Prošle subote u Ljubljani je otvoren Festival Parada ponosa koji traje sedam dana i završava se Povorkom ponosa koja će se desiti 19. juna. Tim povodom smo razgovarali sa Simonom Muršec iz Društva Parada Ponosa, koja kaže da trenutna vlast izbjeglice, homoseksualce i sve one koji su drukčiji na bilo koji način koristi kao izgovor za sve probleme u društvu i urušavanje tradicionalnih vrijednosti.
Piše: Vanja Šunjić
Kroz sedam dana Festivala Parada ponosa, posjetitelji i posjetiteljice imaju priliku da posjećuju bogat kulturni i umjetnički program, okrugle stolove, debate, performanse itd. sa temama položaja LGBTIQ+ osoba u Sloveniji, porastu govora mržnje i neonacizma, ali i problemom sve veće isključenosti onih koji su na bilo koji način drugi i drugačiji.
„Situacija postaje opasna za sve manjine, jer se osjeća sve više nasilja i direktne konfrontacije spram svih koji su drukčiji.“- kaže Muršec.
Govoreći o pandemiji i posljedicama koje je ostavila na LGBTIQ+ zajednicu, pojašnjava da je korona otvorila sve rane, a najviše se odrazila u pogledu mentalnog zdravlja. Osim toga, većina LGBTIQ+ osoba prekarno radi u kulturi i NGO sektoru, te sektorima koji se bave organizacijom događaja, a za vrijeme pandemije sve je bilo zatvoreno. Veliki broj osoba je morao vrijeme da provodi u domu, a ne osjećaju se svi sigurno i prihvaćeno tamo.
„Vlast je napala NGO sektor i onemogućava mu rad i postojanje jer sistemski postavljaju uslove koje NGO mora ispunjavat da bi se prijavila na određene konkurse i fondove. Ovime su najviše pogođene organizacije koje djeluju na polju kulture i marginalnih grupa, a koje su, istovremeno i najveći kritičari trenutne politike. Ovo nije konzervatizam, ovo je totalitarizam.“- tvrdi Muršec.
Na pitanje da li su pandemija i lockdown senzibilizirali običnog čovjeka koji je vrijeme morao provesti među svoja četiri zida i natjerali ga da promisli kako je onima koji iz bilo kog razloga nisu sigurno i prihvaćeni van, odgovara da nisu, jer konzervativan čovjek nema nikakvu interakciju sa okolinom koja bi ga dovela do toga da promisli o svojim komšijama koje su izbjeglice ili LGBTIQ+ osobe. S druge strane, toliko je skandala na političkoj sceni i u društvu koje mediji plasiraju, pa se mali čovjek povlači u svoj mikrosvijet, kako bi se zaštitio od svega toga i gubi osjećaj za drugoga.
„Slovenci doniraju novac, ali to nije solidarnost. Za solidarnost mijenjaš i propituješ sebe, no ovdje je to samo ekonomska stvar. Plašim se da smo sada manje solidarni, nego prije pandemije.“- kaže.
Jedan od panela na Festivalu Parada ponosa je posvećen i socio-ekonomskim pitanjima i stanovanju LGBTIQ+ osoba. U društvu Parada Ponosa su organizovali paralelni socijalni sistem sa osobama koje imaju stan i uslove da prime nekoga i ustupaju taj prostor marginalnim grupama. Prije svega je trebalo obrazovati buduće stanodavce koji su besplatno ustupili višak svog stambenog prostora, a paralelno vrše i pritisak na vladu kako bi se taj problem riješio. No, dok se to ne desi, marginalci su, kako su to 20. godina prošlog vijeka radili sindikati problem prevazišli sami. Jedan od programa Festivala se bavi i obrazovnim sistemom u koji je u Sloveniji vrlo teško prodrijeti.
„Najteža stvar je ući u školski kurikulum. U Jugoslaviji je škola bila primarni prostor gdje su se ideologizirale generacije, a devedestih je zavladala mantra da škola mora biti neutralna. To je nemoguće jer je uvijek u rukama vlasti. Zbog toga tamo ne mogu ulaziti ideološke teme, ali ni NGO koje se bave ljudskim pravima, politikom, LGBTIQ+ pitanjima itd. Škola je ostala tvrđava.“- govori Muršec.
Iako se Parada ponosa u Ljubljani i prošle godine desila uživo, ovo je predivan trenutak za novu interakciju u času kada se Slovenija ponovo otvara i kada prestaju stroge epidemiološke mjere. Vrijeme je da se proslave ljubav, identiteti, sloboda i otpor.
