PIŠE: Fedor Marjanović
„Crni vakat je pred nama“
U odrđenim vremenima ljubavna veza dvojice muškaraca bila je tabu. U današnjem svijetu serija o vezi dvojice hokejaša je postala globalni fenomen. Da li je taj svijet „najbolji od svih mogućih svjetova“, zavisi od perspektive posmatrača. Nekome sama činjenica da je takav sadržaj dostupan na televiziji predstavlja znak moralnog propadanja, a njegova popularnost samo pojačava evidentnu blizinu apokalipse. Ostavimo li takve stavove po strani, možemo reći da ovo pokazuje je pozicija LGBT+ zajednice bolje nego što je bilo prije koju godinu, ali krucijalni problemi i dalje postoje.
Heated Rivalry je kanadska serija iz 2025., snimana u kratkom roku sa malim budžetom, i prati razvoj ljubavne veze između dvije mlade hokejske zvijezde, članova rivalskih timova, Shanea Hollandera (Hudson Williams), Kanađanina mješovitog porijekla, i Ilije Rozanova (Connor Storrie), ruskog hokejaša. Snimana je prema motivima istoimenog romana iz serijala knjiga autorke Rachel Reid. U pitanju je gay-romance serijal smješten u sportski svijet hokeja. Serija uglavnom prati radnju istoimene druge knjige, dok je radnja prve knjige Game Changer obuhvaćena u trećoj epizodi i manjem dijelu pete i šeste. Ovaj dio prati ljubav hokejaša Scotta Huntera i mladog studenta istorije umjetnosti Kipa. S obzirom na veliku popularnost hokeja u Kanadi, kao i na veliki fanbase koji knjige imaju, serija je imala potencijal gledanosti, ali prvenstveno u maloj niši fanova hokeja i knjiga. Konačni uspjeh koji je postigla doveo je do toga da se knjige rasprodaju, da interesovanje za hokej poraste, ali i do autovanja penzionisanog hokejaša. Dakle, serija je na određeni način počela da rješava ili postavlja pitanje nad aktuelnim problemima s kojima se LGBT+ zajednica suočava, a koji su manje vidljivi, poput i dalje prisutnog mačističkog sportskog narativa i toga da nije OK biti gay ako se baviš sportom. Takođe, serija je je postigla i zapažen uspjeh u Rusiji, gdje je zabranjena zbog queer sadržaja, kao i zbog toga što se bavi pitanjima položaja gay ljudi u Rusiji.
Možda je kontraindikativno početi tekt o queer seriji sa hetero stanovišta, ali u heteronormativnom svijetu na ovaj ili onaj način svaki uspješan projekat, bilo da je globalni ili lokalni, traži potvrdu ili barem prećutnu dozvolu hetero ljudi. U slučaju Heated Rivalry tu potvrdu su dale hetero žene, koje su statistički najbrojnija publika. Sa druge strane, u Bosni i Hercegovini javlja se druga vrsta hetero publike, ona koja seriju nije pogledala, ali u njenom emitovanju vidi žig zvijeri. Tako se među komentarima na vijest da se Heated Rivalry može gledati na HBO Max koju prenosi Klix, mogu naći različiti negativni komentari, od kojih ću citirati nekoliko:
„od sada ne gledam ni hbo ni netflix samo igman“
„Crn vakat je pred nama sta sve nasa djeca mogu vidjeti kao normalno“
„hollywood drze ODABRANI samim tim guraju ovaj narativ kao pozeljno i dobro, u Tel avivu najvise gay ljudi na svijetu“
„Poganluk uzima maha sve više“
„Nema šta dragi gledaoci! Na vrk Q.. zeljanica. Ne znamo kada, ali kazna Gospodara je neminovna.“
„p..eRluk se promovise“
„Sve nastrano promovisu futte“
„Kako nam plasiraju da je ovo sve normalno, Boze sacuvaj“
„Al nam svašta poturate, ide se i to te mjere i u filmovima za djecu da se isto nameće. Konstantno hoćete ovo da nam bude normalno, svijet je odavno izgubio kompas.“
Citirani komentari obuhvataju tri tematska toposa homofobnih reakcija na gej sadržaj: 1) zazivanje Boga i strah od njegove kazne zbog ljudskih grijeha (iliti pederluka): „Crn vakat je pred nama“ i „kazna Gospodara je neminovna“, 2) stav da je u pitanju promocija nemorala i nastranosti (pri čemu se često pejorativno pominje Zapad ili imaginarna elita kojoj je izgleda cilj da svi postanu pederi) i 3) zabrinutost za djecu koju ovakav sadržaj neminovno kvari. Homofobija ukrašena vrpcom religije, heteronormativnosti i patrijarhata.
