OVO JE MOJA USAMLJENOST: Susan Sontag – između ranjive i performativne ličnosti

21. 06. 2021
(Benjamin Moser, Sontag: život i djelo, s engleskog prevela Senada Kreso, Buybook, Sarajevo, 2020.)
Podijeljenom svijetu donijela je podijeljeno biće, poentira Benjamin Moser, američki novinar, spisatelj i dobitnik Pulitzerove nagrade, u završnom paragrafu sadržajne, opsežne, studiozne i temeljite biografije pod upečatljivim i ambicioznim naslovom – Sontag: život i djelo.
Piše: Nikolina Todorović

Ova obimna i značajna knjiga, posvećena objedinjavanju i integriranju do sada nepoznatih biografskih elemenata jedne od najutjecajnijih intelektualki savremenog doba, bez sumnje je rezultat dugogodišnjih iscrpnih i zahtjevnih istraživačkih poduhvata. Naime, ono po čemu se ova biografija posebice ističe jeste bogata galerija svjedokinja i svjedoka koji/e su na neposredan način učestvovali/e u životu Susan Sontag, ali i po uzbudljivim i neočekivano intrigantnim privatnim dnevničkim arhivima koje je Sontag počela bilježiti od ranog tinejdžerskog doba, pa sve do konca života, i koji će naposljetku postati najvažnijim materijalima u pokušajima shvatanja i dokučivanja njene podijeljene ličnosti: Njeni dnevnici, koji će s vremenom narasti na više od stotinu svezaka, počeli su s bilježnicom koju je kupila na uglu Speedway i Country Cluba u Tucsonu, i prva stvar koju je zapisala izražavala je nadu da će naći čitaoca koji će za nju imati razumijevanja. “Jednog dana ovo ću pokazati osobi koju ću naučiti voljeti: – ovakva sam bila – ovo je moja usamljenost.”(str. 52)

Na šta tačno misli kada kaže podijeljeno biće Moser će iscrpno objašnjavati gotovo kroz cijelu knjigu. Čini se da je autor, prije svega, želio objasniti i dokučiti zbog čega je i kako Sontag postala jedna od najslavnijih i najpopularnijih žena iz intelektualnog miljea dvadesetog stoljeća. Na koncu, da bi objasnio njenu svjetsku popularnost i utjecaj, Moser zapaža kako je Sontag još od djetinjstva problematizirala razliku između osobe sa jedne strane, i njene pojave sa druge strane; uostalom, upravo ta platonovska razlika između bića i slike, bit će glavna preokupacija zrelih teorijskih i filozofskih premišljanja Susan Sontag (O fotografiji, Bolest kao metafora…) Zanimljivo je i to da je Sontag još kao tinejdžerica pred sebe stavila nedvosmislen cilj – Biću popularna: Osjećanje da pozira, da se trudi da ostavi dojam nekoga ko nije, prožima njene bilješke. Postoji jaz ne samo između osobe koja je ona i osobe koju drugi percipiraju već i još akutnija razlika između nje same i neke više sile koja je nadzire. Zauzeti pozu: nije slučajno da je Susan Sontag bila jedna od najfotogeničnijih javnih ličnosti svoje generacije… (str. 73)

Za Susan Sontag bila je, dakle, karakteristična podjela života u pretince, strogo razgraničeni odnos javnog i privatnog, duboko samosvjesni izbori i, na koncu, odluka da život provede sa maskom na licu: S jedne strane ranjivo biće, s druge performans ličnosti – svjesna maska, kako je napisala 1959, da bi sakrila ranjivost. (str. 168)

Mnogo toga o njenoj izazovnoj ličnosti i o njenim (seksualnim) sklonostima, Moser definira i zaokružuje preko njenih porodičnih odnosa i tragedija. Zanimljivo, autor zaista uspijeva argumentovano i smisleno predočiti koliko je Sontag suštinski obilježena ponajprije njenim odnosom sa majkom, a potom i tragičnom smrću oca u najranijem djetinjstvu. Na sve se to još, naravno, nadodaje i Susanino odrastanje u predgrađima, neprestana selidba iz jedne države u drugu, kao i komplicirani i suzdržani odnos sa mlađom sestrom. Njen odnos prema ocu, koji je preminuo kada su joj bile četiri godine, te o čijoj smrti, zahvaljujući njenoj majci, zna jako malo, klasično je kišovski: ne prihvatanje očeve smrti i duboko vjerovanje da je još uvijek negdje živ i da bi se svakog trena mogao vratiti.

