Izvor: Crol.hr
Piše: Gordan Duhaček
Foto: Eleonora Katić Facebook
Što znači biti dobar roditelj tematika je koju su dosad obrađivale tisuće knjige, bezbrojna psihološka istraživanja, a sigurno bi o svemu tome imali nešto za reći i svi roditelji, ali i sva djeca svijeta. Ipak, slijedeći konvencionalnu mudrost, biti dobar roditelj manje-više znači voljeti, podržavati i prihvaćati svoje dijete, biti uz njega kad nitko drugi nije, pa čak i ako je učinilo nešto strašno. Naravno, biti gej nije ništa strašno, ali mnogi roditelji u Hrvatskoj padaju na tom zapravo banalnom životnom testu svojeg roditeljstva i općenite ljudskosti, kad saznaju da im dijete nije heteroseksualno.
I baš zato vrijedi istaknuti primjere roditelja koji su odlučili drugačije, a to je ne samo prihvatiti svoje LGBT dijete, nego i – što je korak dalje na koji se u Hrvatskoj odlučuju samo rijetki – javno se zalagati za prava LGBT građana i građanki RH , dakle za prava i sreću vlastitog djeteta. Jedna od takvih roditelja je i zagrebačka odvjetnica Eleonora Katić, koja je proteklih godina više puta javno istupala u borbi za LGBT ravnopravnost, napose tijekom kampanje prije referenduma o braku, te se često odazivala na pozive LGBT aktivista da sudjeluje u “Mamama u Mami” u organizaciji Zagreb Pridea ili na tribini “Roza hipnoza”, koja se dvije sezone održavala u Booksi. Iz osobnog iskustva znam da sam kao aktivist više puta zvao gospođu Katić u pomoć i da se uvijek odazvala.
Zato sam s njom i razgovarao o tome kako je biti ponosna majka gej sina i što misli da bi se u Hrvatskoj još trebalo činiti kad je riječ o aktivističkom angažmanu roditelja LGBT djece, ali prvo što me zanimalo jest kako je ona uopće u svojim formativnim godinama kasnog socijalizma prvi puta došla u kontakt s ljudima koji su gej.
“Moja je generacija zatvorenija i manje sklona javnom djelovanju”
“Prva gej osoba koju sam upoznala bio je legendarni Toni Marošević, čovjek koji je bio, kako bi rekli ‘out and proud’ još osamdesetih, koji je vodio skandaloznu ‘Frigidnu utičnicu’ na Stojedinici. Krasan, duhovit, vrlo, vrlo zgodan muškarac, prekrasna osoba. Dakle, on je bio prvi autani gej za kojeg sam znala. Kakav je bio život gej osoba tada, saznala sam tek kasnije od mojih prijatelja za koje tada, u osamdesetima još nisam znala da su gej, jer su to pomno držali za sebe. Navodno je život bio dosta ‘aktivan’, ali već sama činjenica da mi moji dobri prijatelji nisu tada mogli jednostavno doći i reći ‘gej sam’ govori dosta sama za sebe”, objašnjava Eleonora Katić.
Imati gej prijatelje je jedna stvar, otkriti da vam je dijete gej je ipak nešto drugačije (“Naravno da jest, priznajem”, kaže mi Katić), no i to je svakako bio dio procesa koji je gospođu Katić pripremio da u konačnici s podrškom reagira na autanje svojega sina. Kako ste isprva reagirali na tu činjenicu i koliko su se vaši stavovi i emocije u međuvremenu promijenili, pitam.
“Naime, prva reakcija mene kao roditelja bio je strah za moje dijete, strah da će mu netko učiniti nešto ružno, da će ga na cesti netko napasti, da će ga zlostavljati. K tome, moj sin je tada imao jedva 13 godina! Dakle stvarno je bio mali. Bojiš se i za sigurnost svojih prijatelja, jasno, ali upravo zato što sam znala što se događalo nekima od njih, iako mi nisu direktno govorili o tome, bojala sam se za Roka, za njegovu sigurnost, fizičku i psihičku. Tek nedavno sam saznala od njega kakvom je sve maltretiranju bio kao dijete izložen, tada to nisam znala”, otkriva gospođa Katić te dodaje kako se i u njezinoj percepciji vlastitog sina kao gej osobe s vremenom nešto važno promijenilo: “Danas više ne razmišljam na taj način, činjenica da je Roko gej nije više nešto o čemu promišljam, to je jednostavno Roko”.
S obzirom da je imala priliku upoznati različite generacije gej ljudi u Hrvatskoj, pitam gospođu Katić može li uočiti neku razliku u odnosu na stav prema vlastitoj homoseksualnosti između starijih i mlađih LGBT ljudi. Možda je tu naročito zanimljiv sukob generacija oko svrhovitosti i važnosti održavanje Povorke ponosa?
