Govor mržnje u našu kulturu i jezik se ukorijenio kao normalno sredstvo komuniciranja u javnom prostoru, posebno na društvenim mrežama, na kojima se gotovo nikada se sankcioniše. Osim lošeg zakonskog konstrukta, veliki problem jeste anonimnost napadača_ica, a i kada to rade pod svojim imenom i prezimenom, sankcije ne dolaze. Problem se usložnjava kada je govor mržnje prisutan nad marginalizovanim skupinama, među kojima je i LGBTIQ+ zajednica.
PIŠE: Vanja Šunjić
Definišući govor mržnje prema LGBTIQ+ osobama, Dina Bajraktarević, direktorica Tuzlanskog otvorenog centra navodi da je on jako prisutan i da je društvo u kojem živimo homo/bi/transfobično, heteronormativno i patrijarhalno, te normalizuje govor mržnje prema LGBTIQ+ zajednici. Ona navodi da najčešći primjeri govora mržnje dolaze od konzervativnih i tradicionalnih političkih lidera, navijačkih skupina i vjerskih ekstremista, ali i da ulica ne pomaže, jer je veliki broj homofobičnih grafita, stickera, a prisutna je i vandalizacija kvir street-art umjetnosti, kao i postera koji se ponekad sretnu u javnom prostoru.
„Online prostor spada u javni prostor te je tu najprisutniji govor mržnje prema LGBTI zajednici – a to pokazuju svi komentari ispod bilo kakve objave koja je vezana za LGBTI zajednicu. U toku svakodnevnog govora koriste se pežorativni izrazi za LGBTI zajednicu i često se koriste kao uvreda za nečije loše ponašanje. Šale koje su homo/bi/transfobične su također prisutne i odražavaju stav društva prema LGBTI zajednici. Govor mržnje negativno utiče na LGBTI zajednicu i produbljuje strah za svakodnevni život.“- govori Bajraktarević.
Usljed stalne izloženosti govoru mržnje, a koji počinje od malih nogu i najčešće u krugu porodice, mnoge LGBTI osobe imaju poteškoću da prihvate svoj LGBTIQ+ identitet, te se javljaju problemi sa mentalnim zdravljem. A neke LGBTIQ+ osobe, baš zbog izloženosti govoru mržnje, nikada i ne prihvate svoj identitet i žive u agoniji i očaju. Jedna od posljedica govora mržnje je i normalizacija nasilja od strane LGBTIQ+ zajednice, što je loše i negativno utiče na kvalitetu života ovih osoba. Normalizacija nasilja direktno utiče i na prijavu istoga, jer članovi/ce zajednice smatraju da ne mogu ništa uraditi povodom toga, a i ako urade, nemaju povjerenja da će institucije uraditi svoj posao.
„Uvijek mi je bitno napomenuti da su riječi = djela i da se govor mržnje treba adekvatno sankcionisati. Također, sloboda govora prestaje onog momenta kada svojim govorom ugrožavate tuđe postojanje i tuđe živote.“- kaže naša sagovornica.
Spektar nasilja varira od vrijeđanja, šovinizma, mačizma do poziva na ubistvo, silovanje, maltretiranje, prisilna autovanja, lijepljenje etikete gej osobe strejt saveznicima_ama, što ponovo dovoljno govori o marginalizovanosti ove skupine. Postoje osobe koje samostalno mogu da se zaštite od toga, ali postoje i oni_e koje ova vrsta nasilja duboko potresa i reflektuje se na njihov svakodnevni život, kao i na produbljivanje stereotipa i pozivanje na permanentnu diskriminaciju zajednice.
Prisilna autovanja su najviše problematična za LGBTIQ+ zajednicu i u velikoj mjeri remete kvalitetu života, odnosno utiču na pojavu svakodnevnog straha. LGBTIQ+ osoba usljed prisilnog autovanja nema kontrolu nad tim procesom i oduzima joj se moć da samostalno napravi tu odluku kada je najviše spremna (emotivno, socijalno, finansijski).
