Piše: Mirza Halilčević
Više niko neće da se zove pederom
Riječ kvir (eng. queer) je dugo predstavljala vrlo pogrdnu riječ za LGBTI* osobe, sve do trenutka kada su se udruženi aktivisti_kinje i rodni teoretičari_ke odlučili_e da tu riječ prigrle i da joj upišu svoje vrijednosti. Danas je isti termin dio zvaničnog punog akronima LGBTIQA i predstavlja riječ – kišobran, odnosno svojevrsni krovni termin za sve nenormirane oblike seksualnosti.
Primjer našeg, bosanskog jezika, bi mogla biti riječ “peder”, koja se uglavnom usmjerava ka diskreditiranju i omalovažavanju nekoga i to većinom u slučajevima neispunjavanja rodno zadatih uloga, pa se u tom kontekstu muškarca koji ima feminističke stavove, pritom izuzimajući njegov seksualni identitet, naziva “pederom”, ili “pederčinom” ako je baš radikalan, što nije slučaj sa terminom “gej”, iako vidimo da oba služe za označavanje pojmova iz istog spektra. Jasno je da se ovdje radi o simboličkom učitavanju vrijednosti, gdje je prije svega riječ gej (engl. gay) [1] riječ stranog porijekla koja je na naše prostore došla jačanjem LGBT* pokreta, a pratio ju je i veliki val mahom filmske/televizijske mainstream, popularne kulture koja je vrlo nereprezentativno tematizirala gej osobe, tako da ovdje možemo govoriti i o jednoj dehumanizirajućoj simbolici koju ovaj termin nosi. Kroz vizuru političke korektnosti, riječ “gej” podrazumijeva afirmativnost, mada mi još uvijek ne možemo govoriti o kulturnoj integraciji ove riječi. S tim u vezi, riječ “peder” i riječ “gej” nemaju isti vrijednosni tretman, a opet, riječ “peder”, iako značajno šira u svom negativnom simboličkom konotiranju, može se smatrati puno bližom našem kulturnom miljeu i sa puno više afirmativnog potencijala.
Kako su gej muškarci ušli u našu kulturu
Dogodilo se to vrlo suptilno i nečujno, kada su glumci koji utjelovljuju likove gej muškaraca preko malih ekrana i mainstream popularne kulture ušli u naše dnevne boravke i spavaće sobe. Prije nego li je internet na valovima svog razvoja donio filmove i online literaturu, u sobu je ušao preko televizijskog ekrana Stanford Blatch (Willie Garson), kultni lik iz još kultnije serije Sex i grad (1998). To je ime i lik koji predočava jednu kohezivnu jezgru predrasuda o gej muškarcima – feminizirani muškarac, nipošto iz radničke klase, izrazito modno osviješten, sa svojim prijateljicama pije koktele i razgovara o muškarcima i seksu u vrlo popularnoj i gledanoj seriji. Dalje, Will and Grace (1998) skoro da su gledateljstvu tada svojim likovima Willa and Jacka (Eric McCormack i Sean Hayes) ponudili danas vrlo očitu dihotomiju graničnog maskulinog i femininog gej muškarca kao dva jedina prepoznatljiva rodna izražaja u kombinaciji sa homoseksualnim identitetima. Uz sve to, ovdje opet prepoznajemo jedinstveni koncept situiranih, bijelih, modno osviještenih i izuzetno trendi muškaraca lišenih svih ovozemaljskih problema. Bitno je, naravno, ovdje imati i tu svijest o godinama emitiranja, o počecima i začecima kulture koja tek kreće da tematizira, ali i fetišizira homoseksualnost. Unutar mainstream toka poslije se pojavila i također gledana serija Ružna Beti (2006), koja u sporednoj ulozi, ali opet zastupljenoj i postojanoj, prikazuje lik modnog kreatora Marca St Jamesa (Michael Urie) reprezentirajući i baštineći opet sve karakteristike egocentričnog, nadobudnog i drskog gej muškarca. Nije rijetkost da se gej muškarci u filmovima prikazuju i kao cinični i izraženo sarkastični i ironični, često emotivno nedostupni i nedodirljivi. Ovdje, naravno, postoji i ta komponenta realne heteropatrijarhalne opresije i strukturne diskriminacije, koja može biti i uzrok takvog emotivnog stanja, mada je i individualni faktor jednako značajan i mjerodavan, ali ono što je ključno u okolnostima ovakve prirode jeste da se taj model ponašanja ne smije zloupotrebljavati i fetišizirati s ciljem stvaranja zabave za široke narodne mase.
Dalje su internet i njegovo bogatstvo zaista donijeli filmove koji na vrlo zreo i zdrav način tematiziraju probleme sveopće LGBTIQA populacije, ali, ostalo je i dalje da je mainstream kultura ona koja oblikuje mišljenja. Dokumentarni, a naročito igrani filmovi ovog vijeka postaju sve inkluzivniji i obazriviji u svom promišljanju seksualnosti i seksualnih identiteta, što je jednako važno jer je i LGBTIQA zajednica podložna normiranju i unutrašnjoj diskriminaciji, tako da osim identiteta bijelog, modno osviještenog i bogatog gej muškarca postoje i mnogi drugi identiteti.
