Izvor: Slobodna Dalmacija
Piše: Siniša Jović
Foto: Nikola Vilić / HANZA MEDIA, iStock
Na prvi Split Pride 11. juna 2011. godine sociologinja i novinarka Duška Čolović uputila se po dužnosti pokrivajući događaj za Jutarnji list. Iako je tom zadatku planirala pristupiti manje-više kao svakome do tada, iskustvo sudjelovanja u povorci na nju je ipak ostavilo dubok trag, štoviše, posijalo je i sjeme građanskog aktivizma koji je nedavno urodio prvim splitskim lezbijskim fanzinom.
Slobodna dalmatinska splitska lezba ugledala je svjetlo dana u decembru pod njezinom uredničkom palicom, a nastala je kao rezultat četiriju radionica koje je Duška održala s dvadesetak zainteresiranih djevojaka i žena sa splitske lezbijske scene.
– Cilj izrade fanzina bio je povećanje vidljivosti te povezivanje i snaženje zajednice u našem gradu, i mislim da smo u tome uspjele. Sudionice radionica jako je veselila sama ideja fanzina jer mnoge od njih osjećaju potrebu da budu aktivne i žele da se njihov glas čuje, pa smo taj glas nastojale artikulirati kroz izradu kolaža te crtanje i pisanje intimnih priča.
Kako je biti lezba u Splitu, kako je živjeti s predrasudama, kako je voljeti i zaljubljivati se… dio je tematskog kruga unutar kojeg smo se kretale u prvom izdanju – ispričala nam je Duška, inače članica queerANarhiv kolektiva, koji je za ovaj projekt dobio i potporu Ministarstva kulture.
Ništa anonimno
Iako danas za sebe kaže da je nikad sretnija, Duškin put od novinarke mainstream medija do građanske aktivistice nije bio planiran, nego se prije dogodio spontano, uslijed životnih okolnosti, ali sada, tvrdi, kad bi i mogla birati, više se nikada ne bi vratila na staro.
– Jednog sam dana ostala bez posla u Jutarnjem listu pa me je nazvala bivša kolegica te me pitala bih li radila za lezbijski portal CroL, ako treba i anonimno. Odmah sam odbacila mogućnost da budem anonimna suradnica, budući da nisam planirala pisati išta čega bih se sramila, te sam objeručke prihvatila izazov.
I tako sam, korak po korak, počela upoznavati cijeli taj mali, nevidljivi svijet splitskih lezbi i pedera, te shvatila da je riječ o vrlo živahnoj sceni na kojoj se uvijek nešto zanimljivo događa, o čemu mi ostali, heteroseksualci i oni koji se prave da to jesu, nemamo pojma jer ih je društvo jednostavno gurnulo na marginu pa teško dopiru do mainstream medija – ispričala nam je.
Na njezin angažman na splitskoj LGBT sceni Duškina obitelj i prijatelji gledaju kao na prirodni nastavak onoga čime se godinama bavila, no bilo je, kaže, i onih iz šireg kruga ljudi među kojima se kreće koji su bili “zabrinuti” hoće li joj se neka od tih lezbi udvarati ili je pokušati preobratiti.
– Na takve bih komentare redovito dobivala nervni slom i vrlo netaktično davala odgovore tipa: “Ti si glupa!” – kroz smijeh nam je kazala Duška, priznajući da je i sama imala određene pogrešne koncepcije o lezbijkama.
– Mislila sam kako je prvenstveno riječ o progresivnim ženama, a onda sam, primjerice, otkrila da i među njima ima dosta vjernica koje sanjaju o tome kako će se jednog dana udati u crkvi u bijeloj vjenčanici s odabranicom svoga srca.
Uvijek mi je bilo čudno kako netko uopće želi pripadati takvoj organizaciji koja s oltara aktivno propagira protiv svega što ta osoba jest. Međutim, ne mislim da je Crkva problem samo za lezbijke, nego za čitavo naše društvo. Hrvatska nikada neće postati građanska država dok ne raskine Vatikanske ugovore, odnosno dok Crkva ne prestane biti država u državi koja nikome ne polaže račune, a izdašno se financira iz proračuna.
S druge strane, ugostiteljima se zatvaraju objekti zbog jednog neizdanog računa, a udruge trebaju svaku kunu 13 puta opravdati – zaključuje naša sugovornica.
Hetero kukavičluk
Građani naše zemlje su, smatra ona, općenito jako preplašeni ljudi, pa taj strah, razumljivo, postoji i među LGBT zajednicom.
– Meni je u početku bilo čudno zašto splitske lezbijke rade Gay Pride “iz ormara”, a onda sam shvatila da je od mene bilo nepošteno očekivati da se sve one “outaju”, a straight žene su, primjerice, bez glasa pustile da propadne “Jugoplastika”. Ako svi ti muškarčine šute dok umire Brodogradilište, kako mogu očekivati da jedna lezbijka stane na čelo gay kolone – pita se Duška Čolović.
U tom kontekstu, smatra ona, gay muškarcima u Hrvatskoj i Splitu još je teže biti out nego lezbijkama, a taj problem vidi kao potencijalnu temu za neki od sljedećih fanzina.
– Živimo u patrijarhatu u kojem se na lezbe gleda kao na nešto manje-više neozbiljno, a mnogim je muškarcima erotski prizor dviju žena čak i seksi jer sebe zamišljaju u klinču s njima. S druge strane, pomisao na muški gay seks krajnje ih užasava. Međutim, činjenica je da samo onaj tko sumnja u svoju muškost ima problem s pederima.
Lezbe, pak, u našem društvu osjećaju dvostruku diskriminaciju te se mnoge od njih, kako su mi priznale, osjećaju više diskriminirane u odnosu na činjenicu što su žene nego što su lezbe. To me i ne čudi jer žene već tisućljećima žive u podređenom položaju kakav im je namijenio patrijarhat – kaže Duška.
Njoj je zapravo žalosno da se ovim temama još uvijek moramo baviti u 21. stoljeću, ali dok je u društvu prisutno toliko mržnje, bijesa i nerazumijevanja, to je nužno.
– Posebno me čudi da moji roditelji sa skoro navršenih 80 godina nemaju nikakvih problema sa seksualnošću drugih ljudi, dok se toliko mladih osjeća pozvano na ovaj ili onaj način kažnjavati druge jer im se ne sviđa njihova seksualna orijentacija.
Žalosno je da neki ljudi i dalje misle kako je riječ o nečijem hiru, bolesti, izboru, nepristojnosti ili nečem sličnom, iako se naprosto radi o ljudima koji su se rodili kao takvi pa stoga imaju pravo biti to što jesu – zaključuje urednica Slobodne dalmatinske splitske lezbe, koja se nada nastavku ovog projekta.
Malo novca, puno radosti
– Dok sam radila u mainstream medijima, bila sam užasno frustrirana, neurotična i nesretna žena na dobroj plaći. Sada radim kao pomoćna knjižničarka, imam malu plaću, surađujem s neovisnim portalima, zakoračila sam, eto, i u aktivizam i osjećam se punom životne radosti i optimizma.
Životne su mi okolnosti omogućile da upoznam jednu sasvim novu stvarnost u odnosu na onu koji nam serviraju centri moći, pa se više nikada ne bih vratila na staro – otkrila nam je Duška Čolović.
