Poremećeni. Bolesni. Nisu ba oni dobri u glavu. Na ovakav način se opisuju pripadnici_ce LGBTIQ+ zajednice, a istina je daleko od toga. Psihičko nasilje nad zajednicom je prisutno u našoj sredini, a svjedoci smo kako to može uticati na i kakve posljedice ostavlja. Važno je govoriti o stigmatizaciji i diskriminaciji s kojom se suočavaju naše sestre i braće iz zajednice, ali i o njihovom mentalnom zdravlju.
Piše: Amila Husić
Na današnji dan, 1990. godine Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization – WHO) je donijela historijsku odluku. Skinula je homoseksualnost sa liste mentalnih poremećaja, odnosno sa Klasifikacija bolesti i s njima povezanim zdravstvenim problemima, prepoznavajući dotadašnju homofobnu medicinsku praksu. WHO je agencija Ujedinjenih nacija koja vodi brigu o globalnom javnom zdravlju te uživa poseban autoritet u svijetu medicine i srodnih nauka. Liste bolesti, poremećaja i drugi akti WHO-a su mjerodavni u svim državama članicama UN-a. Praktično rečeno, ovom odlukom se zabranilo tretiranje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja.
Danas, preko 30 godina kasnije, ovaj dan se još uvijek obilježava, a tema ovogodišnjeg IDAHOBIT-a je Ustrajmo, podržimo, zacijelimo – zajedno, u kontekstu teškog perioda pandemije uzrokovane COVID-19 virusom, koja je uticala na globalno javno zdravlje, kako fizičko tako i psihičko, odnosno mentalno zdravlje. S tim u vezi, razgovarali smo sa Mateom Čovićem, mladim psihologom iz Mostara, koji trenutno radi kao peer-to-peer savjetnik u Sarajevskom otvorenom centru, o mentalnom zdravlju pripradnika_ca zajednice u Bosni i Hercegovini.
Šta je tvoja uloga kao vršnjačkog savjetnika?
”Zadatak vršnjačkog savjetnika je ponuditi informacije i resurse kojima raspolaže SOC uključujući usluge koje mogu ponuditi kao psiholog kako bismo pružili odgovarajuću podršku LGBTIQ+ zajednici u BiH.”
Sa kakvim se problemima i izazovima javljaju LGBTIQ osobe?
”Kod osoba su prisutni simptomi anksioznosti, depresivnosti i stresa, kao i niske razine samopoštovanje. Ponekad izvještavaju o suicidalnim mislima i samoozljeđivanju te poteškoćama u interpersonalnim, posebno romantičnim odnosima. Nabrojano nije iznenađujuće i nije samo karakteristično za LGBTQIA+ zajednicu. Riječ je uobičajenim psihičkim izazovima koje prepoznajemo među bosanskohercegovačkim stanovništvom. Dijele simptome, ali ne i isti socijalni položaj. Uz manje i veće privatne događaje, osobe iz zajednice su ujedno izložene kroničnim stresovima iz okoline. U Bosni i Hercegovini, LGBTQIA+ zajednica predstavlja manjinsku skupinu koja je izložena diskriminaciji, stigmatizaciji, nasilju i govoru mržnju od strane većinske populacije. Drugim riječima, osobe iz zajednice se suočavaju sa tipičnim psihičkim poteškoćama, međutim istovremeno se moraju suočiti sa negativnim posljedicama društvene stigme. U suštini, svačija priča je jedinstvena, ali ih povezuje manjinski stres. Odnosno, stres uslijed očekivane ili stvarne stigmatizacije pripadnika_ca marginaliziranih zajednica.
Primjera radi, jutro je otvorili ste oči, tražite snagu da započnete dan. Otvarate društvene mreže i jednim pokretom prsta otkrivate kako je sretni mladi par gay muškaraca zapaljen. Ta informacija otvara pandorinu kutiju i kreće đavolji krug katastrofizirajućih misli. Ovdje prestaje mentalno zdravlje, ovdje uviđamo kako mentalnog bez socijalnog zdravlja nema. Koliko god da ste jaki i otporni, u neprijateljskoj okolini ne možete rasti i razvijati. U neprijateljskoj okolini ste tužni, frustrirani, ljuti, bez nade i ponekad suicidalni.”