S druge strane, kroz cijelu knjigu Moser neprestano uvlači Susaninu majku i naglašava kako je ona dominantna figura u njenom životu koja je, čini se, oblikovala njenu ličnost i presudno utjecala na njene emotivne i ljubavne odnose, što će, na kraju krajeva, potvrditi i sve Susanine ljubavnice, često naglašavajući kako je ona u njihovom odnosu uvijek tražila majku: “Bila je očito zaljubljena u svoju majku”, rekla je Susanina prva djevojka Harriet Sohmers… (str. 30) Njena majka – kraljica poricanja – bila je alkoholičarka i upravo njen alkoholizam učinit će da se Susan, kako navodi u dnevniku, cijelog života osjeća kao posjetitelj sa druge planete. Bijeg od stvarnosti, poricanje, neobjašnjiva potreba za lažima i preoblikovanjem stvarnosti, kao i cjeloživotna odluka da laže i prešućuje o svom seksualnom identitetu, sve su to, prema Moserovom shvaćanju, odlike koje je Sontag naslijedila od majke.

Uistinu, možda najveći značaj ove biografske knjige jeste u tome što je ispisana bez mistifikacije. Vrlo je opasno kada, pišući o ličnosti kakva je Sontag, autori/ce pohrle da glorificiraju njeno ime i njen život. Važno je razgraničiti kulturna i intelektualna dostignuća kojima je Sontag, bez sumnje, obogatila ovaj svijet, sa jedne strane, i intimi, emocionalni i privatni život Susan Sontag, sa druge strane, koji zasigurno nije mogao biti savršen. Odustajanje od savršenog portretisanja Susanine ličnosti, važna je odrednica ove knjige koja je čini autentičnom i uvjerljivom.

To što se autor ne ustručava da nam predoči kako je Sontag cijeloga života noslila masku, kako je neprestano mislila da nije dovoljno dobra, kako je mijenjala priču kada bi neko započeo temu kojom ne vlada, kako se prejedala, kako je vodila vrlo malo brige o higijeni, kako je sina često ostavljala samog ili je spavao na nabacanim kaputima njenih prijatelja, kako je histerisala i vrijeđala partnerice, nerijetko se i fizički obračunavala sa njima – sve su to detalji za koje se slobodno može reći da ne prljaju njeno slavno ime, nego nam konačno pokazuju pravo lice neumoljive Susan Sontag – ženu sa slabostima i manama, ženu sa krupnim životnim prelomima, a ne krutu intelektualku zadubljenu isključivo u duhovni svijet.

Konačno, ova biografija značajna je, između ostalog, jer donosi predan, sveobuhvatan i detaljan pogled na seksualni identitet slavne filozofkinje, u kojem je, s razlogom, najviše pažnje posvećeno propitivanju njenih dugogodišnjih i kompleksnih lezbejskih veza i općenito njenog rascijepljenog stava prema homoseksualnosti.

Očajnički je željela ljubav, očajnički je željela ljubav žene…

Propitivanje seksulanog i emotivnog života Susan Sontag usitinu je opsesivna tema ove biografije. Njena seksualnost je nit kojom Moser tka cijelu priču oko Susaninog javnog i privatnog života. Naravno, jasno je da je autor za takvo nešto imao nekoliko ključnih razloga. Najprije, valja naglasiti da je Sontag, sudeći po zapisima iz privatnih dnevnika, opsjednuta ispipavanjem vlastite seksualnosti još od tinejdžerskih dana. Potom, poznato je da su gotovo sve Susanine ljubavnice bile slavne i utjecajne ličnosti, jednako kao i njeni ljubavnici, što donekle doprinosi dodatnoj popularizaciji i senzaciji njenih intimnih odnosa. Ali iznad svega, njen seksusalni identitet zanimljiv je i važan jer možda ponajbolje ukazuje na njenu podijeljenu ličnost: Sontag je decenijama odbijala javno priznati čak i to da je biseksualka, iako su njene najveće i najduže emotivne veze bile sa ženama.