„Prisilno autovanje bi se trebalo tretirati kao krivično djelo s obzirom na to da puno LGBTI osoba u toku autovanja doživljava fizičko nasilje, emocionalno nasilje, cyber-bullying, mobing na poslu, prisilne odlaske na konverzivnu terapiju ili odricanje od strane porodice i prijatelja_ica. Vjerujem da je namjera prisilnog autovanja usmjerena na uništavanje ili zastraživanje LGBTI osobe.“ – ističe Barjaktarević.
Online govor mržnje
Novinar Mirnes Bakija je kroz program Digital Rights radio istraživanje, a potom i priču o LGBTIQ+ zajednici na TikToku, s posebnim aspektom na govor mržnje usmjeren na ovu marginalnu zajednicu. Ističe da ga ono što je čuo od svojih sagovornika i sagovornica tokom istraživanja za priču poprilično obeshrabrilo, jer je shvatio da živimo u društvu gdje se toleriše pozivanje na ubijanje nekoga samo zato što je drugačiji od nas. Kroz istraživanje, Bakija je došao do rezultata da TikTok prednjači u govoru mržnje u odnosu da druge društvene medije, te da se uglavnom radi o mlađim muškarcima koji anonimno upućuju komentare govora mržnje, mada u velikom broju slučajeva se radi i o korisnicima koji pod punim imenom i prezimenom govore takve stvari.
„Spomenuo bih i to kada se prijavljuju komentari govora mržnje samom TikToku, odgovor je često sporiji u odnosu na druge društvene mreže poput Facebooka i Twittera. Ja uvijek volim napomenuti da je digitalni svijet izuzetno opasan i da treba edukovati ljude kako da se ponašaju u online prostoru. Osobe koje šire govor mržnje putem online medija u dosta slučajeva nisi ni svjesne da za to mogu odgovarati, te da to što su anonimni zapravo ništa ne znači.“- ističe Bakija.
Ono što je problematično jeste i to što osobe nad kojima se vrši ova vrsta nasilja zbog opravdanog nepovjerenja u institucije i sistem govor mržnje na svojim društvenim mrežama samo ignorišu ili blokiraju tu vrstu napada i komentara, bez da ga prijave policiji koja treba to da ispita, što je jako teško, jer se na jedan takav komentar nadovezuje stotinu drugih.
Najčešći argumenti za takvo ponašanje jesu predrasude da zajednica uništava porodicu, tradicionalne vrijednosti i identitet, da je to sve došlo sa zapada, da može i treba da se iskorijeni, da će prihvatanje LGBTIQ+ zajednice legalizovati pedofiliju i drugi, a neki su samo čista mržnja.
Feđa Kulenović, viši asistent na Katedri za informacijske nauke na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na osnovu svog iskustva na malom uzorku ističe da je razlog zašto se mali broj ljudi odlučuje da prijavi govor mržnje baziran na više elemenata.
Prvi element je da ljudi ne razumiju sistem odlučivanja vlasnika društvenih mreža jer je pravilnik kako oni odlučuju o tome nedostupan. Pretpostavka ne da se oni dosta naslanjaju na pravni sistem SAD gdje ih se većina nalazi što znači da je tumačenje slobode govora, što uključuje i pravo na vrijeđanje, široko. Dodatno, to su poslovni sistemi i, kako Kulenović kaže, siguran je da uvijek u proces odlučivanja uključuju i svoje poslovne interese.
Drugi element je dvojak tako da neki ljudi vide govor mržnje drugačije, a dodatno pitanje je i odakle dolaze i koliko štete mogu nanijeti poslovnim interesima kompanija koje upravljaju ovim društvenim mrežama.
Treći element je da ljudi većinom nemaju interesa da se zalažu za druge grupe i uglavnom su fokusirani samo na sebe i svoja prava ili prava grupe kojoj pripadaju. Kada su u pitanju neprihvaćene manjine onda je problem još veći po pitanju savezništva. Dodatno, ljudi imaju svoje živote i ne mogu provoditi vrijeme samo prijavljujući govor mržnje te je očekivanje da bi mreže trebale biti proaktivnije u sankcionisanju.