Hoću da gledam kako se zaljubljuju
Podstaknut ovim oprečnim reakcijama odlučio sam se za eksperiment. Pozvao sam dvije prijateljice na maraton serije, upozorivši ih na sadržaj i na to da će moj fokus biti na njihovoj recepciji sadržaja koji gledaju. Izabrao sam žene koje su dovoljno slobodoumne da nemaju predrasude prema ovakvom sadržaju, ali istovremeno i dovoljno konzervativne da im nešto tako predstavlja novinu. Dakle, dovoljno su otvorene da prihvate queer ljude, ali ne toliko da se mogu smatrati saveznicama.
Posebno je bilo zanimljivo očekivanje jedne od njih, koja je rekla da se najviše raduje prvoj epizodi. Naime, nju ne zanima seks („To ne volim da gledam ni kad su muškarac i žena.“) ona hoće da gleda „kako se zaljubljuju“. Prva epizoda i nekoliko scena kasnije, umjesto zaljubljivanja, vidjela je obostrani oral. Na drugu scenu seksa pitala je: „Da li ovo moramo da gledamo?“ Druga je manje govorila, samo je zabila glavu u telefon i listala Instagram. Naravno, na osnovu dva primjerka ne može se govoriti o preciznim statističkim proračunima, ali njihove reakcije su bile indikacija određenih fenomena.
Prvenstveno, seks i dalje predstavlja tabu, toliko da izaziva nelagodnost prilikom gledanja. Ako uzmemo u obzir eksplicitnu prirodu erotskih scena u seriji Heated Rivalry, ovaj zaključak se može preinačiti u to da je queer seks tabu, što nije nov niti poseban zaključak. Zanimljivije je ući u analizu šta ovakve reakcije i očekivanja govore o razlici poimanja seksa kod queer i hetero ljudi. U društvu u kojem se seksualnost krije ukoliko nije hetero, queer osoba od seksa može očekivati samo seks, to nije ljubavni čin niti nešto što vodi u vezu, to je ispražnjavanje, ne zbog toga što su queer ljudi amoralni ili razvratni, već zbog toga što se ne mogu nadati ničem većem. Shane i Ilija su sjajni primjeri toga, jer zabrana otkrivanja seksualnosti kod njih je uslovljena profesijom i nacijom. Njihov odnos u konačnici postaje ljubavna priča, ali tek nakon devet godina susretanja tokom utakmica.
Nasuprot tome, u filmskoj industriji hetero seks je romantizovan kao čin koji potvrđuje ljubav. Jedan od najpopularnijih romcomova Kako izgubiti frajera za 10 dana baziran je na tom principu. Andie piše novinarski tekst o tome kojim postupcima žene gube interes muškaraca, a Ben mora za deset dana navesti jednu ženu da se zaljubi u njega da bi dobio poziciju kojoj se nada. Susrećući jedno drugo, upadaju u niz komičnih situacija u kojima ona želi da mu se smuči, a on pokušava da je zadrži. Scena seksa, koja se svodi na skidanje majica ispod tuša, potvrda je da su uprkos svega Andie i Ben suđeni jedno drugom (iako su im zajednički samo toksičnost i ljepota). Seks u seriji Heated Rivalry nije takav. On je realan, popraćen trapavim dijalozima, neugodnim trenucima ćutanja, smiješnim situacijama, povremenim zadirkivanjima, ali intiman i nježan. Ilija u toku seksa uvijek pita Shanea da li mu je ugodno i da li želi da nastavi dalje. On je obostrano prihvaćen i usmjeren na to da oba aktera dožive zadovoljstvo, ali je istovremeno sirov (čak i kad je popraćen romantičnom muzikom). Autor serije je izjavio da je ona prvobitno trebalo da se snima za veliku produkcijsku kuću, koja je zahtijevala holivudsku recepturu – „zaljubljivanje“ u prvoj epizodi, prvi poljubac tek u petoj, a seks ko zna kada – što je autor na kraju odbio i sa manjim budžetom snimio priču koja odgovara stvarnom odnosu dvojice gay muškaraca.
