Kada govorimo o LGBTI osobama kao grupi, koristimo pojam LGBTI zajednica kao izraz kolektivnog identiteta koju povezuju zajedničke vrijednosti i iskustva. Međutim, šta to podrazumijeva u širem kontekstu? Zajedništvo prvenstveno daje osjećaj pripadnosti grupi koja pruža podršku, solidarnost i razumijevanje – nešto što LGBTI osobama nerijetko nedostaje zbog društvenog ostrakizma i odbačenosti od primarnih socijalnih grupa poput porodice ili radne/školske sredine. Koliko je zapravo široka ta zajednica i dalekosežna solidarnost, govorićemo u daljem tekstu.
Piše: Amila Husić
Nedavno sam bila na jednom događaju gdje su dvije osobe, pripadnici LGBTI zajednice i osobe u pokretu, govorile o svojim negativnim iskustvima u svojim matičnim zemljama. U obe države je homoseksualnost još uvijek kriminalizirana tako da nemaju nikakve mogućnosti da budu ono što jesu u svojim domovinama, zbog čega su je i napustili. Bolje rečeno: natjerani su na taj čin jer im je tamo prijetila zatvorska, pa čak i smrtna kazna, samo zbog toga što vole osobu istog spola, odnosno njihov rodni identitet se ne podudara sa spolnim karakteristikama s kojima se su rodili. Fokus je naravno bio na tome da izađemo iz čahure svoje svakodnevnice i da spoznamo probleme s kojima se suočavaju LGBTI osobe u drugim dijelovima svijeta.
Tokom diskusije govorilo se o solidarnosti među pripradnicima_cama LGBTI zajednice kao dijelom jedne šire zajednice globalnog karaktera. Sve pohvale organizatorima_cama na iniciranje ove teme, koja je od izuzetne važnosti, ali me potaklo na razmišljanje da li uopšte postoji globalna zajednica kao takva, te da li zaista postoji solidarnost?
Onoliko koliko smo se mi čudili činjenici da neko može smatrati Bosnu i Hercegovinu sigurnom lukom zbog institucionalne prijetnje smrću “tamo negdje daleko”, toliko se i LGBTI osobe sa Zapada čude našem načelno sekularnom sistemu gdje i dalje mišljenje religijskih zajednica utiče na to da su istospolna partnerstva u pravnom smislu nepostojeća. Istovremeno, uviđam paralele – zbog prekomjernog utjecaja religije negdje su LGBTI osuđene na smrt, a kod nas “samo” na nevidljivost. S druge strane, prosvjećenije zemlje imaju istospolne zajednice i brakove regulisane, a i dalje su nasilje i diskriminacija sveprisutan problem. Istok bježi ka nama, mi prema Zapadu, a Zapad?
No, koliko zapravo znamo jedni o drugima? Da li, pored problema s kojima se kod nas suočavamo, zaista razmišljamo i zalažemo za druge, u još gorim situacijama? Da li znamo koliko je LGBTI osoba napustilo svoj dom, pod svaku cijenu, samo sa nadom da nađe mjesto za sebe negdje u svijetu gdje može da bude svoj_a? U konačnici, da li mi možemo utjecati na poboljšanje tog stanja, ili barem pomoći jednoj osobi u svom putu spoznaje, prihvatanja i katarze? Istini za volju, aktivisti_kinje poput mene i brojnih drugih smo iole upoznati, ali biti dio LGBTI zajednice ne znači automatski i da se zalazeš za promicanje LGBTI prava. Jasan odgovor na ova pitanja vjerovatno nećemo imati. Uprkos tome, svako od nas, bez obzira na naše rodne, spolne i seksualne identitete, može pružiti solidarnost, podršku i razumijevanje svojim najbližima iz LGBTI zajednice. Kroz ove vrijednosti, posebno kroz aktivno djelovanje, pružamo otpor društvu koje stigmatizira, diskriminiše i vrši nasilje nad drugačijima.
Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
