Izvor: Diskriminacija.ba
Piše: Mirza Halilčević
Neki izazovi su donekle univerzalni, poput autovanja roditeljima ili prijateljima, prvi partnerski odnosi, izražena autohomofobija ili diskriminacija na poslu. No, postoje i borbe koji neki članovi LGBTI zajednice dodatno vode, ovisno o njihovom socijalnom statusu.
Biti gej i Rom u BiH može značiti život pun izazova, ali i ponosa. Suočavanje sa rasizmom i fetišizacijom bili su dio odrastanja i seksualnog otkrivanja našeg prvog sagovornika.
“Prvi put sam zapravo u novinama Bravo pročitao naziv svog seksualnog identiteta – gej. Sjećam se da sam tada sebi rekao da znam konačno šta sam, ali da to ne prihvatam. Bio sam potpuno zbunjen. Odrastao sam u maloj miješanoj sredini, bez oca i majke, slušajući stereotipe o LGBTI zajednici, ali i Romima, obzirom da mi porodica uz koju sam odrastao nije baš bila naklonjena”, kaže 25-godišnji S.S. iz Bijeljine, i objašnjava kako je nailazio na stereotipne stavove i među pripadnicima LGBTI zajednice.
“Poslije mi se događalo da me drugi gej muškarci zbog moje tamne boje kože fetišiziraju, gledaju kao atrakciju. Baš kao što se i za Rome misli da su samo od muzike, strasti i plesa.”
Jedan od pratećih problema kroz koje prolaze pripadnici/e LGBTI zajednice tokom odrastanja je i prihvatanje samog sebe i svoje seksualne orijentacije. Proces samoprihvatanja dodatno je otežan ukoliko uz LGBTI identitet postoji još jedan koji nije društveno prihvaćen.
“Dugo mi je trebalo da se izborim sa autorasizmom i da se suočim sa kulturom kojoj pripadam. Danas govorim romski jezik tečno i ponosan sam na svoj doživljaj seksualnosti.”
Izolacija na periferiji i među četiri zida
U specijalnom izvještaju kojeg je izdala Institucija ombudsmena za ljudska prava u BiH, navodi se kako veliki broj Roma koji ispunjava odgovarajuće zakonske uslove ne poznaje svoja prava, te ih zbog toga i ne ostvaruje. I pored svih donesenih strategija namijenjenih za unapređenje statusa ove populacije, u našoj državi i dalje veliki broj pripadnika ove najbrojnije nacionalne manjine, živi u neadekvatnim uslovima.
Pitanja socijalne integracije jednako su važna za obje kategorije, kako za LGBTI populaciju, tako i populaciju Roma/kinja. Historijski tokovi rasizma i homofobije prilično su slični. U oba slučaja se osobe iz ovih kategorija pokušavaju izmjestiti na periferiju ili vratiti u privatnu sferu, odakle ne mogu utjecati na kreiranje socijalnih politika. Romska naselja se u slučajevima projektiranih insfrastrukturnih rješenja uglavnom smještaju što dalje od urbanog jezgra. LGBTI osobe se također uvijek poziva da se u odnosu na svoju seksualnost vrate u svoja četiri zida.
Ono što je karakteristično za obje zajednice jeste da ih se i kroz jezik još uvijek jasno označava i imenuje kao kolektive koje je obilježila socijalna dezintegracija. Uz mjesta koja naseljavaju Romi/kinje se uvijek dodaje i socijalni predznak – romsko, kao što je slučaj i sa LGBTI klubovima i mjestima za druženje ili svim grupama koje se na neki način pokušava kroz jezik i socijalne politike držati getoiziranim. U tako izolovanim prostorima mogućnost retradicionalizacije je uvećana, a samim tim i represivne patrijarhalne struje postaju intenzivnije.
Izazovi dvostrukog autovanja
Tridesetogodišnja Tamara Mitić iz Niša kaže nam da je danas ponosna Romkinja i lezbejka, koja se pri upoznavanju dva puta autuje.
“Sjećam se kako me je u prvom razredu osnovne škole učiteljica stavila zajedno sa još jednom i jedinom Romkinjom u posljednju klupu. Tada nisam tačno znala šta to znači, ali sam mogla osjetiti da sam izolovana. Tada je moja mama, inače prosvjetna radnica, vrlo pedagoški reagirala i posavjetovala moju učiteljicu kako se takve stvari ne bi trebale raditi”, započinje priču Tamara, dodajući kako je već u vremenu svog rada u udruženju građanki Ženski prostor imala svojevrsnu svijest o vlastitoj seksualnosti, samo što ju je u ozračju autohomofobije nazivala – to.
“Za mene je tada provođenje vremena sa osnaženim, samosvjesnim lezbejkama bilo vrlo značajno iskustvo. I zaista mogu da kažem da sam u odnosu na to imala prostor koji je afirmativan i poticajan, ali i da me je moj svaki izlazak van tog prostora opominjao da ostatak društva ipak nije takav. Sjećam se da mi je prije sedam-osam godina jedna djevojka na nekom gej sajtu usljed mog dvostrukog autovanja, dakle – Romkinja i lezbejka, rekla kako to govorim s takvom lakoćom kao da je to nešto lijepo, kao da od toga nema ništa ljepše.”
