PIŠE: Ena Šehić
Intersekcionalnost unutar aktivizma predstavlja ključan koncept koji naglašava neophodnost istraživanja i razumijevanja međusobnih povezanosti različitih društvenih identiteta i oblika diskriminacije. Aktivizam, kao borba za pravdu i jednakost, postaje efikasniji kada uključuje intersekcionalni pristup, koji prepoznaje da pojedinci nisu definisani samo jednom dimenzijom svog identiteta, već su isprepleteni mrežom različitih karakteristika kao što su rod, rasa, klasa, seksualna orijentacija, invaliditet te mnogi drugih faktora.
Istražujemo kako intersekcionalnost prožima različite aspekte aktivizma, od feminističkog pokreta do borbe za prava LGBTQ+ zajednice te do veganstva. Razumijevanje međusobnih veza između različitih oblika marginalizacije omogućava stvaranje inkluzivnijeg i efikasnijeg aktivizma, čime se ističu zajednički ciljevi različitih grupa koje se suočavaju s diskriminacijom.
Queer aktivizam u BiH
Naša prva sugovornica, Ivana Arapović, je članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa koji često svoje principe i vrijednosti naglašava kao fokus tačke rada i održivosti Povorke kao protesta. Intersekcionalnost biva upravo jedno od tih uvjerenja koje se živi kroz duh ovog protesta. “Život LGBTIQ osoba u BiH primjer je diskriminacije intersekcionalnosti zbog koje osim diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, postoji rizik od siromaštva, nasilja, slabijeg obrazovnog statusa, uskraćivanje prava na samoopredjeljenje, otežane uvjete na tržištu rada, nemogućnosti sklapanja istospolnih partnerstava, rješavanja zajedničkog stambenog pitanja, rješavanje zdravstvenog osiguranja i tako dalje”, objasnila je Ivana.
Nešto važno što Ivana ističe jeste da ponekad, usred svoje posvećenosti određenom fokusu, aktivistkinje_i mogu zanemariti kompleksnost višestruke diskriminacije, posebno prema ženama u Bosni i Hercegovini:
“U aktivističkom djelovanju ključno je ne izgubiti iz vida tu višeslojnost jer održavanje razlika među nama omogućava patrijarhatu da i dalje ostane prisutan. Ne možemo efikasno zastupati prava žena bez istovremenog uvažavanja prava lezbijki, Romkinja, žena s invaliditetom, transrodnih žena i prava radnica. Borba protiv strukturalnog nasilja postaje snažnija kada je zajednička, a samo kroz takav zajednički pristup društvo može postići veći uspjeh i ojačati svoje temelje. Bivamo diskriminirane u ovisnosti od predrasuda koje društvo i politka imaju prema našim identitetima.”
Upravo zbog toga je neminovno da se osvrnemo na feministički aktivizam, koji se kroz historiju evoluirao i razgranao do te mjere da postoje u podgrupe desničarskih narativa poput TERFica. Izraz “TERF” znači “Trans-Exclusionary Radical Feminist” (Trans-isključiva radikalna feminist_kinja) i koristi se za opisivanje osoba ili grupa unutar feminističkog pokreta koje odbacuju ili ne priznaju trans žene kao dio ženske zajednice. TERFice tvrde da trans žene ne bi trebale biti uključene u definiciju ženskog roda ili u borbu za ženska prava. Ovo je problematično iz više aspekata, ne samo feminističkog ili queer-aktivističkog. Zašto je ovaj stav marginalizacije unutar postojećeg ugnjetavnja veliki problem, objasnit će nam naša naredna sugovornica.
Inkluzivnost u feminističkom aktivizmu
Jedno od ključnih područja gdje intersekcionalnost igra presudnu ulogu je feministički aktivizam. Tradicionalni feministički pokreti često su se suočavali s kritikama zbog nedostatka inkluzivnosti prema ženama različitih rasa, klasa i seksualnih orijentacija. Intersekcionalni pristup feminizmu, populariziran od strane aktivistkinje Kimberlé Crenshaw, naglašava važnost razumijevanja kako se različiti oblici diskriminacije međusobno prepliću. Ovaj pristup poziva feministkinje da prepoznaju i bore se protiv svih oblika potlačenosti, ne samo onih koje lično doživljavaju.
S nama je razgovarala feminstkinja i seksualna edukatorica Samra Suškić-Bašić koja svojim radom u Organizacionom odboru Bh. povorke ponosa zajedno s drugim aktivistima i aktivistkinjama nastoji rušiti cisrodne heteronormativne stereotipe i njegovati queer feminističke principe aktivističkog pokreta. Za nju feminizam ne može egzistirati bez uključivanja LGBTIQ+ osobe i njihove borbe.
“Stvarnost je da današnji napori za postizanje jednakosti ne nužno podržavaju promicanje različitosti, budući da se ne istražuje dovoljno duboko priroda društveno-ekonomskih i političkih struktura koje su izvor tih nepravilnosti i prisilne homogenizacije”, započela je Samra.
