poput “ako nisam biološki roditelj, što sam i tko štiti moja prava?”, do toga “kako, kada i kome se autati?”.
Ako sjedimo i čekamo da se netko drugi izbori za naša prava, osudili smo se na neuspjeh
Kako su grupe podrške zasad dostupne samo u Zagrebu, zanimalo nas je postoji li mogućnost da grupe podrške i/ili edukacija postanu dostupni i u drugim dijelovima Hrvatske?
“Nadam se da postoji. Odgovornost za to leži na lokalnoj LGBTIQ* zajednici. Nažalost, ako sjedimo i čekamo da se netko drugi pobrine za naše potrebe i da se bori za naša prava, bojim se da smo se osudili na neuspjeh. Na svakoj LGBTIQ* osobi je malo odgovornosti za to da djeluje na svoju okolinu i da djeluje sukladno svojim potrebama – ako je potreba grupa podrške, da je se organizira”, smatra Matea.
Budući da je tema istospolnih obitelji s djecom upravo zahvaljujući slikovnici “Moja dugina obitelj” došla u fokus mainstream medija, pitamo Mateu je li zadovoljna načinom na koji oni obrađuju te teme. Kaže kako je iznenađena interesom i dodaje: “Rekla bih da uvijek ima mjesta za poboljšanje, no generalno sam zadovoljna”.
Osim Matee Popov, razgovarali smo s i dvoje sudionika grupa podrške. 32-godišnja Ivana sudjeluje od početka i kaže kako je to bio odličan izvor informiranja za nju koja je u to vrijeme tek razmišljala o majčinstvu.
“U grupi ima pojedinaca i parova različitih profila te svatko svojim iskustvom doprinosi nadopunjavanju slagalice raznolikosti duginih obitelji. Baš zato što sam ja dobila ono što sam trebala kako bih krenula u realizaciju, tako mi je želja prenijeti svoje iskustvo i prikupljene informacije drugima. Bilo da su to informacije o metodama začeća, kontakti klinika ili okvirne cijene pregleda/postupaka”, priča Ivana.
Kaže i kako ima podršku okoline u obliku savjeta, potpore i želje da uspije, obećanja da ne mora kupovati ništa od robice za bebu i slično. Dodaje i kako ljude većinom zanima način na koji želi dobiti dijete, pa priča krene u tom smjeru. Kako je inseminacija s anonimnim darivateljem još uvijek relativno nepoznata metoda, nakon prvog dojma nevjerice da je taj način uopće moguć, znatiželja nadjača sve druge komentare te na kraju dobije većinom “Sretno!“.
Njezina je majka, kaže, prije mislila kako će Ivaninu djetetu biti teže u životu, da će ga djeca u vrtiću ili školi zadirkivati te da će kad-tad poželjeti upoznati svog biološkog oca: “Kako su moji koraci sve konkretniji, tako se i ona ‘smekšala’ te je čak i otvorila opciju da će pričuvati dijete ako zatreba. Sve više vjerujem da će joj u prvom planu biti šepuriti se po kvartu s unučetom nego nekonvencionalni način na koji je začeto”, šali se Ivana.
Spremna sam biti majka i napravit ću sve da se to i ostvari
Kaže i kako ne postoji ništa što bi je obeshrabrilo u njezinu planu: “Znam i osjećam da želim biti roditelj i spremna sam učiniti sve što je u mojoj moći kako bih to i ostvarila. Naravno da postoje određeni strahovi za koje mislim da svaki budući roditelj ima: hoće li biti sve u redu s trudnoćom, kako će porođaj proći, kako ću znati s djetetom, kako uskladiti obveze na poslu sa rasporedom djeteta, kako kad se razboli… ali kao što rekoh, to su slatke brige svakog budućeg roditelja, bez obzira u kakvom odnosu bio te na koji način će ostvariti svoj san o djetetu”, poručuje završno Ivana.
Karlo Kujundžić već živi u duginoj obitelji sa svojim životnim partnerom. Grupama podrške se pridružio u jesen 2015. i tako su, kaže, stekli nove prijatelje sa sličnim ili jednakim interesima. Iskustvo je jedinstveno, grupe podrške za istospolne parove s djecom i takve parove bez djece ili pojedince koji žele ostvariti roditeljstvo institucionalno ne postoji. Prošlo se kroz duboko intimne teme. Svima je pomoglo dobiti novu snagu, jasnije zaviriti u sebe i naći put rješenja svojih problema. Pohvaljuje i gostovanje stručnjaka iz različitih područja na radionicama.
Karlo ističe kako je generalni problem u Hrvatskoj rastući trend neprihvaćanja različitih po spolnosti, vjeri, rasi, porijeklu.
“Kao obitelj nemamo problema u našoj široj obitelji i neposrednom susjedstvu. Izvan tog kruga smo oprezni. Zakoni su diskriminatorni pa je samo jedan otac u našem slučaju prepoznat kao roditelj. Drugi tata ne postoji. Ili recimo, zaboravite na e-dnevnik za dvojicu tata. Ne mogu preskočiti i činjenicu o diskriminaciji kod posvajanja djece od strane istospolnih partnera. Emocionalno i ekonomski smo bili spremni proširiti obitelj, posvojiti i usrećiti više napuštene djece. Tako što se sustavno zabranjuje u zemlji pred kojom je, kako piše u novinama, demografska katastrofa”, smatra.
Pitamo ga kako je on doživio nedavni slučaj spaljivanja slikovnice u Kaštelima, je li ga to uplašilo? Što bi poručio onima koji su mislili da je to “zabavna i zgodna ideja”?
“Spaljivanje slikovnice u Kaštelima je krajnje nekulturan čin koji i hrabri druge i potiče na netoleranciju i nesnošljivost. Opća zapuštenost društva, krive politike i duboke frustracije ljudi preslikavaju se u svakodnevicu pa tako nisu rijetko primjeri nesnošljivosti spram gej ljudi i njihovih obitelji kao u ovom primjeru. Nemam što poručiti nego pozvati da budu bolji ljudi, neka pohode kakvu grupu za poštivanje drugačijih.”
Karlo smatra i da netolerancija ne proizlazi iz tzv. tradicionalnih vrijednosti:
“Mislim da je to pitanje politike, kako državne tako i lokalne crkvene. Ustavnom zabranom bračne jednakosti smo se čvrsto svrstali uz istočni blok, rame uz rame s Rusijom. Nažalost smo odbacili priželjkivane vrijednosti zapadnih demokracija pa nasljeđujemo Putinovu politiku segregacije. I tako sad u Rusima imamo uzor. A u Francuskoj, Španjolskoj, Irskoj ili Belgiji ili Škotskoj ili Papinoj rodnoj Argentini ima puno katolika, pa ipak nisu netolerantni prema istospolnim parovima. U svim tim zemljama postoji bračna jednakost i mogućnost posvajanja za istospolne parove, ne pale im slikovnice. Dakle, tradicija i čista vjera s tim nemaju problem. U pitanju su politike iza kojih su skriveni različiti interesi”, završno poručuje Karlo.