Ima nečeg olimpijskog u njenom seksualnom životu, presuđuje Benjamin Moser dok pokušava shvatiti njena neprestana nastojanja da porekne svoju seksualnost. Moser zaključuje da se Sontag u ranim tinejdžerskim danima, otprilike u dobi od trinaest godina, sramila svoje homoseksualnosti, i taj osjećaj pratit će je, čini se, cijeloga života. Na tom tragu autor bilježi jednu vrlo važnu misao: Unatoč povremenim muškim ljubavnicima, Susanina erotičnost bila je gotovo isključivo usmjerena na žene, i cijelog života je bila frustrirana zbog svoje nesposobnosti da se izvuče iz te neželjene realnosti, što ju je dovelo do toga da bude nesposobna u tome biti iskrena – javno, i to dugo nakon što je homoseksualnost prestala biti skandalozna, ili privatno, s mnogim od onih koji su joj bili najbliži. Nije slučajno da je bitna tema njenog pisanja o ljubavi i seksu – kao i u njenim ličnim odnosima – bila sadomazohizam. (str. 18)

Privatno – čak ni njena jedina sestra nije znala za njene lezbejske veze; štaviše, zanimljivo je to da njena sestra Judith naglašava kako je Sontag uvijek sa njom razgovarala o muškarcima, pretvarala se i predstavljala kao čista heteroseksualka. Slično je činila i u svojim romanima. Tim povodom Moser navodi kako je iznenađen time što se Sontag, na primjer, u svome romanu Hodočašće u cjelosti, čak pomalo i izvještačeno, heteroseksualizira.

Na jednom mjestu Sontag piše kako osjeća da ima lezbejske tendenicije i da to nevoljko priznaje, dok već na drugom mjestu navodi kako se upušta u površne seksualne odnose sa muškarcima samo kako bi „dokazala, barem, da sam biseksualna” (str. 80), da bi, na koncu, otvoreno priznala da nije osjećala “ništa osim poniženja i degradacije pri samoj pomisli na fizički odnos s muškarcem”. (str. 80)

Nikada do kraja definiran stid koji je Sontag očigledno osjećala spram svog seksualnog identiteta i dosljedno zaziranje od bilo kakve vrste etiketiranja, možda su i glavni razlozi zašto se nikad nije autovala, čak i onda kada su od nje mnoge aktivističke skupine od šezdesetih do osamdesetih, feministice i homoseksualci, tražile/i da izađe iz ormara i na taj način im da otvorenu podršku jer značilo bi kada bi se obznanio – utjecajna Susan Sontag je jedna od nas.

Međutim, gotovo da se ni danas sa sigurnošću ne može reći ko je bila Susan Sontag. Jasno, njena orijentacija, erotičnost i čulnost više su bile okrenute prema ženama, tome svjedoči i činjenica da je svaku od njih ludo voljela, gradila duge i kompleksne odnose, i ostajala sa njima u dobrim odnosima do kraja života (umrijet će uz svoju dugogodišnju partnericu Annie Leibovitz). S druge strane, njene veze sa muškarcima bile su površne, kratke i besmislene. Moser na sve to nadodaje zanimljiv detalj – da su gotovo svi njeni ljubavnici, osim njenog supruga, bili homoseksualci. No ipak, do samog kraja Sontag nije odbila mogućnost da joj se dopadaju i muškarci.

Zapanjujući je, povodom toga, spisak muškaraca sa kojima je spavala, a koji je brižljivo ispisivala u dnevnik, od četrnaeste do sedamnaeste godine – i sve to da bi samoj sebi dokazala da može voljeti muškarce, biti sa njima, da je, kako sama navodi, barem biseksualna. Autor ove biografije ne krije da je zapanjen dokumentom na koji je naišao proučavajući njenu biografiju, a koji je ironično naslovljen kao: Bijin napredakto je jedna stranica sa spiskom njenih seksualnih susreta od “Božića 1947. godine (14 godina) do 28/08/50. (17 godina)”. Lista je vrijedna pažnje iz nekoliko razloga. Prvi je sam broj ljudi s kojima je uspjela spavati do druge godine koledža: trideset i šest. (str. 86) Korijen ovog pothvata nalazi se u razgovoru koji je Sontag kao srednjoškolka vodila sa svojim prijateljem, a koji joj je rekao da ukoliko ne želi biti gej mora se prisiliti da izlazi sa muškarcima, mora ih zadovoljiti, i tako se riješiti svog lezbejstva. Heteroseksualnom praksom rješavati se lezbejstva jedno je od najbesmislenijih stvari koje je Sontag učinila, što Moser i podcrtava riječima: Ova nastojanja neće biti krunisana uspjehom. (str. 87) Međutim, sva ova dirljiva, začuđujuća i uzburkana svjedočanstva, dovode nas pred krupno pitanje: kako je moguće da je njena želja da zatomi i nadvlada svoju seksualnu orijentaciju snažna do te granice da je u stanju predati se tolikom broju muškaraca samo da bi dokazala samoj sebi da može biti heteroseksualka, da može biti barem bisekusalka? U čemu se krije njeno mladalačko zaziranje od homoseksualnosti nije do kraja mogao razgraničiti ni Benjamin Moser, ali je jasno da se, u budućnosti, Sontag konačno otarasila potrebe da ignoriše svoje lezbejstvo.