Vjerujem da je naturalistična priroda ovih scena skandalizovala moje prijateljice više od činjenice da gledaju homoseksualni odnos. U skladu sa ovim, treća epizoda u kojoj se razvija ljubavna priča Scotta i Kipa im je bila prihvatljivija (jedna je čak i spustila svoju telefonsku Instagram zaštitu). Ova epizoda, kao i priča, građena je prema holivudskom kalupu. Počinje sa suptilnim muvanjem, upoznavanjem, scene seksa je dvoljno pristojna da bude gledljiva (skidaju se samo košulje), potom slijedi izjava ljubavi. Scottov strah od autovanja i njegova potreba da skriva svoju seksualnost do kraja karijere bile su razumljive i nepremostive ljubavne prepreke koje su kod njih izazvale empatiju. „Ako je njima u Kanadi tako, kako li je tek gay ljudima ovdje“, zapitala se ona koja se do maloprije skrivala iza telefona.
Tada je serija dobila njihovu pažnju, ali na specifičan način. Doživljavale su je više kao edukativni program nego kao fikcionalni narativ. Određene situacije su počele upoređivati sa sopstvenim vezama i iskustvima, raspravljale su o tome ko je „muško“ a ko „žensko“, nekoliko puta je izrečeno: „Ovo je sve isto kao i kod nas.“ Tako se pred mojim očima ljubavna priča dvojice muškaraca pretvorila u dokumentarac o parenju lavova. Konačno, ona koja je tražila zaljubljivanje, to je i dobila, ali tek u petoj i šestoj epizodi i zaključila kako joj je drago što je pogledala seriju. Umjesto ušećerene melodrame, došlo je do zaista intimne i psihološki duboke priče o dva povrijeđena muškarca, koji se uprkos svemu zaljubluju jedan u drugoga. Eksperiment je bio uspješan u tom smislu da je kod dvije gledateljke kojima je gay ljubav ljudi relativna novina postigao razumijevanje i empatiju.
I’m coming to the cottage
Nakon svega rečenog postavljaju se dva pitanja. Da li serija, pored svog uspjeha, ima istinskih umjestničkih vrijednosti? Da li je serija propaganda?
Odgovor na drugo pitanje je jednostavan. Da, isto koliko je Na Drini ćuprija propaganda bosanskog turcizma i turskog neimarstva. Međutim, šta propagiraju oni zabrinuti glasovi, koji osuđuju seriju koju nisu ni pogledali (ruku na srce, vjerovatno bi se u svom stavu utvrdili već nakon prve erotske scene). Najjednostavniji odgovor je nekada i najtačniji. Mržnju. A šta na samom kraju propagira serija? Ljubav! Kome? Svima, ali prvenstveno queer zajednici.
Odgovor na prvo pitanje traži podrobnije objašnjenje. Umjetnička vrijednost ove serije je neupitna, ali da bi se otkrila, mora se pogledati u cijelosti. Iskren da budem, početak me nije uopšte kupio. Osim gledljivosti i fokusiranosti na glavnu radnju, u sadržaju nisam otkrio ništa što nisam našao u drugim djelima ove vrste i ove tematike. Čak ni treća, holivudskija epizoda nije me oduševila. Tek u četvrtoj, kada se iz seksualne tenzije bude konkretne emocije koje dovode do konkretnog zapleta, interesovanje mi je naraslo, a serija postaje zaista genijalna u petoj epizodi. Njen značaj nije u tome što ona prati topose ljubavnog narativa, već u tome što ih skoro sve krši.
Već na početku je jasno da konkretne radnje, u smislu dramatičnog zapleta i šekspirovske napetosti nema. Zato se ova serija ne može spojlovati. Ono što pruža gledaocima nije uzbudljiv narativ, već saosjećanje prema glavnim likovima i emocije koje dolaze sa praćenjem njihovog razvoja. Potom, postulati klišeirane holivudske priče nisu iznevjereni samo postavljanjem sirovog seksa na početak, a ljubavi na kraj, već uspješnim izbjegavanjem komplikacija koju jedna takva priča podrazumijeva. Kroz šest epizoda, postojalo je mnoštvo prilika da se narativ zakomplikuje uvođenjem melodramskih podzapleta, ljubavnih trouglova, prekomjernih ljubavnih gestova i dramatičnih akcija koje završavaju poljupcem. Ništa od ovoga se ne dešava, a cliffhanger s kraja četvrte epizode, koji je najbliži ovom melodramskom naboju, razrješava se iskreno, intimno i jednostavno već na početku pete epizode.
