Dok sam išla u srednju školu našla sam se u ogromnoj, ogromnoj biblioteci, nisam znala odakle krenuti. Bilo je mnogo raznih kategorija a moj književni ukus se bazirao na opće lektire od kojih su mi neke bila divne, neke teške, neke šokiraju… Plakala sam kad sam pročita Sofku i njenu zadnju scenu kako ugašene ljepote i mladosti lagano rastresa žar u peći koja se gasi… I sad trebam donijeti odluku šta da pročitam osobno, sama da izaberem za sebe, i krenem formirati svoj ukus a ne na osnovu preporuka i predgovora kojima je posao da nahvale knjigu. Internet nije bio toliko dostupan a popularnost Paola Koelja je rušila rekorde. Nisam znala tko je on, tek sam izašla iz faze lektira. I sasvim slučajno me privukao naslov ”Veronika je odlučila umrijeti” pitala sam se ZAŠTO? I uzela tu knjigu…
Nisam tada, tog kišnog popodneva, u svojoj žutoj kabanici sa plavom knjigom ispod ruke da je sačuvam od silne vode koja je padala po meni, nisam tada sanjala da ću jednog dana kao i ona odlučiti umrijeti…
Knjiga me impresionirala i nakon što sam pročitala sve njegove knjige, ona je broj jedan za moj ukus što se tiče njegovog opusa stvaralaštva. I tako da nastavim kako sam odlučila umrijeti. Veronika je imala druge razloge, specifične a opet veoma slične, ona je odlučila da raskine sa predvidljivim tokom života, gdje će udati, rađati, debljati i raditi a muž će je varati. Ona je zato odlučila umrijeti. U mom slučaju su postojale nijanse sa razlikom iako je cilj uvijek isti-Smrt. To se dogodilo prije nekoliko godina, lijepa, mlada, sa tri različite osobe sam vodila živote, dvije predivne žene koje su me razumjele i muškarac koji me odlučio spasiti od naporne godine koju sam imala… Naime radila sam mnogo, studirala, imala privatne, poslovne i ostale obaveze, došla sam do posljednjeg ispita nakon 6 dugih godina fakulteta koji nisam voljela, odmor nijednom nisam uzela, i beskrajno sam trošila…Međutim bila sam nesretna i umorna. On mi je ponudio ”Savršeni Bijeg” na 10 dana na Jadranu, odabrali smo najljepši apartman koji je gledao na more, kupili 20 litara otočkog crnog vina, kondome, travu, bičeve i lisice… A dnevne obaveze su nam bile more, plaža, sunčanje i votka sa mnogo, mnogo leda. Blistala sam to ljeto prvih dana. A onda smo šetali jednom uskom šetnicom na vrhu litica koje padaju direktno u more a valovi se razbijaju od stijene, bila je noć, moja haljina sa žutim cvjetovima, crniom postavom se vijorila u valovima oko mene a kosa blistala na mjesečini. Scena je bila savršena za ljubavni par, mi to nismo bili, mi smo bili-Prijatelji s beneficijama ali glumili smo, tako smo se uživjeli, zagrlio me i rekao ”Kamo sreće da ovo potraje zauvijek” Dok je to izgovorio bila sam okrenuta prema moru sa visoke stijene, na njegovoj površini se jasno ocrtavao srebrno bijeli mjesec a riječ ‘Zauvijek’ me vratila u surovu, ledenu stvarnost. Nisam ništa riješila sa ovim odmorom, još više obaveza, učenja koje me nigdje nikad nije dovelo, bezvezni poslovi koji se vrte u krug i ne pomažu nikome osim hladnom kapitalu kojem robujem, dugovima, svađama, nerazumijevanju i onoj toploj sigurnoj svakodnevnici u koju je junakinja Veronika bila tako lijepo ututkana i sigurna. Tad sam donjela odluku grleći ga, on je gledao u maslinik iza mene a ja u more ispred sebe, on je vidio drveće koje raste i daje plodove a ja dubinu bez kraja…
Vratili smo se sa duge šetnice, kupio mi je koraljnu ogrlicu koja je načinjena od vrste koja je zabranjena i zaštićena ali je i ona na prodaju, divno se slagala uz moj osunčan ten, elegantan vrat i enenergiju koju sam imala te noći. Primjetio je da sam mirna, nekako drugačija. Pomirena sam odgovorih a on me upitao sa čime draga-Sa svime.
