Mi uspješno preživljavamo već godinama,“ rekla mi je prijateljica, u jednoj od naših jutarnjih konverzacija, i to bez gorčine, s ponosom. Tada mi je sinulo da preživljavanje nije slabost već snaga. Mnogobrojni tekstovi o mentalnom zdravlju LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini bave se statistikama, više nego samim ljudima. Stoga ćemo sada razgovarati o stvarnim, živim, krhkim, hrabrim pričama koje ne traže sažaljenje, već razumijevanje. O ljudima i s ljudima koje srećete u prolazu, koji vam se smiješe na stanici, koji naruče isto piće kao i vi u kafiću. Iza svakog osmijeha, nekad stoji borba, ali i ustrajavanje.
PIŠE: Bojan R.
Sastali smo se u kafiću, nas četvero, birajući poluprazan, kako bismo mogli da se osamimo, dalje od drugih zauzetih stolova. Svi mlatimo lepezama kao prave dive jer je vani već preko 30°. Ja sam u svojstvu onoga koji postavlja pitanja, dok oni odgovaraju, ali ne linearnim redom – razgovori se prepliću, upadamo jedni drugima u rečenicu, dodajemo, klimamo glavom u znak razumijevanja i prepoznavanja. Ličimo na nekakvu grupu podrške i samopodrške, kakve nam nedostaju u BiH.
M. (37 godina) ima bipolarni poremećaj, ali je stabilna uz pomoć lijekova. B. (36 godina) ima dijagnostikovan granični poremećaj ličnosti i depresivno-anksiozni poremećaj, i na terapiji je od 18. godine. A. (23 godina) ima anksiozno-depresivni poremećaj, naglasak na socijalnu anksioznost, te koristi farmakoterapiju. J. (34 godina) jedina među nama odbija korišćenje farmakoterapije, ali ide na psihoterapiju posljednjih šest godina – sa sumnjom na depresiju.
Kako izgleda jedan vaš običan dan? Mislim ne mogu da ne pitam šta je to uopšte, običan a šta neobičan dan?
J: Nekada se probudim umorna, i dan mi prođe sa čajem koji se ohladi pre nego što ga popijem i porukama na koje ne odgovaram. Neki dani su bolji. Ali naručila sam većim dijelom, a i dalje učim, kako pratiti sebe i svoje potrebe, da se ne potonem u tom umoru već u 9 ujutru.
A: Ja znam unaprijed koji dani će biti teški. Kad se probudim i osjećam da mi je tijelo teško kao da nosim mokar kaput, jedem u tišini, ne odgovaram na poruke kao što je J. kaže. Ali se trudim da makar operem lice. To mi je znak da nisam potpuno odustao.
B: Meni su jutra najopasnija. Tada najčešće dolaze misli da ne vrijedim ništa. Ako tada ne uhvatim sebe, dan mi ode u autodestrukciju. Nekad pomogne to što se zalijem hladnom vodom, nekad ništa ne pomogne.
M: Kad sam u stabilnoj fazi, ustajem rano, puštam muziku, pravim kafu i pišem dnevnik. Ali kad sam u depresivnoj fazi, ne ustajem. Po tri dana ne izađem iz kuće. Tad mi moji psi spase život jer moram ustati da ih nahranim. Oni me vrate među žive.
Kad ste prvi put osjetili da nešto nije u redu?
J: U dvadesetima, i onda kao da niko nije shvatio ozbiljno jer do tad je sve bilo dobro, kao da su ovo shvatili kao fazu, ne znam…
B: Ja sam htio da se ubijem u srednjoj školi, ali sam to skrivao. Mislio sam da je to nešto o čemu svi razmišljaju, samo ne pričaju. Tek mnogo kasnije sam shvatio da to nije ‘normalno’. I onda sam poželio da se ubijem nekoliko još puta, nekad bih odustao nekad bi bilo bezuspješni pokušaj.