Strukturno, peta i šesta epizoda predstavljaju kontrapunkt prvoj i drugoj. Početak serije se može predstaviti kao niz erotskih scena razdvojenih dijalozima (usmenim i tekstualnim, pošto se Shane i Ilija uglavnom dopisuju pod ženskim alijasima) i vremenskim elipsama, zato što tu emocija u pravom smislu nema ili se rađaju. Tek se u petoj epizodi, nakon dirljive scene autovanja, obznanjuje pravi emotivni život junaka, oni se otvaraju jedan drugom i ta tenzija, koja nije melodramska već emocionalna raste iz scene u scenu. U šestoj epizodi skoro pa nepristojna komercijalnost početka serije nestaje. Sastoji iz nekoliko intimnih dijaloga, snimljenih u dugim kadrovima uz često odsustvo muzike. Svedena do potpune jednostavnosti kojoj režija teži od samog početka i pušta da likovi i atmosfera oko njih govore za sebe. Ubrzani protok godina i razdvojenost, ustpaju mjesto sporom protoku vremena i fizičkoj i emotivnoj bliskosti. Ilijin mačo alterego puca i on plače u Shaneovom naručju. U konačnici, gledaoci ne dobijaju ni grandiozni happy end niti grčku tragediju (što je jedan od tropa queer narativa), već jednostavnu i iskrenu scenu u kojoj junaci priznaju svoju ljubav Shaneovim roditeljima i voze se nazad u kolibu. Kraj ostaje otvoren onoliko koliko društveni problemi koji i dalje stoje između njih ostaju neriješeni. On ne daje laž, ali pruža nadu.
Najholivudskija scena Scotta i Kipa vrhunska je ne zato što pokazuje nešto nesvakidašnje, već zato što se u njoj ogoljava sam cilj serije. Poljubac je ispraćen iz različitih vizura. Jedna je vizura Scotta i Kipa koji se ljube pred punim stadionom, a druge dvije Shanea i Ilije koji iz svojih domova gledaju TV prenos ovog događaja. Ovdje je od narativa, bitniji metanarativ, jer su u tom trenutku Shane i Ilija postavljeni u pozicije gledalaca, te oni proživljavaju reakcije koje scena kao takva izaziva kod svih nas, hrabrost da se borimo za ljubav. Koliko god prethodna rečenica zvučala otrcano, sama scena, da je ostala na nivou priče Scotta i Kipa, bila bi ušećerena holivudska priča, međutim, vještim kadriranjem i uvođenjem različitih tačaka gledišta njena snaga se uvećava. Ona ne pokazuje koliko je snage Scottu trebalo da pred svima prizna svoju ljubav i svoju seksualnost, već koliko je snažno njegov postupak uticao na druge ljude. Ključni dio je zapravo trenutak kada Ilija, koji je odbio Shaneov poziv u kolibu, zove Shanea i kaže mu: „I’m coming to the cottage.“ (Inače, ovo je jedan od najpopularnijih citata iz serije.) Na Instagram profilu izvan4zida može se naći sjajan opis ove scene: „Taj trenutak nije realističan, ali je istinit: to je fantazija priznanja koju mnogi gej ljudi nikada nisu dobili.“
Ako ništa, barem se jedan hokejaš (doduše bivši) autovao i to inspirisan gledanjem Heated Rivalry. To što se ovakva reakcije nije desila kod još aktivnih hokejaša (statistički je nemoguće da među njima nema barem jedne queer osobe) govori o tome kako su mačizam i heteronormativnost jaki u određenim područjima, čak i u onim zemljama koje smatramo vrhuncem liberalnosti. Ipak, to potvrđuje koliko nam je potrebno još ovakvih narativa, ali ne samo kada je u pitanju ova tema. Po mom mišljenju, popularnost serije Heated Rivalry ne krije se u zgodnim glumcima, vrućim scenama seksa, fetišizaciji gay muškaraca, niti propagandnoj snazi (nepostojećeg) gay lobija, već u hrabrosti kreatora da u periodu istorijskih tragedija koje nadilaze sve nas, stvori jednu jednostavnu i iskrenu priču o odnosu dvoje ljudi, koje od rivala postaju osobe koje se istinski vole. Nekada je tajna uspjeha prosta: jednostavnost i iskrenost.