Zanimljivo je, međutim, da Sontag u više navrata izjednačava svoju želju za pisanjem sa svojim lezbejskim identitetom. Pisanje i homoseksualnost su se kod nje spojili i preklopili snažno i neraskidivo. Drugim riječima, potreba da se piše iz pozicije ranjivosti i marginalizirano stanje u koje je stavlja njen lezbejski identitet, prožimaju se i nadopunjuju. Povodom toga, Sontag će izjaviti: Moja želja za pisanjem povezana je s mojom homoseksualnošću.” Meni identitet treba kao oružje kako bih odgovorila na oružje koje društvo ima protiv mene. To ne opravdava moju homoseksualnost. Ali bi mi dalo – osjećam to – licencu… Biti lezbijka čini da se osjećam ranjivijom. To uvećava moju želju da se sakrijem, da budem nevidljiva – kako sam se ionako oduvijek osjećala.” (str. 74)

Osim toga, o njenim homoerotskim aspiracijama i porivima možda ponajbolje govori literatura koju je čitala: od Thomasa Manna i Andre Gida, pa sve do Djune Barnes i njenog znamenitog romana Šuma noći, te Patriciae Highsmith i jednog od prvih američkih lezbejskih romana Cijena soli. Freud je za Sontag također bio važan, između ostalog, kako zapaža Moser, i zbog njegovog stajališta prema homoseksualnosti. Ukratko govoreći, čini se da je Sontag svijet homoseksualnosti, privatno i kulturološki, značio mnogo više nego što je mogla i htjela priznati.

Ponovo sam rođena! – bilježi u svome dnevniku onoga dana kada upoznaje svoju prvu djevojku Harriet, koja je od nje bila starija pet godina: Ponovno rođenje bilo je osjećaj otkrivanja ljubavi i seksa u punoj silini strasne adolescentice… (str. 82) Sa Harriet će uplivati u odnos dug više od deset godina, i to će biti prva djevojka sa kojom je Susan otkrila podzemni svijet, ali i oslobađajući potencijal ispunjena vlastite seksualnosti: Dobro je voljeti – napisat će prvih dana njihove veze.

Među njenim najznačajnijim ljubavnicama, pored Harriet, naći će se Amerikanka kubanskog porijekla Irene Fornes, jedna od djevojaka sa kojima je Sontag godinama živjela, potom talijanska grofica Carlotta del Pezzo, za koju je jednom napisala da je ludo voli, Nicole Stephani i Lucinda Childs, sa kojima će održati odnos do kraja života, ali njena najduža i najburnija veza bila je sa čuvenom fotografkinjom Annie Leibovitz, s kojom je živjela od kraja osamdesetih. Benjamin Moser će najviše pažnje posvetiti upravo ovoj vezi i bez mistificiranja ukazat će na to da se Sontag prema Leibovitz uglavnom ophodila jako loše, njihova veza bila ispunjena vrijeđanjima, ponižavanjima i javnim ispadima. S druge strane, Leibovitz je bila ta koja je ostala uz Sontag do kraja njenog života i bila joj je najiskrenija podrška kako finansijski tako i emocionalno. Izazovne i eksplozivne svađe i prepirke bile su sastavni dio Susaninih veza, ali isto tako sve njene djevojke pamte da je znala pokazati nježnost na svoj neobičan i nekonvencionalan način.

Sontag i Sarajevo: kultura je najbolji način da se prevlada poniženje i strah

Vidjeti više, čuti više, osjećati više – imperativ je kojim se vodila Susan Sontag. Naime, nakon što su je najbliži neprestano kritizirali da nije u stanju progovoriti o umjetnosti izvan teorija, izvan tumačenja, da nije u stanju ostaviti intelektualizam po strani i emocionalno i čulno doživjeti neku sliku ili drugo umjetničko djelo, Sontag je napisala jednu od najznačajnijih studija Protiv tumačenja. Između ostalog, u toj knjizi govori da je potrebno odbaciti sve instrumente tumačenja i približiti se umjetnosti neposredno, razoružano: Umjesto hermeneutike potrebna nam je erotika umjetnosti.

U trenutku kada je prvi put došla u opkoljeno Sarajevo, Sontag je konačno dobila priliku da uradi ono što je oduvijek željela – da pokaže kako su kultura i umjetnost najbolje sredstvo za nadilaženje poniženja i straha, ali i najčistiji oblici dostojanstva.