Ono što se ističe odmah jeste da bi suština naše borbe trebala da leži u suprotstavljanju hijerarhijskim dominatorskim strukturama, gdje manjina ima moć nad većinom. Ove strukture koriste nasilje, diskriminaciju i opresiju kao sredstva za koncentraciju moći i bogatstva. Važno je također naglasiti da nasilje, diskriminacija i opresija nisu slučajne nuspojave, već su integralni dijelovi ovih hijerarhijskih dominatorskih struktura.
“Zbog toga je postojanje jasne rodne binarnosti vrlo bitna za očuvanje tog poretka jer svi se moraju prepoznati kao muško i kao žensko i oboje moraju imati vrlo jasno definisane uloge. Isto i sa seksualnošću – mora se staviti preferencija na heteroseksualne monogamne odnose i „nuklearnih“ porodičnih struktura. To znači da bismo postigni istinsku jednakost i različitost nije dovoljno da redefinišemo rod i da koristimo rodno inkluzivan jezik (koji jeste bitan, ali ne smije biti primaran), već moramo iz temelja promijeniti društveno-ekonomske i političke strukture na kojima počivaju većina savremenih društava. Jer u današnje vrijeme, čak i da postignemo ciljeve gender jednakosti i te jednakosti i različitosti će se dotaći samo jedne skupine do sada marginaliziranih – obično bijelih i privilegovanih ljudi, najčešće cis hetero ljudi, ali i queer osoba koje bivstuju unutar tih struktura privilegije ili im gravitiraju”, obrazložila je Samra.
Jedna od primjedbi drugog vala feminizma bila je ta da je gotovo isključivo dolazila iz perspektive bijelih privilegiranih žena koje nisu temeljito analizirale osnovne društveno-ekonomske uzroke nejednakosti. To uključuje kapitalističke sisteme proizvodnje, raspodjele i eksploatacije dobara i usluga, gdje se naglasak stavlja na profit i osobno bogaćenje iznad prosperiteta i zdravlja zajednice te održivosti i zaštite našeg prirodnog okoliša. No, postavlja se pitanje da li isto može vrijediti i za queer aktivizam – koliko on dubinski analizira društveno-ekonomske i političke strukture koje dovode do diskriminacije i opresije.
Nešto s čime smo se obje složile jeste da je bitno da i jedan i drugi pokret razumiju da ne mogu biti oslobodilački pokreti, a egzistirati u neoliberalnom, kapitalističkom, individualističkom, potrošačkom kontekstu. Najbitnije od svega da jedni i drugi nisu i ne smiju biti neprijatelji.
“Po mom mišljenju je žalosno da postoje feministkinje koje se strašno boje potpune dekonstrukcije roda i seksualnosti, ali i queer aktivisti ili aktivistkinje koje sebe ne vide kao feministe ili feministkinje”, dodaje Samra.
Međutim, tada mi ona postavlja novu perspektivu za razmatranje: “Ponekad rodna propitivanja znaju da idu u smjeru u kojem je više performativno, a ne ulazi u suštinu problema koje se posmatra. Tijekom jedne konferencije na kojoj sam prisustvovala vezano za šire pitanje rodno zasnovanog nasilja, jedna profesorica s jednog zapadnog univerziteta je govorila kako se tražilo da se u njenom radu koji se bavio silovanjem žena tokom ratova na Zapadnom Balkanu umjesto termin „žene“ koristi termin „osobe s maternicama“. U nekom drugom kontekstu ovaj bio zahtjev bio sasvim opravdan. Kao kad govorimo o posljedicama nepostojanja adekvatnog pristupa sigurnim i legalnim abortusima; ovo utiče ne sve osobe koje imaju maternice (uključujući nebinarne osobe i trans muškarce). Međutim, u kontekstu seksualnog nasilja koji se dešava u situacijama oružanog konflikta, ta bi korekcija termina zapravo odvratila pažnju od toga da ratno silovanje ima vrlo izraženu rodnu dimenziju i dugo je trebalo feministkinjama i pravnim ekspertima da se izbore da se to nasilje vidi kao takvo.”
Šta kaže veganstvo?
Kako bi shvatili zašto uopće miješamo veganstvo s već pomenutim granama aktivizma, porazgovarali smo s izvršnim direktorom Udruženja vegana i veganki BiH – VivaBiH, Ajdinom Arnautovićem.
Razgovor smo započeli sa diskusijom o tome kako primjena intersekcionalnosti na veganstvo i queer aktivizam omogućava nam da prepoznamo i razumijemo složenost i različitost iskustava unutar ovih pokreta.
“Queer osobe koje su također vegani mogu se suočavati s jedinstvenim izazovima i diskriminacijom koja nije prisutna kod onih koji nisu dio LGBTQ+ zajednice. Razumijevanje ovih složenih identiteta može pomoći u kreiranju inkluzivnijih i efikasnijih strategija unutar oba pokreta, promičući pristup koji priznaje i cijeni različitosti“, rekao je Ajdin.
