PIŠE: Jadranka Ćuzulan
Slučaj Depp-Heard pokazao je viralnu reakciju u stvarnom vremenu na izlaženje u javnost s imenom svog zlostavljača. Amber Heard je predstavljena kao-do-tad-neviđen slučaj žene koja zloupotrebljava poziciju „žrtve“ i preživjele. Reakcije na društvenim mrežama su uvjetovane monetizacijom, jer su se korisnici vodili činjenicom da Depp ima veću bazu fanova, te su oni koji su dotada izbacivali sadržaj o banalnim temama počeli da izbacuju pro-Depp sadržaj, vidjevši priliku za like-ove i pretplatu na njihove kanale. Komentatori su bili neumoljivi i koristili su video klipove sa suđenja kako bi pravili parodijske montaže kojima je cilj bio da osramote i vilifikuju Heard, izmišljajući scenarije koji liče na prave teorije zavjere i učitavajući u naivne geste i interakcije sve što su poželjeli. Heard je tako doživjela nakon samog čina nasilja trostruku reiteraciju tog nasilja: prvu, povlačenje po sudu i nemogućnost prekidanja veza sa zlostavljačem koji je tuži za klevetu, drugu, sud se bavi štetom načinjenom Deppu samim njenim činom (indirektnog) progovaranja i treću, online napadi na njenu ličnost (ali ustvari i na čitav #metoo pokret).
Kate Manne u knjizi „Down girl: The logic of misogyny“ (2017), govori o potrebi za redefiniranjem mizoginije, zagovarajući poboljšani pristup u odnosu na naivni. Njena teza je da mizoginija nije u muškarčevom umu, kao neki psihološki mehanizam koji ga tjera da ima prezir prema svim ženama, već da je rezultat života žena u muškom svijetu, u kojem svi mehanizmi, uključujući i institucionalne, podržavaju takav odnos spram žena. Patrijarhat posjeduje nejednaku rodnu ekonomiju davanja i primanja u kojoj podjela na „ženski kodiranu robu“ podrazumijeva emotivni, društveni, reproduktivni i kućni rad. Očekuje se da taj rad žene obezbijede muškarcima u svakom trenutku. „Muški kodirana roba“ podrazumijeva bogatstvo, titule i moć. Očekuje se da muškarci tome imaju neograničen pristup, a da žene ne bi trebalo da „otimaju“ od muškaraca te resurse. Kate Manne zaključuje da mizoginija targetira upravo žene za koje smatra da „ne znaju gdje im je mjesto“, prekoračujući time linije demarkacije koje im je patrijarhat ocrtao. Od takvih žena patrijarhat pokušava da napravi primjer, kako bi upozorio druge žene kako će se „provesti“. Jedan dobar primjer u knjizi „Down Girl“ je slučaj Rush Limbaugh-Sandra Fluke, kada Rush Limbaugh na svojoj radio emisiji postavlja sljedeće pitanje:
„Šta govori činjenica da studentkinja Sandra Fluke izlazi pred komitet Kongresa i traži da joj mi (građani koji plaćaju porez –op. a.) platimo to što ima seks, šta to nju čini? Čini je ku*vom, zar ne? Čini je prostitutkom.“, pa nastavlja:
„Šta to pravi od nas? Mi smo svodnici.“ (68)
U stvarnosti Sandra Fluke je pred kongresom tražila kontracepciju koja bi bila pokrivena osiguranjem. Ono što je Rush Limbaugh uspio da predoči svojoj ciljanoj publici, svojim uvredljivim izborom riječi, jeste da ono što Sandra Fluke traži je suviše. Kao neko ko je prešao demarkacione granice, ona bi trebala bar da nešto zauzvrat da njemu tj. ostalim platišama poreza. Njegov uvredljivi rant se završava ciničnim prijedlogom, da se od nje očekuje da bar za taj simbolični novac snimi seks video. Rush Limbaugh tako, u okvirima nejednake rodne ekonomije, smatra da jedna nepoznata žena njemu lično duguje nešto zauzvrat.