Svi/e koji su je u to vrijeme poznavali/e tvrde da je Sontag bila vezana za Sarajevo kao nikada ranije za bilo koje drugo mjesto. Biti neposrednom svjedokinjom nesreće, boraviti u ratnoj zemlji, dok granate neprestano padaju, uz minimum uslova za život i higijenu, iskustvo je koje je uveliko definiralo Susan Sontag. Godinama nakon rata, bilježi Moser, Sontag će postati gotovo agresivna u svojim isključivim govorima o tome da o genocidu u BiH ne može govoriti niko ko nije bio tu, ko to nije doživio, čak će započeti intenzivnu i neprijatnu prepirku sa vlastitim sinom, Davidom Reiffom, koji je također boravio u BiH tijekom rata, o tome ko od njih dvoje ima više prava da piše o onome što se desilo u Sarajevu: Godine tokom i nakon njenog angažmana u Sarajevu postale su zlatno doba priče o Susan, čija protagonistkinja sebe nije bila u stanju vidjeti kako je vide drugi. (str. 506)

Ipak, u cijeloj Moserovoj biografiji možda niko nije govorio toplije, ljudskije i plemenitije o Susan Sontag kao što su to uradile Sarajke i Sarajlije koji/e su je upoznali/e za vrijeme njenih ratnih posjeta. Svi/e se oni/e slažu u jednome: Sontag je svojom predstavom Čekajući Godota učinila tada najplemenitiju stvar koju je mogla – poslala je u svijet snažnu poruku o tome da bosanskohercegovački civili svakog dana umiru i da žive u nesnosno dehumaniziranim uslovima. Sontag, tada već svjetski poznata, između ostalog, jedna je od prvih koje su javno izrijekom progovorile o tome da je ovo što se dešavalo u pojedinim gradovima BiH – genocid.

Pored toga, Sontag je za vrijeme svog boravka u Sarajevu pomagala ljudima koji su je okruživali onako kao je samo ona znala – nekonvencionalno i neobično. Tim povodom, Ferida Duraković, koja je bila Susanina prevoditeljica i prijateljica u ratu, sjeća se neobičnih načina na koje je Susan pokazivala nježnosti: U to vrijeme je mnogo pušila i bila veoma nervozna, i ispušila bi pola cigarete i onda bi je ugasila u pepeljari. Iznenada, trećeg ili četvrtog dana, vidjela sam glumce kako čekaju da ona ugasi opušak jer je ostalo pola cigarete. Nakon petnaestominutne pauze, oni bi se vratili do pepeljare. Jednog jutra shvatila je šta radi i nikada to više nije ponovila. Ili je pušila cigaretu dokraja ili je ostavljala kutiju cigareta kraj pepeljare, da izgleda kao da ih je zaboravila. Tako glumce ne bi ponizila. (str. 492 – 493) Pored Duraković, i Senada Kreso, prevoditeljica ove biografije, pamti kako je počela cijeniti Sontag kao ženu a ne samo kao autoricu, onoga dana kada joj je usred rata na poklon donijela bocu parfema – što je značilo da me Susan ne vidi kao jadnu žrtvu, već kao normalnu ženu. (str. 493)

Time što se čak nekoliko puta vraćala u Sarajevo, inicirala različite vrste pomoći, pomagala i sa svojim ograničenim mogućnostima, a prije svega zbog toga što je zajedno sa bosanskohercegovačkom glumačkom ekipom zajedno postavila Beckettov komad koji oslikava besmisleno čekanje pod granatama, Sontag se zauvijek upisala u historiju naše zemlje, ali i naših kolektivnih trauma.

Uostalom, ne treba zaboraviti ni to da je Sontag uvijek bila blizu boli drugih, da je jedna od rijetkih uglednih figura koja je neposredno ispratila različite vrste nesreća: od Vijetnama, Izraela i Sarajeva, pa sve do velike ozvaničene pojave AIDS-a koju je ispratila studijom AIDS i njegove metafore, u kojoj se obračunava sa metaforama i stereotipima koje prate ovu bolest, poput one da je to isključivo homoseksualna bolest.

Ovo je moja usamljenost i pokazat ću je nekome ko je spreman da je pročita, pisala je mlada Sontag u svojim dnevnicima. Zaista, Moser je uspio u jednome: biti dobar čitatelj njenih dnevnika i njenih ispovijesti. Jer donio je pred sve buduće čitateljice i čitatelje priču o najtananijim, najusamljenijim i najintimnijim trenucima iz bogatog života slavne Susan Sontag. Moser je ukazao na Susanin blistavi i strasni um, istovremeno ukazujući i na njeno prelomljeno i načeto biće i tijelo.

 

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!