Tu nas Ajdin upoznaje sa terminom i fenomenom “povjerenje u moć”:
“Uveliko preporučujem knjigu “Powerarchy” od autorice Melanie Joy, koju sam imao priliku i upoznati i nekoliko puta razgovarati o ovakvim temama uživo. U svojoj knjizi, Melanie Joy identificira zajedničku psihologiju koja pokreće sve opresivne sisteme, kao što su rasizam, seksizam i karnizam, a koja omogućava i zlostavljačku interpersonalnu dinamiku. Ova psihologija proizlazi iz široko rasprostranjenog, nevidljivog sistema vjerovanja koji Joy naziva “povjerenje u moć”. Povjerenje u moć se zasniva na vjerovanju u hijerarhiju moralne vrijednosti – da su neki pojedinci ili grupe moralno vredniji od drugih – i strukturirano je tako da održava nepravedne ravnoteže moći među društvenim grupama i između pojedinaca, a posebno bih preporučio knjigu ljudsko-pravaškim aktivistima.”
Veganstvo može biti nedostupno određenom dijelu stanovništva, no kako Ajdin to naglašava, to nije povezano s nečijom seksualnom orijentacijom, već s klasnom i socio-ekonomskom kategorijom, koje je opet po sebi problematika koja je uzrokovana ljudima, ne životinjama, ponekad čak i samom eksploatacijom životinja. Bitno je napomenuti da veganstvo kao takvo ne bi trebalo biti neprijateljski nastrojeno prema bilo kome, slično kao što homoseksualnost, antirasizam i slični stavovi ne bi trebali imati neprijateljski prizvuk prema bilo kojoj osobi. Veganstvo, u svom temeljnom značenju, zastupa nenasilje prema živim bićima koliko god je to praktički moguće, dok prisila nekoga na bilo što predstavlja posebnu temu koja ovisi o kontekstu. Unatoč tome, važno je napomenuti da, iako postoje veganski pojedinci ili čak grupe koji mogu biti homofobni ili bifobni, većina vegana ih osuđuje, slično kao što i većina LGBTQ zajednice osuđuje male skupine gejeva i lezbijki koji su transfobični.
“S druge strane, queer zajednica iako jeste u većini slučajeva zaista vegan-friendly, ne-rijetko nažalost smatra veganski pokret kao “outsajdere”, “radikale” i često ne prepoznaje svoje sugrađane i sugrađanke koji su vegani_ke kao dio zajednice. Npr. mnoge LGBTQ organizacije skoro pa nikada nemaju ili ne planiraju imati veganski ili vegetarijanski ketering, projekciju dokumentaraca koji se dotiču prava životinja, okoliša i veganstva općenito”, naglašava Ajdin.
Sada kada znamo da očigledno postoji i ovdje intersekcionalnost, stvara se pitanje na koji način da integriramo intersekcionalnost u diskusije o veganstvu i queer aktivizmu na širem društvenom nivou? Ajdin to pojašnjava kroz jednu kratku strategiju koja glasi:
“Organiziranje radionica, seminara i kampanja koje ističu važnost intersekcionalnog pristupa, važnost veganskog načina života, ekofeminizma i sličnih tema; prakse koje uključuju LGBTIQ osobe u vodstvo unutar veganskih nevladinih organizacija; stvaranje partnerstava između organizacija i grupa koje se bave veganstvom, queer pravima i drugim društvenim pokretima; organiziranje događaja koji su pristupačni i otvoreni za sve, s posebnim naglaskom na uključivanje različitih glasova i perspektiva, što uključuje da su veganski eventi gay friendly, ali isto tako da su i LGBTIQ eventi vegan friendly, tj. da su opcije nutritivno i izborno adekvatne za veganke i veganke, ne isključujući opcije onima koji ne prakticiraju veganski način života, te korištenje medija za promicanje intersekcionalnih tema.“
Zaključak
Kroz naše razgovore s aktivisticama_ma poput Ivane Arapović, Samre Suškić-Bašić i Ajdina Arnautovića, naglašavamo važnost raznolikosti iskustava unutar aktivističkih zajednica te potrebu za zajedničkim pristupom u borbi protiv svih oblika nepravde. Aktivistički angažman, bilo da se radi o borbi za prava LGBTQ+ zajednice, feminističkom aktivizmu ili veganstvu, dobiva na snazi kroz intersekcionalnost, koja osnažuje i obogaćuje različite perspektive u izgradnji inkluzivnijeg društva. No, istovremeno, prepoznajemo izazove s kojima se suočava intersekcionalni aktivizam, uključujući pitanja privilegija unutar samih aktivističkih krugova i potrebu za kontinuiranim radom na inkluzivnosti i jednakosti.
Za kraj, dijelimo s vama Samrine riječi:
“Treba da stavimo fokus na proizvodnju i korištenje resursa na način da je održivo i u skladu s mogućnostima prirode uz puno poštivanje prirode. Da gledamo da se rad svih pravično plaća i da svi radnici imaju jednake uvjete rada i da žive život dostojan ljudskog bića. Da je tehnologija u funkciji prosperiteta svih ljudi, a ne samo profita pojedinih ljudi. Da fokus javnih politika nije samo na rast (što je neodrživo) i bogaćenje jedne manjine već na kvalitet života i suživota većine. Da se njeguje mir, a ne rat. Da je borba koju vodimo ujedno i ženska, queer, radnička, ekološka i mirovna.”
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
