On je gej. On stoji u jednom velikom redu skrušenog pogleda prema zemlji, prekriženih ruku i spuštene glave čekajući svoj red da uđe u malenu, malenu prostoriju u kojoj će kleknuti i reći šta je uradio. Ironično – pomislila sam dok sam sjedila sa strane u jednoj od kripti ogromne katedrale, obučena u crno, diskretna i pokajnički nastrojena – kako bih izgledala ‘pobožno’ nanijela sam bijeli puder. Promatram jedan veliki red ljudi koji ide na ‘ispovijest’ i pitam samu sebe – koliko može podnijeti jedan čovjek koji sluša u 5 ili 15 minuta nečije gluposti i koji odredi ‘pokajanje, žrtvu, pokoru, kaznu ili post?’ Koliko? I s kojom mjerom izvagati nečiju psovku ili krađu? Biti vaga Božje ruke? – Ja ne slušam ni najbolju prijateljicu kad mi priča o svojim problemima jer sam okupirana savjetima koje ću joj dati u želji da budem pametna, mudra i dobra.
Znate u životu smatram samo dvije stvari grijehom – kad radim drugima što nikad ne bih uradila sebi i kad ne volim druge onoliko koliko sam sebi voljena i draga. Tad sam griješna. Tad pravim ogromne propuste prema drugom biću na etičkoj razini ne uključujući uopće religiju, vjeru, boga i slično.
Nastavljam sa pričom Ispovijest jednog geja. On stoji i uskoro će biti na koljenima. Ironično – pomislih – toliko je puta bio na koljenima radeći oral svim tim muškarcima u ćoškovima ulica, liftovima, mračnim hodnicima i parkovima.
Sjedim u crnini, obavijena čipkom, u crnim rukavicama držim neku knjigu, a na meni opojni, jaki parfem koji mami na grijeh u kombinaciji sa svijećama i tamjanom. Malo sam prošetala dok se crnina vukla za mnom, a čipka me štitila od pogleda baba koje mole, proklinju grešnice poput mene i traže oblak za sebe.
Ušao je u malenu drvenu kućicu ukrašenu lijepim ornamentima, kleknuo i rekao svoj teški grijeh. Sveštenik ga je saslušao, osudio i dao mu pokoru. Ovaj je ustao, izašao, izmolio i krenuo dalje u novi dan čist k’o suza pred Bogom i narodom. A ja sam kao utvara hodala katedralom između stubova, stepenica, hodnika i prolaza, a onda kad je pala noć izašla sam u potragu kao vampirica. Grad je bio potpuno prazan. Padala je kiša pa se sada sjaje ceste i fasade, ukrašene austrougarskim stilom i obasijane reklamama i izlozima. Ja hodam polako. Popila sam svo vino u katedrali, pa pijana teturam, hvatajući se za izloge, a haljina pada za mnom. Ulazim u sporedne uličice, znam da je on tu negdje. Požuda nikad nije sita. Sad može ‘griješiti’ ipak se pokajao, ići će u raj kad se opet ispovjedi. Tražim ga u mraku, hvatam išarane zidove, kurtoni se nalaze posvuda, prostituke me gledaju, pijaca je puna narkomana, noćnih bića među kojima se provlačim kao spodoba. I eno ga. U tami jednog prolaza kleči nad dvojicom momaka, glava mu se ritmično pomiče dok ga oni maze po kosi, tepaju mu prljavim riječima. Prošla sam kroz prolaz i nestala s prvim zrakama sunca u magli grada koji se budi. On će se opet pokajati za koji mjesec, a ja ću se napiti za koji dan. On će otići i reći šta je uradio, a ja ću ga slušati i pratiti poput sjene. On će otići u raj po propisima, a ja u pakao. On je bolji po vagi tog čovjeka u maloj drvenoj kućici, a ja gora. On je čist, a ja prljava. Sve to stane u jednu ispovijest. Savršeno. On ne zna da ga pratim, dišem iza njega, mazim mu kosu kad kleči osjećajući muške dlanove na svojoj ruci, držim mu koljena kad ne može da ustane i ne može da diše. Idemo zajedno taj dan ili par dana nakon toga u mračne pohode, gdje je on sve čišći a ja sve prljavija.
Piše Hainsia Olindi