A: Moje tijelo je prvo reagovalo. Srce, znoj, vrtoglavica. Mislio sam da imam srčani problem. Tek kad sam završio na hitnoj treći put, rekli su mi da je to napad panike. Nisam im vjerovao. A zapravo – oni su bili u pravu.
Šta vam ljudi najčešće kažu, a da vas zapravo povrijedi?
M: “‘Ma proći će te to, nije to ništa.’ To mi je najgore. Jer jeste nešto. Jeste teško. I nije prolazno kao kijavica.
J: Također, to proći će i uvijek si bila stabilna. Onda sve emocije shvatim kao autogol i nestabilnost, a ne bi trebalo.
B: Meni kažu da manipulišem. Znaš li kako boli kad neko tvoju bol vidi kao igru? Ja se borim da ostanem živ, a oni misle da glumim.
Da li su vaši identiteti – seksualni, rodni – dodatno otežali put do podrške?
J: Na neki način može otežati jer je bitno naći terapeuta_kinjz koji baš rade sa zajednicom zbog sigurnosti i valjanosti terapije, a i da ne morate da objašnjavate svoj identitet i umorite se i pre nego što počnete.
M: Biti queer u ovoj sredini s bipolarnim poremećajem… to je dvostruko nevidljivo. Kad izađeš iz jedne tišine, odmah upadneš u drugu.
A: Roditelji su mi rekli da sam ‘postao lud’ jer sam ‘pogrešno živio’. Zamjerili su mi moju seksualnost i vezali je za bolest. To me unazadilo godinama. Sada znam da nije bolest biti ono što jesi. Bolest je kada te drugi uvjere da ne vrijediš.
Ko su vam ljudi koji su ostali uz vas?
A: Partner, prijatelji, moje životinje. I terapeutkinja.
J: Imam jaku podršku prijatelja, sestre… Psa koji me gleda kao da sam cijeli svijet. I naravno terapeut (smijeh).
B: Jako su važni prijatelji koji nam ne postavljaju pitanja kad nestanemo, već samo ostave poruku ‘ovdje sam’. To spašava dušu.
Šta vas tješi kad je najteže?
M: Zamotam se u dekicu, pustim muziku iz djetinjstva, i zamislim da sam sigurna. I da sve što osjećam neće trajati zauvijek.
J: Pisanje. Kao da vadim negativne dijelove sebe kada pišem.
B: Kad mi neko kaže da je ponosan na mene. I kad ja sebi to kažem. Možda nekad ne vjerujem, ali ipak se ispostavi da jesam ponosan na sebe.
Biti ranjiv je najviši oblik hrabrosti
U društvu koje nas često uči da budemo tihi, jaki i neupitni, ovakvi razgovori su šapat koji odzvanjavaju kao urlik. LGBTIQ+ osobe u Bosni i Hercegovini, osim borbe za prihvatanje identiteta, često vode paralelne borbe unutar sebe. Borbe s dijagnozama, nesanicom, napadima panike, promjenama raspoloženja, povlačenjem i ponovnim pokušajima…
Mentalno zdravlje nije luksuz. I ne smije to biti. Nije ni slabost. To je prostor u kojem učimo da budemo ljudi – cijeli, nesavršeni, stvarni. Kad jednom počnemo da se brinemo o sebi, mijenjamo ne samo svoj svijet, nego i svijet oko sebe.
Ovaj tekst ne donosi zaključak, ali može predstavljati početak. Početak razgovora koji su nam potrebni. Početak priznanja da je okej ne biti okej. Početak zajednice koja ne okreće glavu, već pruža ruku.
Ako ste se pronašli u ovim pričama, znajte da niste sami. Tu su ljudi. Tu je pomoć. Tu je život koji vrijedi živjeti – i u dobrim i u lošim danima. I da parafraziram moju prijateljicu: možda ne živimo savršeno, ali preživljavamo – zajedno. I u tome ima nečeg duboko ljudskog.
Ako ste vi ili neko koga poznajete u potrebi za psihološkom podrškom, možete se obratiti organizacijama kao što su Sarajevski otvoreni centar i Fondaciji Krila Nade.