Da. Te noći sam bila pomirena. Kao Veronika nekada. Vodili smo ljubav a u meni su se vodili ratovi koje sam izgubila. Ratovi za moju slobodu da s epoljubim sa ženom na sred ceste, da se obučem onako kako bi htjela, da kažem ono što istinski mislim, da budem istinita, iskrena, da budem onakva kakva zaista jesam bez straha. Bez straha da će me upravo takav život na kraju ubiti. Da će me ubiti to što sam jedna lezbejka, strejterka, vjernica, ateista, muslimanka, katolkinja, slastičarka, samohrana, kurva, poštena i sve ostalo što mogu biti…Pomirila sam se te noći da ne mogu ništa ovako malena promijeniti. Da je uzalud. Svi ti drugačiji ljudi koji nisu izdržali pritisak su učinili isto to…Žrtve roditelja, druge djece, okoline, društva i cijelog svijeta. Ja se nisam uklapala začudo u taj kalup jer sam imala sve…Slobodu, razumijevanje, snagu, samostalnost, vlastite stavove, na komentare koje bi čula jednom ili dva puta u nizu godina nisam odgovarala jer će njih progutati vrijeme a LGBT neće nikad. Na komentare kako protiv gejeva imaju snažni momci i žene-Pajserice, noževe, palice, lance i katance ja bi uvijek pomislila da LGBT ima nešto mnogo moćnije-Vrijeme. Vrijeme proguta ovakve ali nikad već hiljadama godina ovakve poput nas…Uostalom da nas sve pobiju njihova djeca će nastaviti ono što je istrjebljeno…Ironija.
Ne… Ja sam odlučila da umrem jer sam bila živa,
Odlučila sam da zaspem jer mi je dosadilo buđenje.
Odlučila sam da se ne smijem jer se bojim plakanja.
Oldučila sam da nemam ništa i nikoga jer ću ih izgubiti.
Odlučila sam da se svega i svih oslobodim same sebe i
sebe od svih ostalih…
Te noći nisam znala samo jedno-Kako? On je gledao porniće u glavnoj sobi, ja sam pila na terasi sa svojom odlukom, i sa trećom bocom vina, obukla sam naljepšu haljinu, našminkala se najbolje što sam mogla, čak sam stavila vodotpornu šminku jer moj leš ne smije biti razmazan-Neke stvari ipak čovjek održi do kraja kakav god on bio. Prva odluka je bila da se bacim sa terase a onda sam procjenila da ću polomiti noge i ostati živa ni mrtva. Druga odluka su bili noževi u kuhinji ali moja haljina srebrne boje nije smjela da bide rasprana i krvava, treća je bila varikina iz kupatila ali tad će mi lice i šminka zajedno sa grlom i usnama biti živ rana. I onda sam se sjetila…Sjetila sam se šetnice gdje smo zagrlili na stijenama u masliniku. Tu sam zapravo donjela odluku da sve okončam i tu treba da je završim. Noć, vjetar, ljeto parfem i stijene u koje udaraju valovi mirisa algi, soli i davnina…Izašla sam na visokim petama, on je drkao i pitao me gdje ću u ova doba tako sređena, rekla sam u šetnju i da još kupim vina u konobi koja je radila cijelu noć, pogledao me malo sumnjimo i namignuo uz rečenicu-Nemoj biti nevaljala. Odgovorila sam-Bez brige nikad više… Prešla mu je neka sjena preko lica ali već sam izašla.
Dok sam šetala bila sam odlučnija.
