Poljubac. To je izvanredan čin. Koliko se samo poljubaca odigralo u historiji čovječanstva? Mnogo. Mnogo presudnih poljubaca. Poljubac je uvod, znak, simbol, trenutak i veliki čin. Poljubac je rezerviran za divne stvari u kojima nema mjesta lažima. Taj dodir usana, daha, jezika pa ulazak u tuđu utrobu je nešto najintimnije od svega. Mnogo intimnije od seksa. Mnogo!
Ja sam se samo jednom istinski poljubila i više nikada. Više nikada nisam našla te usne koje bi me privukle, koje bih mogla dotaknuti svojim usnama i upiti dah druge osobe, uzeti zrak iz usta nekome, dodirnuti jezik nekome svojim jezikom s kojim jedem, pijem, pričam i seksam se, na kraju krajeva. Nisam to mogla napraviti, a pokušala sam, naravno. Jesam. Otvarala sam usta kao riba na suhom, plazila jezik ne znajući kako, gdje, kuda i kome. Samo sam jednom poljubila i to kolegicu na fakultetu – bile smo pijane, odlučne i zanesene i taj trenutak je bio izuzetno erotičan, najerotičniji trenutak u cijeloj mojoj seksualnoj biografiji. Usne su nam se dodirnule a dah mirisao na vino, na crno vino koje je lagano prelazilo preko naših pijanih jezika. Imala je okus grožđa, tamnog zrelog grožđa čije bobe pucaju na sam dodir usana i sok se razlijeva svuda – svuda po ustima, jeziku, grlu. Zanijele smo se, zagrizla sam je i krv je potekla. Ona je nastavila i ja isto. Bilo je intenzivnije od vođenja ljubavi, od seksa, od pijanstva od svega do tada. I nakon nje svi poljupci su bili blijedi. Nijedne usne nisu imale tu putenost, okus i strast. Nijedne.
Poljubac nije sramota. Ne. Ali jeste čin koji zahtjeva određenu ceremoniju, trenutak i poštovanje. Nikad nisam bila pristalica tih javnih žvaljenja usred društvene igre, večere ili čaja. Uzmite sobu, svi znamo da se volite i ljubite, ali ne napaljujemo se na vaše izljevanje jezika po stolu – zaista ne. Svakako postoje određene atmosfere gdje se ljubimo bez ikakvih suzdržavanja, noćni izlasci, parkovi, ulične svjetiljke, mostovi, šetnje, kolodvori i stanice. Postoje ti opći uvjeti za poljupce – kiša, a ispod kišobrana prekrasni par ljubi se i grli – to je romantično, pa čak i ja ovako nadrkana padam na te stvari. Romantična sam u duši, a opet veoma praktična izvana. Nisam dopustila da me želje i emocije vode kroz sve ovo. Kako bih i mogla voljeti svakoga koga odvedem u krevet ili oni mene? Pa srce bi mi puklo! Ne ljubim svakoga. Postoji izvjesna razlika između riječi ljubiti i voljeti. Volimo mačku, psa, cvijeće, parfem, muža i ženu pa i djecu, ali koliko ljubimo? Ljubiti u duhovnom smislu, naravno. Ljubimo veoma malo. Da, onoliko koliko su rijetki fizički, istinski poljupci toliko su rijetki i osjećaji ljubljenja prema nekome, nečemu i čak prema sebi samima. Ljubiti je veće od voljeti. Volim te zvuči kitnjasto, jeftino pomalo ocrtano, ali reći ljubim te ima dublju dimenziju, koja nas vodi prema legendama, bajkama, duhovnim knjigama u kojima Bog kao vrhovno biće ljubi svoju djecu.
U bajkama je poljubac magični trenutak. Trnoružica, Snježana, Pepeljuga – sve ih veže taj magični dodir daha života druge osobe. U filmovima su nastale legende samo zbog poljubaca, npr. ”Prohujalo s Vihorom” – sjećate li se nage Skarlet dok je ljubi njen muž? Ili svih tih ostalih scena u knjigama, spotovima i reklamama gdje je poljubac početak i kraj svega.
U prostituciji se poljubac ne prodaje. Ne. Poljubiti nekoga nije prihvatljivo. Seks je roba koja se može prodati, mehanički i zanatski odraditi veoma dobro. Ali kako odraditi poljubac? Nikako.
I zato on ne može biti sramota, grijeh ili nešto društveno neprihvatljivo, jer ne nastaje on kao provokacija, zanat, rad ili djelo koje se ‘tek tako’ napravi sa nekim ciljem. Poljubac je veoma lijep čin između ljudi bilo koje orjentacije. To je suvišno naglasiti, ali kao Vaša kolumnistica znate da moram istaknuti problematiku LGBT poljupca. Vi i ja znamo da to nije sramota, drugi možda ne znaju, a to je nažalost zato što ljudi danas veoma malo ljube.
Ljubim Vas,
Vaša Hainsia Olindi!