Eleonora Katić odgovara kako je “vrlo zanimljiva ta razlika u pogledu na potrebu održavanja Povorke ponosa, na potrebu autanja, između moje generacije i generacije moje djece”, te nastavlja: “Moja je generacija zatvorenija, manje sklona javnom djelovanju ili angažiranju oko položaja gej populacije u društvu nego mladi. S jedne strane to mi je logično jer su proveli velik dio života u društvu koje je jedva donekle toleriralo činjenicu da si gej i to samo ako si u umjetničkim krugovima.”
Treba ti dozvola za voziti auto, ali ne i za roditi ljudsko biće koje ćeš uništavati i povređivati kako ti se svidi
Mislite li da bi stariji pripadnici LGBT zajednice mogli nešto naučiti od onih mlađih kad je riječ o prihvaćanju sebe i društvenoj emancipaciji? Čini se da mladi LGBT ljudi automatski za sebe traže više slobode i veću promjenu društva, dok su starije generacije više uvjetovane time da se nekako uklope u stanje stvari, a ne da ga mijenjaju na bolje, objašnjavam svoje viđenje situacije gospođi Katić koja replicira da bi ona “u takvoj situaciji upravo iskoristila činjenicu aktivizma mlade gej generacije da iskažem konačno i svoj stav”. Ali i dodaje: “Ne znam, ne mogu zapravo suditi jer nisam osobno u takvoj situaciji.”
U Hrvatskoj i dalje u velikom dijelu društva prevladava stav kako je roditelj nekako zakazao ako mu je dijete gej, te se često mogu čuti i homofobični komentari u kojima se roditelje LGBT djece sažalijeva ili ih se smatra lošim roditeljima. Je li se Eleonora Katić susrela s takvim stavovima? “Jesam, jesam, iako mi se nitko to nije usudio reći u lice. Ali čula sam komentare tipa ‘pa kako ona može tako javno govoriti da joj je sin gej, zar joj jadnoj nije neugodno’ ili sirota, nije joj lako’. Iskreno, rado bih da mi to netko kaže u lice pa da mu mogu odgovoriti. Nikad nisam pomislila ‘da Roko barem nije gej, bilo bi mi lakše’ ili išta slično”, kaže Katić.
Iako je vaš primjer baš suprotan, kako si objašnjavate ponašanje onih roditelja koji svoju gej djecu vuku na egzorcizam, tjeraju na “liječenje” kod psihijatara, izbacuju iz kuće ili nešto slično iz tog standardnog repertoara roditeljske homofobije?
“Meni je to strašno i beskrajno mi je žao djece koja imaju takve roditelje. Mislim da nije ništa otišlo u pogrešnom pravcu nego je od početka bilo pogrešno – to je pitanje patrijarhalnog odgoja, utjecaja Crkve, straha od osude sredine, sramote. Za egzorcizam i liječenje u psihijatrijskoj ustanovi moraš stvarno biti dobrano zadrt i zaglupljen da ti može pasti na pamet takvo što. A izbaciti dijete iz kuće zbog sramote ili jer smatraš da je bolestan ili da nije bogu mio – pa kakva je to navodna ljubav? Jedna moja kolegica je pametno rekla, treba ti dozvola za voziti auto, dozvola za upravljanje gumenjakom, ali ne treba ti dozvola za roditi ljudsko biće koje ćeš onda uništavati i povređivati kako ti se svidi!”, temperamentno odgovara odvjetnica.
Stvarno sam nadala i vjerovala da postoji šansa da taj glupi referendum ne uspije
Među gejevima se često može čuti rečenica – mama uvijek zna. Indikativan je to stereotip, jer svjedoči i o tome da se majku percipira kao onog ključnog roditelja, što u sebi ima i natruhe patrijarhata, pa me zanima kako Eleonora Katić, koja je i dio generacije žena koju je obilježila pojava feminizma u bivšoj Jugoslaviji, gleda na sve to. Je li uvijek znala da joj je sin gej, je li imala neke sumnje u vezi s tim?
“Ne mogu reći da sam uopće razmišljala o tome u vrijeme kad se moj sin meni autao jer je bio stvarno vrlo mali. Kada dijete ima 12-13 godina, ne razmišljaš o njegovoj seksualnosti, ne razmišljaš bi li trebao imati curu ili dečka. Naravno kad saznaš, onda ti se počne vrtiti film i sjetiš se nekih indikativnih stvari. Ali i to u sebi ima natruhu patrijarhalnog razmišljanja – kako se to gej ponaša pa da možeš znati da je netko gej? Za neke od mojih prijatelja, prijateljica, nitko ne bi pomislio da su gej. A gle vraga, baš jesu!”, uz smijeh odgovara gospođa Katić.