I Tamara govori o prisutnosti određenog stepena stereotipizacije u odnosu na Rome i Romkinje, i među pripadnicima/ama LGBTI zajednice.
“Znalo mi se događati i u partnerskom odnosu u duhu nekog praznovjerja čujem šalu – jao, spavala sam sa Cigankom, sad ću imati sedam godine sreće, ili, suprotno tome, da se recimo taj moj identitet potpuno ignoriše. Danas se tome ne bih nasmijala. Danas živim kao javno autovana lezbejka i Romkinja, a ta svoja dva identiteta ne bih mijenjala ni za jedan drugi.”
U ovogodišnjem izvještaju Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije Vijeća Evrope, Hrvatska je oštro kritikovana zbog sve većeg porasta napada i nesankcionisanog govora mržnje koji se odnosi na Srbe, Rome i LGBTI populaciju. Iako se ovaj slučaj partikularno odnosi na Hrvatsku, slučajevi u kojima su napadi i netrpeljivosti orijentirani prema manjinskim skupinama se mogu sresti svuda na Balkanu. Nerijetko se u istim grupama nalaze i Romi/kinje i LGBTI osobe. Iako se govor mržnje po automatizmu upućuje u odnosu na jednu kategoriju, odnosno, na više kategorija odvojeno, princip artikulisanja je sličan. Marginalne zajednice se mahom tretira kao društveno nepoželjne ili neugledne. Postojanje ovakvog stava u javnom diskursu dovodi do toga se osobe koje objedinjuju i LGBTI i romski identitet osjećaju mnogo onemogućenije za izlazak u javnu sferu, s obzirom na to da su na meti kako sveprisutne homofobije, tako i rasizma. U odnosu na to, u ime intersekcionalnosti bi trebalo ostavljati prostor za fluidnost identiteta, za njihovo najrazličitije kombiniranje, a ne normativnost. Takve poruke trebale bi biti poslate kako iz nevladinog, tako i iz vladinog sektora.
LGBTI tematika u romskim udruženjima
Organizacija Romska djevojka – Romani ćej nije imala iskustva rada na ovakvim temama, iako su pisali projekte u kojima su ciljna skupina bili Romi/kinje, sa fokusom rada na LGBTI temama. Za takve projekte, međutim, nisu dobili financijsku podršku, objašnjavaju iz ovog udruženja.
“Postoje projektni pozivi na koje nailazim, ali su namijenjeni unaprjeđenju svih marginalnih zajednica, ali moram priznati da nisam upoznata sa pozivima koji ujedinjuju ove dvije kategorije. Naše udruženje konstantno radi sa mladima, sa Romima i Romkinjama i mogu reći da smo do sada doprinosili razvoju svijesti o različitim seksualnim identitetima, gdje su to uglavnom radionice koje tematiziraju reproduktivno zdravlje i seksualno obrazovanje. Lično smatram da bi i pored rada u nevladinom sektoru, bilo potrebno i stalno integrisanje ovih tema u školske programe”, objašnjava Snježana Mirković, direktorica organizacije Romska djevojka, iz Prnjavora.
Društvo treba biti podrška pojedincu
Društvena sredina umije da kreira atmosferu nepovjerenja i generiše predrasude prema pojedinacu/ki koji iz bilo kojeg razloga ne pripada ”privilegovanoj” većini. To se posebno dešava u zatvorenim i nemobilnim društvima, poput našeg, objašnjava psihologinja i pedagoginja Irena Knežević.
“U svojoj prirodnoj potrazi za identitetom, posebno u djetinjstvu i tokom mladalačkog doba drugačiji/a je primoran/a ili pristati na mnoštvo neugodnih kompromisa ili platiti cijenu očuvanja autentičnog Ja. Cijena često podrazumijeva izolaciju, nasilje i formiranje loše slike o sebi, te u konačnici prijeti da ozbiljno ugrozi mentalno zdravlje osobe. Primjer je izloženost onom što psiholozi i sociolozi prepoznaju kao manjinski stres, a koji podrazumijeva kroničnu razinu stresa uzrokovanu predrasudama, diskriminacijom, manjkom socijalne podrške i drugim faktorima koju doživljavaju članovi stigmatiziranih manjinskih grupa.”
Rješavanje problema stigmatizacije manjinskih grupa moguće je započeti u odgojno-obrazovnim ustanovama u kojima bi bio potreban drugačiji pristup pitanju odnosa društva prema manjinama.
“Osobe koje se nalaze u službi odgoja i obrazovanja, trebaju prepoznati i pozitivno iskoristiti ulogu i odgovornosti svog profesionalnog i humanog opredjeljenja, te da u odnosu na to kreiraju podržavajući prostor za djecu i mlade, naročito u procesima formiranja ličnosti”, zaključuje Knežević.