Vratiću se sada s ovog primjera na Amber Heard. Amber Heard je ta žena od koje patrijarhalno društvo pokušava da napravi primjer, ona je Lilith, Medusa, Lady MacBeth, bivša djevojka, omražena političarka, neko nad kim društvo može da iskali sve svoje neobjašnjive frustracije koje osjeća prema ženama. S druge strane društvo osjeća prema muškarcu u datom scenariju neobjašnjivu empatiju, Depp je idealiziran. Svaka njegova poveća mana i čak i izneseni dokazi na sudu, vide se kao odraz njegovog šarma i duhovitosti. Kate Manne u svojoj knjizi kuje novi termin koji zove „hympathy“, to je empatija koja se daje muškarcima koji su optuženi za seksualno zlostavljanje, a članovi su privilegovane grupe, bijelci su i uspješni. Postoji uvriježena predstava o tome ko je silovatelj, ta osoba mora biti sve suprotno od slike „zlatnog dečka“ ili idealizovane holivudske zvijede. Silovatelj je monstruozan, izaziva zazor, i vidljivo je nehuman. Takvom logikom rezonovanja, javlja se nelogičan zaključak. Omiljena zvijezda ne može biti silovatelj. XY je omiljena zvijezda. Stoga XY ne može biti silovatelj. U slučaju Depp-Heard bilo je vidljivo kako davanjem a priori određenih atributa akterima, te asocijacije stvaraju otpor prema dokazima koji se iznose. Hympathy izaziva još jednu vrlo podmuklu posljedicu, a to je moralni obrt uloga, kada žrtva postane zlostavljač, a zlostavljač žrtva. Suosjećanje s Deppom je njega prikazalo žrtvom koju Heard želi da „opelješi“ i koja mu je uništila karijeru i njihov voljeni lik Jack Sparrowa iz „Pirata Kariba“. Depp je pak u stvarnosti svojim problemom s alkoholom i radnom (ne)etikom, potpuno sam „bez ičije pomoći“, izgubio 650 milijuna dolara. Međutim javnost se (a posljedično i sud uzevši u obzir presudu) koncentrisala na Heardine „grijehe“ i njezinu navodnu laž o tome da je donirala sav novac od razvoda u dobrotvorne svrhe. Ovaj primjer pokazuje kako se od žene očekuje da je „savršena žrtva“ ili nije žrtva uopće. Heard nije imala moralnu obavezu da donira taj novac, to je bio njen vlastiti izbor. Nakon suđenja, izašlo je na vidjelo da – unatoč tvrdnji iznesenoj tokom agresivnog unakrsnog ispitivanja Deppove odvjetnice, gdje se insistiralo da „pledge“ i „donate“ nisu sinonimi – mnoge slavne ličnosti i mediji koriste ove riječi i dalje, upravo kao sinonime.
Kada se nasilno iživljavanje smirilo, i kada se pogledalo na medijsko izvještavanje o ovom slučaju s odmakom, došlo se do zaključka da je zlostavljanje Amber Heard bilo strukturalno i orkestrirano, kao što pokazuje upletenost medijskih servisa u širenje dezinformacija.
Ono što u ovom slučaju Heard, a i inače žene, žele kada imenuju svog zlostavljača je da dobiju priliku da ispričaju svoj alternativni narativ, svoje stanovište, koje im nije bilo dozvoljeno. Heard tu priliku nije imala, kao što smo već na samom početku suđenja vidjeli Depp je sebi namijenio tu ulogu govoreći da je došao da spere ljagu sa svog imena. Pogotovo ako je prema feministicama trećeg vala, riječ o žrtvama seksualnog zlostavljanja, u toku samog čina, njihovo tijelo više nije njihovo tijelo, a nakon svega, proživljavaju nešto jednako dehumanizujuće ili još gore, kada njihova priča više nije njihova priča. Heard je tako izložena parodijskim montažama video klipova koji stoje na internetu (čini se zauvijek) i izvrću njeno bolno svjedočenje. Drugi razlog za imenovanje jeste solidarnost s drugim ženama koje nemaju resursa ili hrabrosti da istupe. Amber Heard je nakon presude dobila podršku mnogih LGBT i ženskih organizacija, uključujući i slavne feministice i autorice Gloriju Steinem, Annie Ernaux i Saru Ahmed u otvorenom pismu.
Klima koja se stvorila oko Ambear Heard kao „scapegoat“, služila je ne samo da diskredituje nju lično, već sav #metoo pokret. U medijskom okruženju vidljiv je odmak koji se desio tokom suđenja kada je hešteg metoo bio grubo ismijavan i pretvoren u #meturd. Nakon ovih dešavanja u stvarnom svijetu pravnih bitki procentualno je opao broj žena koje su prijavile svoje zlostavljače, a sama klima negativnog predstavljanja žena je u porastu. Netflix, najgledaniji online streaming servis je u 2022. izbacio dva serijala o beskrupuloznim ženama: Inventing Anna i Dropout. Kate Manne svoju knjigu, jednu od prvih detaljnih analitičkih studija savremene mizoginije završava s riječima:
„Bilo kako bilo, ostaje zaključak da će ona biti dokrajčena, ućutkana, zauvijek ućutkana. Nikada nećemo čuti za nju. Nikada neće ni imati šansu da nam kaže šta je uradila, ili pak odbila da uradi pa je to zaslužila.” (272)
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
