Aglaonika je, prema Plutarhu, prva astronomkinja Antičke Grčke. Zbog svojih moći – mogla je, pored ostalog, da učini da Mjesec nestane sa neba – bila je poznata i kao mračna vještica. Imala je mnogo sljedbenica. Zavela je Euridiku (Orfejevu ljubav).
Najpoznatiji i najdetaljniji sakupljač grčkih mitova Robert Graves nigdje ne spominje ljubav Aglaonike i Euridike koja je značajni dio mita o Orfeju. Aglaoniku ne spominju ni ostali važni sakupljači i proučavaoci grčkog mitološkog svijeta. Ovim zaboravljanjem i brisanjem iz mitologije učinjena je kulturološka nepravda jednom važnom ženskom liku iz kruga mita o Orfeju. Jedno od mogućih obrazloženja za ovakvo zanemarivanje leži i u činjenici da je za zvaničnu verziju Orfejevog mita uzeta ona varijanta koja ničim ne dovodi u pitanje mušku (Orfejevu) nadmoć, jer je on najvoljeniji antički legendarni lik. Također i ljubav između njega i Euridike nikako nije smjela da bude uprljana jer je upravo snaga njihove ljubavi bila uzor u starom grčkom svijetu.
Ali, originalni mit (onaj iz kojeg je nastala i verzija koju čitav svijet zna) značajno mjesto daje neodoljivoj Aglaoniki, najmoćnijoj lezbejki stare Grčke. Nju je iz potpunog pada u zaborav izvukao francuski filozof i antropolog Eduard Šire u svojoj knjizi Veliki posvećenici.
Aglaonika je bila čarobnica Tesalije, velika Hekatina sveštenica, koja je ustanovila njen mračni kult i uništavala hramove muških bogova. Također, bila je i predvodnica moćnih Bahantkinja. (Prvobitne Bahantkinje stare Grčke su bile svještenice Hekatinih hramova. Za Hekatu, boginju podzemnog svijeta, vjerovalo se da ima seksualne odnose isključivo sa ženama, a njena velika svještenica bila je mračna i silna Aglaonika.) Ona je bila neumoljiva i najsilovitija čarobnica, koja je voljela isključivo žene. Aglaonika je vladala sladostrasnim i divljim Bahantkinjama, koje su je obožavale, dok su je se svi ostali panično bojali. Bila je fatalno privlačna za sve one koji bi je ugledali, bez obzira na spol.
Aglaonika se snažnije nego ikad bila zaljubila u Euridiku, prelijepu djevojku. Da bi je zauvijek zavela, Aglaonika je noću, čarobnom milozvučnošću, pjevala pjesme pune zavodničkih obećanja, svojoj dragoj. Njen vreli dah žudnje je širio opijajuće mirise, koje je Euridika pratila noćima, ne bi li došla do one koju je zavoljela, doduše posredstvom čarolija, koje je Aglaonika upotrijebila da bi osigurala vječnu ljubav za njih dvije.
Jednom prilikom, dok je Aglaonika pjevušila svoju pjesmu, vrteći svoj magijski točak i dozivajući Euridiku, naišao je Orfej, i na prvi pogled se zaljubio u Euridiku, koja je bila opijena ljubavlju prema Aglaoniki. Iznenada se pojavio ispred nje, zgrabio je za ruku i grubo prenuo iz magijskog sna. Euridika je kriknula od užasa i onesvijestila se, što ju je oslobodilo Aglaonikinih čini. Povrijeđena površnošću i prevrtljivošću svoje drage, poslije tri mjeseca Aglaonika je poslala Euridiki na dar pehar vina, koje će joj dati, kako joj je obećala, znanja svih magijskih trava. Lakovjerna Euridika je popila vino i istog trenutka pala mrtva. Nastavak mita je poznat (Orfej kreće u podzemni svijet da pokuša da je vrati među žive). U poznatom mitu je i uzrok Euridikine smrti izmijenjen – navedeno je da ju je ujela zmija od čijeg je otrova umrla. Zmija se u ovakvom kontekstu čini kao maliciozna kulturološka falocentrična metafora za lezbejku.
Ali, Aglaonikina osveta za izdaju je Euridikinom smrću bila polovična. Morala je da kazni i Orfeja. Jeziva i od cijele Grčke oplakana Orfejeva smrt je došla od Aglaonikine ruke. Poslije dvadeset godina, velika Hekatina sveštenica je usmrtila Orfeja tako što mu je odsjekla glavu. Njena osveta je bila potpuna. Najsvirepija, najmoćnija i najljepša Bahantkinja se vratila u svoj podzemni svijet zauvijek.
Mitološka i kulturološka „sudbina“ Aglaonike može se tumačiti i kao svojevrsna paradigma odnosa prema lezbejkama u zapadnoj civilizaciji, u kojoj živimo. Svedene na stereotip. Prezrene. Prešućene. Osuđene. Zamaskirane.
Napomena:
Žan Kokto je 1950. godine napravio filmsku ekranizaciju ovog tragičnog ženskog lika u trilogijskom nizu filmova o Orfeju – The blood of a poet, Orpheus i The testament of Orpheus – i na taj način učinio da ne nestane svaki trag o ovoj mitološkoj ženi.
Piše: Jasmina Čaušević