Ukoliko primjetimo da se neko nama blizak ne osjeća dobro, ili pak pokazuje simptome ozbiljnijih mentalnih problema, kako možemo toj osobi pomoći i pružiti joj podršku?
”Kada prepoznamo da naši prijatelji i prijateljice pate, najbolje što možemo učiniti jest biti uz njih, biti njihova sigurna luka koja stvara podržavajuću okolinu u kojoj se mogu otvoriti. Osoba koja će se suzdržati usljenih savjeta i narodnih mudrosti, i koja će odlučno podnijeti breme ranjenog prijatelja. Istraživanja potvrđuju da sam čin razoktrivanja stresa djeluje terapijski. Tome sad nadodamo ohrabrujuće prijatelje koji dobro slušaju i dobijamo formulu za uspjeh.
Nažalost, ne naiđu sve osobe na pozitivnu vršnjačku podršku. Najbolje što osoba može učiniti za sebe u tom trenutku jest potražiti neki oblik psihosocijalne pomoći. Iz ovih razloga je od izuzetne važnosti da se osobe iz zajednice uvežu i naj način pruže jedni drugima socijalnu podršku koja im nedostaje u životu. Mi jesmo posebni, individualni, snažni samostalno, ali sve je slađe, i lakše kada se dijeli. Upravo je cilj vršnjačkog savjetovanja pronaći se oko dijeljenje patnje i zajedničkih iskustava, i kroz razumijevanje i podršku zacijeliti.”
Šta je tvoja poruka za ovogodišnji IDAHOBIT? Kako doživljavaš značaj današnjeg datuma?
”Ponekad sam užaren od ljutnje, kada primjetim da osoba sebe ne može vidjeti u sretnoj budućnosti. Homofobija i transfobija, bilo kakav oblik mržnje ubija. Danas, kada obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije, društvo ima priliku da preuzme odgovornost za svoja neprihvatljiva ponašanja i stavove koji negativno utječu na sve osobe koje nadilaze dominantni socijalni okvir. Bez socijalnog, nema ni mentalnog zdravlja. A socijalnog zdravlja nema bez suradnje i poštovanja. IDAHOBIT podsjeća na vlastitu odgovornost koju imamo u društvu, kao susjedi, prijatelji, radne kolege, potpisnici društvenog ugovora. Zadatak svih nas treba biti stvoriti podržavajuće društvo u kojemu svaka osoba ima priliku na samoaktualizaciju, i naravno jednaka prava. Traži se minimalno, a to je poštivanje osnovnih ljudskih prava, bez rezerve.”
U ovogodišnjem obilježavanju IDAHOBIT-a, Sarajevski Otvoreni Centar, Tuzlanski Otvoreni Centar, Udruženje Kvart i BH povorka ponosa su ujedinili snage i organizovali niz aktivnosti kao što su ulične akcije, online konferencije i seminari, te druženja uživo. Između ostalog, pozvale su LGBTI osobe iz Bosne i Hercegovine da pošalju svoja pisma, kroz koja će podijeliti kako su se osjećali_e kada ste se autovali_e nekome, šta bi voljeli_e reći bliskoj osobi, ili mlađoj verziji sebe koja je tek otkrivala svoj LGBTIQ+ identitet.
U konačnici, današnji dan treba da nas podsjeti na sve oblike stigmatizacije i diskriminacije s kojima se LGBTI+ zajednica svakodnevno suočava. Istovremeno, trebamo biti podrška i sigurno utočište za zajednicu, bili mi dio te zajednice ili ne, te da nastavimo se boriti za poštivanja prava svih ljudskih bića, neovisno od toga koga vole i ljube.