Tako dolazimo i do njezinih aktivističkih istupa u borbi za LGBT prava, naročito angažmana tijekom referenduma o braku koji je inicirala udruga U ime obitelji. Što vas je na to potaknulo i kako ste uopće doživjeli tu cijelu situaciju, pitam.
“Ne biste vjerovali, ali ja sam se stvarno nadala i vjerovala da postoji šansa da taj glupi referendum ne uspije! S druge strane, znam koliki je utjecaj Crkve i do koje mjere je naše društvo patrijarhalno i upravo zato sam pokušavala na bilo koji način utjecati na ljude da počnu misliti svojom glavom, da shvate da su ti famozni pederi i lezbe ljudi s kojima se možda i oni druže i vole ih ne znajući za njihovu orijentaciju. Da ne predstavljaju neki ugrožavajući element koji treba eliminirati, izdvojiti iz društva, staviti na stup srama. Pokušavala sam javnim istupima učiniti ono što radim i inače u životu, pokazati ljudima da je Roko kojeg znaju ‘otkad je ovakooo mali bio’ isti taj gej Roko o kojem sad pričam. Činjenica da je referendum prošao užasnula me i užasava me još uvijek upravo zbog spoznaje u kakvoj sredini živimo. Što ne znači da neću i dalje govoriti i boriti se koliko je u mojoj moći.”, odlučna je Eleonora Katić.
Svaki roditelj koji tvrdi da prihvaća svoje dijete i da je uz njega morao bi se angažirati
Za kraj je pitam da komentira zašto je u svemu tome i dalje izuzetak koji potvrđuje pravilo izostanka angažmana roditelja LGBT djece za LGBT prava, zašto je tome tako?
“Radi se prvenstveno o patrijarhalnom društvu, sramoti, što će ljudi reći. Čak i oni roditelji koji kao prihvate svoju djecu znaju imati stav ‘to je ok, radi što hoćeš ali ja ne želim o tome govoriti niti želim išta znati, ja te volim ali …’. Nema tu ‘ali’, po meni. Ili voliš svoje dijete i stojiš iza njega ili ne, ne može djelomično. To onda nije prihvaćanje. U situaciji kad u društvu postoji mogućnost, dakle samo mogućnost, da moje dijete netko diskriminira ili napadne, iako nikome nije ništa učinio nažao, samo zato što je drugačiji od većine, što je gej, mislim da bi se svaki roditelj koji tvrdi da prihvaća svoje dijete i da je uz njega morao naći ponukan da se angažira i da učini nešto da se to promijeni.”
Mislite li da bi roditeljima kojima se djeca tek autaju pomoglo da imaju mogućnost u toj situaciji porazgovarati s drugim roditeljima koji su već prošli to iskustvo i prihvatili svoju LGBT djecu, pitam još Eleonoru Katić, a ona kaže: “Mislim da bi, i to znam i iz vlastitog iskustva. Nakon jednog mog istupa javio mi se nepoznati dečko, koji se nedavno bio autao roditeljima i pitao me bih li htjela razgovarati s njegovom mamom. Našle smo se i razgovarale, ja mislim, nadam se, da joj je taj razgovor pomogao. Žena mi je iskreno rekla da nije znala s kim bi drugim razgovarala, da nije imala s kime. Još par mama mi se tako javilo. Bilo bi odlično kad bi to mogli organizirati na neki način. Mislim da događanje ‘Mame u Mami’, tijekom Pride Weeka na kojem se okupljaju roditelji kao podrška drugim roditelja i djeci, nije dovoljno i ne dopire do dovoljnog broja ljudi.”
Eto, gospođa Eleonora Katić je i LGBT aktivistima ali i široj zajednici sugerirala što je jedna od tema kojom bi se trebalo sustavnije pozabaviti, a to je stvaranje mreže roditelja LGBT djece koji bi onda mogli pomoći mladim pripadnicima LGBT zajednice kod procesa autanja kroz susrete i razgovore s njihovim, često šokiranim ili usamljenim ili homofobičnim, roditeljima. Jer u mnogo je slučajeva negativna roditeljska reakcija na autanje djeteta uvjetovana neznanjem i strahom, a ne isključivo zadrtom homofobijom, te bi sigurno mnogim roditeljima i njihovoj LGBT djeci pomoglo da u tim turbulentnim trenucima mogu porazgovarati s roditeljima koji su prošli slične situacije i koji znaju da nije nikakva tragedija imati gej sina ili kći lezbijku.
Zahvaljujući tribini “Mame u Mami” Zagreb Pridea, koju smo Goran Subotić i ja pokrenuli još 2008. godine, nema sumnje kako u Hrvatskoj već postoji kritična masa ponosnih roditelja LGBT djece koji bi pristali sudjelovati u takvoj vrsti aktivizma i pomoći drugoj djeci i njihovim roditeljima da autanje ne bude noćna mora, nego prvi korak prema još boljem i iskrenijem odnosu između njih.