Čemu? Čemu sve ovo? Svane se smrke se, ustajemo legnemo, vodimo ljubav i ratove i stalno nam nešto nedostaje. Ipak bila sam razumna i zahvalna na životu koju mi pružen-Živjela sam kao kraljica, tatina maza, mamina savjetnica i prijateljica, okružena bakama dedama, kasnije bezbrojnim stvarima, pa kasnije momcima i djevojkama, imala sam onoliko koliko nikad nitko od mojih vršnjaka neće možda imati za narednih deset ili pet godina…Uživala sam. Baš sam živjela…I pomislili bi da sam nezahvalna-Nisam. Rekla sam. Umorna sam. Hoću da zaspem i da ne osjetim više ovaj vrtlog euforija i depresija, očekivanja i nadanja, pobjeda i poraza… Zato sam to odlučila a ne zato jer sam neka tamo žrtva. Ja sam donjela odluku da upravo to ne postanem u ovom životu-Žrtva.
Došla sam do stijena, do maslinika, do ogralde i crnog mora sa zvijezdama, dalekim otokom gdje su kuće sa drugim pričama i svjetlima koje ja vidim a oni mene nikada…nikada više. Prešla sam ogradu, bacila koraljnu ogrlicu u vodu gdje joj je mjesto, i otišla do samog ruba, srebna haljina sa malenim krisralčićima se vukla kroz lavandine grmove, kamen,e sve do ruba i posljednjeg koraka. Pogledala sam prema crnini mora, šumu valova, sjaju neba iznad sebe i zamolila boga u kojeg nisam vjerovala odavno da padnem u zaborav, da se ne vraćam na Zemlju i da svi što prije zaborave da sam ikada postojala… U meni je ostao trag nade da če netko naići, da će mi ispričati koliko vrijedi živjeti, kako sam mlada, kako se ne ‘isplati’ ubijati… Nitko. Ni mačke da naiđe, okrenula sam se posljednji put i zakoračila u ništa.
Dok sam padala, osjetila sam lakoću, gravitacija nije postojala iako me vukla prema dolje, prema ničemu, prema smrti. Par sekundi sam se oslobodila svega, i svih i oni mene. Osjećaj ne neopisiv. Slobodna. A onda…Ona obrukana. Udarila sam u vodu, potonula nekih dva, tri metra, nisam se onesvijestila, nisam nestala dramatično kao u filmovima već sam uspijela čak i peticama pijesak da udarim, skočila sam u onom mraku sa premale stijene, nisam procijenila, pala u vodurinu, haljina mi se natopila i ostala sam živa ni mrtva, izronila sam. haljina me vukla, počela sam vrištati, jer nije isto umrijeti romantično u trenutku i patiti se za dah, za trenutak umirati u agoniji…Vrištala sam a onda ugrabila nekakvu stijenu koja me čudom zaobišla, da sam udarila u nju bila bi mrtva…Ali…Život ima druge planove. Toliko sam se ugrabila za tu stijenu kao hobotnica, pijana, mokra, očajna, isplakala sam sve iz sebe… Za dva sata su vidjeli ženu nalik na sirenu kako blista na nekoj stijeni slikali su me blicem a onda sam kriknula prema šetalištu…Ostalo je historija.
Ono što je Veronika htjela ubiti.
Ono što je Hainsia htjela usmrtiti.
Nije to život. To je samo dio koji živimo u našem životu. Na to nesvjesno nekako pristanemo vjerujući da smo to zaista MI. I onda jednog dana to MI odlučimo ubijati na razne načine-Alkohol, droga, kocka, vožnja, šoping, kurvanje… Samo da sebi dokažemo da smo više od toga. Veronika je ubila ono što je bio dio nje, ja sam učinila isto. Predlažem da počnete ubijati sve ono što je dio vas, što se zalijepilo kao krpelj i siše vam krv a ubrizgava otrov. Taj otrov se zove Vitriol. Gorčina. A Gorčina se stvara kad radimo sve više stvari koje nisu MI. I onda se netko iz ČISTA MIRA-UBIJE. Ne. Nikad to nije čisti mir, to je čisti otrov koji se nije očistio na vrijeme…
Piše Hainsia Olindi