Za sve one koji_e vole filmove, dokumentarne i igrane, preporučujem slijedeće: The Times of Harvey Milk (1984), Orlando (1992), Wild Reeds (1994), Go Fish (1994), The Celluloid Closet (1995), Pride Divide (1997), Boys Don't Cry (1999), Tropical Malady (2004), Pariah (2011), Pride (2014), Carol (2015), Moonlight (2016).
Seks i selo
Nikad ne smijemo prestati propitivati utjecaj mainstream kulture, naročito u okolnostima gdje ne postoji kritička svijest, potreba za dekonstrukcijom, gdje je publika pasivni konzument. To su vrlo nezahvalne okolnosti za život, posebno ako ta ista kulturna struja kreira sveopću krivu sliku o jednoj cijeloj zajednici, kao što je ovdje slučaj sa LGBTI* populacijom, gdje se ista prikazuje na jedan nereprezentativan, a pritom i dehumaniziran način. Neznanje, medijsko poltronstvo, snažan sistem repratrijarhalizacije i retradicionalizacije, sve su to komponente koje idu na ruku da se takva sveopća kriva slika usvoji kao jedinstvena, prava i ispravna, a onda, ono što predstoji jeste borba razuvjeravanja i razbijanja lošeg imidža. No, ono što isto može biti slučaj jeste da ćemo možda morati razuvjeravati i sami sebe i razbijati vlastiti internalizirani imidž o zajednici i načinima percipiranja sebe u zajednici, a onda i zajednice unutar društva. Dakle ni LGBT* osobe nisu imune na kulturni utjecaj, te samim tim i mi usvajamo i prisvajamo modele i koncepte ponašanja ponuđene kroz mainstream kulturu, te na taj način često činimo da zaboravljamo gdje živimo, kako živimo i koji su naši stvarni resursi.
Teško da će u nekom udarnom televizijskom terminu biti prikazana priča o, recimo, dva gej muškarca, partnera, koji žive i rade na selu, privređuju, plaćaju porez, imaju neke svakodnevne brige, pogađa ih ekonomska kriza i loša otkupna cijena krompira, uveče piju pivo u nekom lokalnom baru i igraju karte s drugarima i drugaricama. Ili recimo, priča o tome koliko članovi_ce LGBT* zajednice imaju veću mogućnost da pate od anksioznosti, depresije ili nekih mentalnih oboljenja. Šta bi sve to na kraju dana značilo? To bi podrazumijevalo humanizaciju LGBT* osoba. Prikazivanje istih u potpuno realnim životnim okolnostima, ne nekim romantiziranim, iz paralelnog univerzuma.
Sindrom kolonizirane zajednice
Iz navedenog zaključujemo da svi hoće da budu Carrie Bradshaw iz New Yorka, a niko neće da bude tamo neki Ahmo, seoski peder iz Bosne. Ili, recimo, nijedna drag queen osoba ne želi da se zove tipa Sabaheta ili Selma, nego svi biraju što egzotičnija imena što je, imajući u vidu gore opisan tok kulturnog brendiranja homoseksualnosti, vrlo smislen rezultat. To je tačka u kojoj se preklapaju internalizovana kulturna fobija, kulturna i medijska kolonijalizacija, sa iskonskom potrebom za slobodom, što vodi do jedne potpune homogenizacije gej zajednice u kojoj svi žive svoj urbani san prepun američkih mitova.
Autokulturofobija bi mogao biti pojam koji označava jedinstveni otpor prema vlastitom kulturnom naslijeđu, koje se kao takvo u potpunosti odbacuje zbog nemogućnosti sintetiziranja sa vrijednostima nekog novog, modernog pokreta. No, činjenica je da izolovan pokret ne može opstati bez kulturne korespodencije, odnosno načina kompromisnog sintetiziranja, integracije. S tim u vezi, mladi pokreti moraju pristati na koegzistiranje u kulturnim uslovima, što je zapravo najveći izazov, ali jedino tako sebi mogu obezbijediti samoodrživost i dugoročnost, odnosno najveći stepen integracije, a pritom nastaviti sa insistiranjem na autentičnim uvjetima i zahtjevima.
Politički korektni i konkretni pederi
Svima treba omogućiti opciju samoidentifikacije, ali isto tako bitno je obezbijediti i uslove za neovisnu mogućnost samoidentifikacije. Ne kažem da ljudi koji žive životom Carrie Bradshaw nisu stvarni i da ne treba da postoje, nego sam mišljenja da to nije jedini način života i da svakako nije reprezentativan.
U to ime, ja biram da se zovem pederom i da me se zove pederom jer me to afirmiše, ili, ako se baš volim – pederčinom. Za mene to predstavlja oblik svakodnevnog kulturnog suočavanja i sveopće racionalizacije. Meni s tim terminom pod ruku idu i svi ostali načini deprivilegiranosti – peder sa sela, siromašni peder, peder sa mentalnim oboljenjem, peder sa poteškoćama u razvoju i tome slično. Možda ova riječ neće promijeniti svije(s)t, ali svakako će utjecati na razbijanje koncepta seksualnosti kao urbanog, alternativnog, lijevog fenomena, a pritom i na sveopću seksualnu kulturu, jer, kako kaže jedan moj univerzitetski profesor – seks je sirotinjska zabava. Pa dobro, možda i jeste, ali seksualnost svakako nije!