„Na kraju po pitanju funkcionisanja prijava rekao bih da je to i četvrti i vjerovatno najznačajniji razloga za neprijavljivanje. Taj dio niti jednoj mreži nije primaran te se “krije” u nekom kontekstualnom meniju do kojeg trebate doći sa barem još dva klika i nakon toga objasniti zašto prijavljujete sadržaj.“- ističe Kulenović. ”Facebook nije toliko komplikovan ali s obzirom da je sadašnja korisnička baza starija nisu svi upoznati sa takvim korisničkim sučeljem pa im tri tačkice ne znače baš puno i tu su da “ubiju” vrijeme i koriste samo vidljive opcije. Ovo je naravno moja neutemeljena pretpostavka.”
Twitter ima sličan pristup, ali je važno naglasiti da je to ujedno mreža sa najmanjom bazom na području Balkana te možda tu ima najmanje problema sa prijavom ali zato je reakcija Twittera uvijek bila spora i podosta vođena gorepsomenutim poslovnim pitanjem “koliko nam ovi korisnici mogu naštetiti u poslovnom smislu?”
Instagram i TikTok su vjerovatno najteži jer je sistem takav da ako želite prijaviti video morate razumjeti da trebate duže držati prst na videu da se otvori kontekstualni meni (u slučaju TikToka).
„Na kraju, prvi najvjerovatniji razlog je da ljudi nemaju povjerenje u sistem i da njihova prijava neće ništa riješiti. Dodajmo tome strah i paranoju od nadzora potpirenu morem dezinformacija. Tu dolazimo do odgovora da je generalno malo broj ljudi koji će reagovati u stvarnom ili virtuelnom prostoru.“- kaže Kulenović.
Veliki problem jesu i mediji, ispod čijih članaka se neprestano producira veliki broj komentara koji imaju elemente govora mržnje, dok oni nastoje ostati neutralni u takvim situacijama i neutralno izvještavati o LGBTIQ+ zajednici, ogradivši se od zvanične podrške. Ti tekstovi nastaju uglavnom u periodu održavanja Povorke ponosa i u slučajevima nasilja nad LGBTIQ+ osobama, a onda se puste publici na čerečenje i iznošenje vlastitih stavova o ljudskim pravima, što govori da takvi mediji direktno učestvuju u širenju govora mržnje i podsticanju homofobije.
Govoreći o tome na koji način mediji utiču na stalno prisutan govor mržnje u javnom prostoru, Bakija objašnjava da veliki broj novinara i novinarki nisu dovoljno edukovani kako stvarati sadržaje koji neće poticati govor mržnje. Neki mediji jednostavno na ovaj način koketiraju sa sadržajima, kako bi bio veći broj komentara, kako bi podigli doseg objava i na taj način „profitirali“ kroz lajkove. Ovo je porazno, jer to nije svrha novinarstva, ali klik je danas mjerilo dobrog sadržaja što ni u kom slučaju nije ispravno. Edukacije je najvažnija, a više senzibiliteta kada izvještavate o marginalnim skupinama, dobro će doći.
„Sjećam se jednog posta na Facebook stranici jednog hrvatskog medija, gdje su pitali čitaoce da li opravdavaju fizičko nasilje prema migrantima koji prelaze u Republiku Hrvatsku. E to je za mene tipičan primjer kada doprinosite govoru mržnje. Pitati nekog da li opravdava nasilje, a mislim da nasilje ne bi smjelo NIKADA da se opravdava, a ne da se kroz to diskutuje na društvenim mrežama.“- kaže Bakija.
Za govor mržnje iz kojeg proizilaze stereotipi i predrasude prema LGBTIQ+ osobama odgovorno je društvo u cjelosti, prevashodno njegovi kreatori_ke, mediji, način na koji društvene mreže funkcionišu, zakon i niz faktora, a naša dužnost je da reagujemo na njega i permanentno se borimo da ukažemo i osudimo, jer je to način komunikacije koji nema ama baš niti jedan pozitivan i koristan sadržavatelj, a marginalizovanim skupinama osim egzistencije, slobode, osjećaja straha i neprihvatanja ozbiljno može ugroziti život.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
