Odlučila sam posvetiti tekst malo mlađoj populaciji. Vjerujem da sam čitana i u tinejdžerskim krugovima, možda sa dozom sumnje, i zato pišem ovaj tekst za one koji su u prelomnoj fazi svog života. A kad kažem prelomna faza, ne mora to biti u godinama od 15 do 18. Neki, nakon pola vijeka života, neke stvari prelome sami sa sobom i drugima. Ovo je za djevojke, a i za dječake koji će maturirati za koji mjesec. A opet naglašavam matura u smislu života dolazi u različita doba, a nekad i nikad.
Stiven King je napisao kultni roman Keri. Snimljeno je nekoliko filmova na tu temu, a jedan i ove godine. Djevojka za maturu, drugačija, izolovana, odbačena i neprihvaćena. Majka ne prihvaća njeno sazrijevanje i odluke koje ona donosi i želi je izliječiti molitvama, zaključavanjem u podrum i zlostavljanjem, pa čak na kraju i pokušajem ubojstva. U cijeloj priči Keri je sve zrelija, seksualnija, dobila je prvu menstruaciju, postala žena, njene emocije se oslobađaju kroz nadnaravne moći u kojima ona pomjera predmete, sitnice, papiriće, listove, knjige, a na kraju i čitave kuće…
Dobar scenario za horor. I gledala sam film. Prateći materijal me nije nešto posebno oduševio. Najave na posterima su pretežno prikazivale djevojku sa krvavim licem ili krvava slova. A onda sam pred film ugledala još jedan reklamni materijal za film. Poster djevojke u krvavoj haljini koja se vuče cestom, a ispred nje moćni, crveni, auto na pet metara smrskan do temelja s prednje strane. Gledala sam u tu djevojku, moćno auto i njihov odnos na cesti. Auto je smrskano, a ona i dalje djeluje nježno, ranjivo, iako je zalivena krvlju i pobila je sve na maturi… Stiven King nije pisao samo horor već društvenu kroniku o stanju u srednjim školama, društvu adolescenata i sazrijevanju djevojaka u žene. To sam shvatila u trenutku!
Šta se dešava? Ovako, Keri je simbol. Ona je djevojčica koja postaje žena. Ona ne zna šta je menstruacija, jer joj mama nije htjela nikad reći. Ona je izolovana od vlastitog tijela i nesvjesna svoje moći. Ali Keri ima emocije, a moć se oslobađa preko njenih emocija. Ona je žrtva jer je nesvjesna svojih moći, svoje unutarnje snage. Nije osviještena, a znanje je moć. I tu se dešava problem. Kao i u sazrijevanju kod LGBT osoba. Nedostatak znanja adolescentima može oduzeti njihovu kreativnu moć, snagu, želju za životom i odvesti na put bez povratka. Keri ne prihvaća njena majka, a to je u LGBT životima čest scenario, uz prekrasne izuzetke.
Zamislimo da je to neka djevojka koja otkriva svoju seksualnu prirodu, svoje grudi na drugi način, svoj klitoris, stomak i obline i postaje svjesna sebe, svojih odluka, života i odnosa sa drugim ljudima. Keri je još uvijek nesvjesna, ne vjeruje da ljudi mogu biti dobri ali najljepši momak je vodi na maturu. To je slika koju spisatelj namjerno ubacuje radi kontrasta u cijeloj priči. Frajer, momak iz bajke, princ spašava djevojku i pretvara je u svoju princezu i kraljicu. Bajkovito.
Problem leži u tome što je to u filmu daleko od stvarnosti i u stvarnom životu gotovo pa nemoguće. Keri je simbol za pojedine ljude koji su u hijerarhiji društva na višem rangu. Simbol koji treba spasiti. Iz najbolje namjere je vodi na maturu, ona oblači rozu haljinu boje nevinosti, dok njena majka tvrdi da je to crvena haljina boje krvi, boje grijeha, boje seksa. Ona konačno raskida vezu s majkom i njenim uništavajućim odnosom, ali majka otrovne riječi ubacuje pri izlazu – svi će ti se smijati. Majka je voli na poremećen način. I ne prihvaća vlastitu kćer u njenoj prirodi i pravoj slici, te želi da je zamrzne u vremenu i prostoru, a to je nemoguće. Keri postaje žena. LGBT Keri, naša Keri, otkriva svoju prirodu, konačno je obukla haljinu i svjesna je svojih grudi, moći i osjeća se prihvaćeno. Pobijedila je mamu, a opet je čeka još mnogo bitki koje mora izboriti. Ona je moćna i nažalost, još uvijek ne zna koliko… Postala je kraljica te večeri, društvo je prihvatilo, izašla je na tron, spremna za žrtvovanje, nosi buket, krunu. Od neznatne jedinke, izolirane jadnice kojoj je jedino društvo poremećena mama, ona stoji i nosi krunu u sali od nekoliko stotina uzvanika i tad se događa scena – Kanta iznad nje se okreće i poljeva je krvlju, masa se smije, kanta pada i ubija njenog spasitelja, princa, kralja. Slikovito. Ona oslobađa emociju, emocija oslobođa njenu moć, a moć koja je mogla biti kreativna sad ubija. Scena sa moćnim, žestokim autom i frajerom koji juri na nju da je pregazi ima u sebi nešto šovinističko, feminističko i određenu borbu snaga. U stvarnom životu bi djevojka bila pregažena i smrskana, ali Keri zaustavlja auto bez straha na nekoliko metara od sebe i zdrobi ga u potpunosti. Slika odnosa snaga. Djevojka je ipak jača…I u stvarnom životu pa čak i kad bi bila pregažena.
Djevojkama koje sazrijevaju i otkrivaju svoju seksualnost bih kratko sad poručila: Imate iste moći kao naša Keri. Možda ne možete pomjerati stvari ili gnječiti auta, ali vaše emocije vam daju moć. Neka vas emocije vode ka želji za znanjem. Učenjem. Jer imati znanje vam budi svijest vašoj moći, a to je neprocjenjivo. Nemojte svoju bol, usamljenost, neshvaćenost, preplašenost pretvarati u ono što je uradila naša Keri, jer u takvim emocijama se krije ogromna, ogromna snaga. U ljutnji, boli, teškim trenucima su nastajala jedna od najljepših remek dijela na svijetu, najbolje ideje su izašle iz očaja i bezizlaznosti, najsvjetliji trenutak je onaj nakon najtamnijeg treptaja oka. Zato, drage moje, volite svoje sazrijevanje, tijelo, volite svoje emocije, jer one znače da ste žive, da ste moćne, da imate snagu da ih nosite sa sobom i najvažnije svaku emociju iskoristite za učenje, napredovanje. Keri je napravila grešku iz neznanja. Ne iz zlobe, ne zbog mržnje, ne zbog svega što joj se dogodilo, već zbog neznanja o tome koliko je moćnija od svega toga i koliko je beznačajno njihovo ismijavanje. Ona je tome dala moć i onda ih odlučila uništiti. A vi, drage moje, dajte moć sebi, učite… Kerovi će uvijek lajati, a Keri prolaziti.
Piše Hainsia Olindi
