Kao tinejdžerica, priznajem, imala sam epizodu u kojoj sam navalila na romane Eriha Marija Remarka. Ne znam otkuda, ali dobro pamtim kako sam decentno sa Remarkovih djela odškrinula u romane Ernesta Hemingveja, a potom i na mnoge druge autore/ice iz biblioteke mojih roditelja. Po mnogo čemu pamtim taj period. Između ostaloga, dakle, i po knjigama i autorima/icama koje sam po prvi put čitala i otkrivala – neposredno i gladno.
PIŠE: Nikolina Todorović
No opet, čini mi se, nikada mi se sjećanje ne bi vratilo na Remarkove romane, da nisam započela ovaj tekst. Razmišljajući, pred bjelinom otvorenog Worda, o suštini koju bih željela dokučiti u ovoj temi, kroz misli mi je prošuškala veoma precizna, moćna i temeljna rečenica. Naprezajući se još malo, sjetila sam se da je to davno podvučena, mojom rukom, misao iz Remarkovog romana, koja glasi ovako: Hrabrost je najljepši ukras mladosti.
I da, odmah sam se sjetila kako sam se još kao tinejdžerica zamislila nad tom rečenicom koja me je osvojila. Mnogo toga mladost čini specifičnom i lijepom. Ali ono što je, rekla bih, dominantna karakteristika mladosti jeste upravo hrabrost. Kada smo mladi, ne volimo pravila. Ne damo da nam se određuje i naređuje. Buntovni/e smo. Inatljivi/e. Svojeglavi/e. Prkosni/e. Otresiti/e. Impulzivni/e. Ali istovremeno i veoma pravični/e.
Hrabri/e smo taman toliko da kreiramo i formiramo sami/e sebe. Da se ne stidimo biti ono što jesmo. I da se, pri tome, osluškujući misli i tijelo, jako trudimo da sami/e dokučimo ko smo zapravo. Mladost je autentična i zavodljiva upravo po tome.
Kada se vratim unazad, pokušavam dokučiti jesam li i sama imala hrabrosti da kao adolescentica i tinejdžerica pođem za svojim osjećanjima. Ponosno mogu ustvrditi da definitivno jesam. Sama sam sebi otkrivala svijet kojem sam osjećala da pripadam. Nisam negirala svoja osjećanja, pravce u kojima moje emocije i žudnje idu. I premda sam svakodnevno bila u društvu i okruženju koje se formiralo utabanim stereotipnim načelima, ja sam iznalazila načine i puteve da otkrijem svoje vijugave i egzotične ceste.
U životu, svakako, čovjek može živjeti i bez pretjerane količine hrabrosti. Takvih je možda i ponajviše. Samo je potrebno uljuljkati se u komforni mediokritet. A ipak, smatram, da bi se život doživio u svom vrtoglavom intenzitetu i svoj punini koju ima – potrebno je živjeti ga hrabro!
Takni ga, neće se stegnuti kao očna jabučica, veli pjesnikinja Silvija Plat za život. Taknuti život, znači viteški hrabro ga izazivati gotovo svakodnevno.
Ipak, promatrajući ljude i iskustva oko sebe, a ponajprije polazeći od vlastitog iskustva, u životu je najvažnije imati hrabrosti za dvije stvari koji su, uostalom, međusobno povezane. Prva je hrabrost da budeš ono što jesi, pa makar u svemu tome bio/bila sam/a ili usamljen/a. Druga je da voliš onoga/onu kojeg/koju želiš, uprkos svemu što se ispred te ljubavi želi prepriječiti.
U mladosti, bez sumnje, ove dvije stvari imaju posebno značenje. Možda su zbog toga mladi/e hrabriji/e. Odnosno, možda je baš zbog toga hrabrost izraženija u mladosti.
Misleći na sve izazove koje današnje generacije tinejdžera/ica imaju pred sobom, počela sam, pored ostalog, da mislim i na izazove mlađe LGBTI generacije. I dalje smo, gledajući u cjelini, rigidno, homofobno i uskogrudno društvo. Stoga me istinski zanima kako se najmlađi/e, najranjivije/e i zasigurno najtankoćutniji/e među nama nose sa svime što ih okružuje.
Budući da me interesiraju takva pitanja i problemi, počela sam da zagledam u svijet mlađe LGBTI generacije. Premda nemam mnogo doticaja sa generacijama rođenih nakon 2000-te, poželjela sam ipak doći do određene slike o njihovoj svakodnevnici.
Mogu reći samo jedno: radujem se onome što sam otkrila. Mladi/e danas, čini mi se, imaju više hrabrosti nego što je to imala moja generacija ili, možda, generacije prije mene. To mi govori sljedeće: naše prethodnice, zajedno sa nama, učinile su mnogo toga. Uspjeli/e su/smo izboriti bar intenziviranu svijest o slobodi i važnosti slobode.
I neki dan, vozeći se u krcatom tramvaju, vidjela sam dvije tinejdžerice kako se drže za ruke, suptilno miluju i vole. Ta mi se slika strahovito urezala u pamćenje. Jer najprije sam pomislila: Halo, djevojčice, kako vas nije strah! Željela sam da im priđem i kažem da se paze, da to ne smiju raditi, da se bojim za njihovu sigurnost… A onda sam shvatila – to sam samo ja zarobila samu sebe u preveliki grč i strah.
I trebale su mi u životu prijeko te dvije tinejdžerice koje se nesuspregnuto vole.
Trebale su mi da me podsjete na to da treba voljeti više, jače, prodornije, vidljivije i – naravno – hrabrije!
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
