PIŠE: Lamija Milišić
Četvrti festival LGBTIQ+ umjetnosti i aktivizma „Kvirhana“ otvoren je u Sarajevskom ratnom teatru 6. juna, i to Heartefactovom predstavom „Naš sin“. Propitujući mjesta sučeljavanja granica individualnih sloboda i odgovornosti za iste, ovaj nagrađivani autorski projekat Patrika Lazića srčan je odjek ovogodišnjeg festivalskog slogana „Bujrum slobode!“.
Sin (Amar Ćorović) ogoljava odnose članova svoje porodice smještajući roditelje u svojevrsnu „Mišolovku“, na što se Majka (Dragana Varagić) i Otac (Aleksandar Đinđić) u nekoliko navrata u toku predstave požale, prozivajući je Sinovljevom „javnom psihoterapijom“. Bremenita pozorišnim nasljeđem te Hamletove „zamke“, nastale iz potrebe da se pronađe „krivac“ ili uopće postavi pitanje krivice uslijed određenog kriznog stanja – Lazićeva predstava upravo iskušava „krizu“ jedne porodice započetu autanjem Sina njegovim roditeljima. U toj „zamci“, porodični je život neizbježno sveden / sužen na tek jedan njegov aspekt – poimanje seksualnog identiteta i orijentacije od strane svakog od članova porodice. Međutim, time se i prešutno naslućuje mehanizam samoodbrane kom su roditelji pribjegli saznavši da im je sin homoseksualac – sveli su mu cjelokupno biće na seksualnost.
Iako je u svojoj klici dobronamjerna, fraza „naš sin“ podrazumijeva određeni narativ o pripadanju, grubo rečeno „ideologiju“, manje ili više krut okvir odgoja u koji se tokom odrastanja ulijevao Sinovljev identitet. Tako u prvoj polovini predstave pratimo dijalog između Majke i Oca ispunjen fragmentima sadašnjosti i prošlosti, gotovo jecajima nostalgije kojima se roditelji žele vratiti u trenutak kada je pomenuti narativ poprimio za njih iznenađujući ili pak neželjeni tok. Oni zapravo tragaju za trenutkom u kom su se sučelili sa slobodom svog Sina, kada su mu postupci počeli bivati nepristupačnim njihovoj viziji smisla njegove ličnosti i samog života. Taj trenutak je traumatičan utoliko što podrazumijeva da, ako Sinovljeva ličnost izmiče smislu, onda se i svi njegovi budući postupci, do trenutka u kom srećemo i njega samog na sceni i sve što tom trenutku sljeduje, iz perspektive roditelja tumače kao apsurdni.
Predstava „Naš sin“ razrađenim dijalogom između likova upečatljivo potcrtava činjenicu da je radi čina autanja – dakle radi odluke za iskrenim odnosom s članovima vlastite porodice – istina koju ta iskrenost podrazumijeva protumačena kao besmislena, kao laž ili tačnije kao Sinovljeva samoobmana. Na tom tragu, ova predstava pokazuje kako svaki od likova uključenih u kontinuiran dijalog zapravo vodi „monolog“. Drugim riječima, svako nastoji održati vlastiti narativ o sebi i svojoj porodici, a svaki alternativni narativ odbacuje kao netačan ili pak suvišan. To čine i Majka (kojoj sljeduje važna operacija) i Otac (koji pribjegava površinskim izmjenama svog lika i djela radi nove, mlade supruge). No, ne zaboravimo, to čini i sam Sin jer je ipak on taj koji inscenira lazićevsku „Mišolovku“.
Sin je svjestan da je svojim „netipičnim“ bićem podstaknuo osjećaj krivice kod roditelja (najviše Majke) pa tako „naš sin“ do kraja predstave postaje fraza kojom roditelji nastoje preuzeti odgovornost za Sinovljev „grijeh“. Utoliko „Mišolovka“ u ovom slučaju služi za to da se roditelji suoče s neosnovanošću svoje, ali i Sinovljeve krivice.
Predstava „Naš sin“ ukazuje na toliko očitu, gotovo banalnu istinu da „niko nije kriv“, da nema krize ili problema za koji bi se iko okrivio. Istovremeno, ona ukazuje na to koliko je teško dokazati ovu istinu uslijed slojeva porodične traume koja prosto traži krivca. Stoga je seksualna orijentacija Sina često najlakši plijen pa uvijek sa zadrškom, čak i u rodnom domu mora upitati – Ima li bujruma?
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
