Arian Kajtezović, aktivist udruge za promicanje prava transrodnih osoba TransAid iz Hrvatske, koja regionalno djeluje kroz Trans Mrežu Balkan, moderirao je panel o trans* aktivizmu u regiji na konferenciji Dijalog o transrodnosti – Trans* kao političko i zdravstveno pitanje, koja je održana u Sarajevu 2. juna. Za LGBT.ba on govori o trans* zajednici, Trans Mreži Balkan, i svakodnevnom životu trans* osoba.
Razgovarao: Rašid Krupalija
LGBT.ba: Šta je Trans Mreža Balkan?
KAJTEZOVIĆ: Trans Mreža Balkan je skupina aktivista i aktivistinja iz regije – uglavnom iz zemalja bivše Jugoslavije – iz raznih organizacija ili grupa koje se u svojim zemljama bave trans* aktivizmom, i okupili smo se da bismo radili na pružanju informacija zajednici, pošto imamo i zajedničke kontekste, i zajedničku historiju, i uglavnom zajednički jezik, i kako bismo što više radili na tome da vidljivost podižemo na nivou regije: vidljivost zajednice, trans* osoba, tematika i problema, da dajemo glas trans* osobama, da imaju prostor da svoje priče dijele, da sami dijelimo svoje priče, a ne da se o nama uvijek priča iz nekih drugih perspektiva, kao da smo neke životinje u zoološkom vrtu. Taj prostor vidljivosti je ključna stvar, pružanje informacija isto tako, jer ima dosta resursa na internetu koji su možda besplatno dostupni, ali su uglavnom na engleskom ili na nekim drugim jezicima; onda da napravimo informacije pristupačnije našem govornom području, a ujedno i informacije o samim ovim područjima, jer i ovdje postoje neki zakoni, procesi, što medicinska strana, što pravna, što možda drugačiji kontekst, pa se možda neke stvari rješavaju u školstvu, ili su možda drugačiji konteksti u obitelji, koji nisu isti u Americi i kod nas. Više želimo da napravimo sve što je vezano za naš kontekst dostupnim zajednici. Što se tiče samog aktivizma, organizacije koje se bave pravima trans* osoba u regiji u suštini ne postoje, osim TransAida u Hrvatskoj, udruge koja se bavi pravima trans* osoba. Ostale udruge se uglavnom bave širim područjima, LGBT pravima, što obuhvata i trans* prava. Ali udruge koje se bave specifično ovim područjem ne postoje u drugim zemljama. I onda smo nekako kroz Trans Mrežu Balkan vidjeli način da osnažimo zajednicu, pa da se konačno te teme pokrenu i u ostalim zemljama na taj način, kroz savezništvo i suradnju.
LGBT.ba: Spominješ zajednicu često. Koliko je riječ “zajednica” prava riječ, odnosno, postoji li trans* zajednica?
KAJTEZOVIĆ: To je nešto što smo, naprimjer, primijetili u Hrvatskoj – prije nego što smo osnovali TransAid, ne bih mogao reći da je postojalo nešto što bih ja nazvao trans* zajednicom. Bilo je tu i tamo nekih okupljanja, dešavanja i slično, ali nešto kao zajednica nije postojalo. Mi smo počeli dosta raditi na tim stvarima. Redovito smo održavali grupe podrške ili neke druge radionice, javna dešavanja i slično, gdje bi okupljali trans* osobe, da se češće vide i upoznaju, druže, i pomažu jedni drugima. U sam rad TransAida se uključilo dosta osoba. U Hrvatskoj se, na neki način, razvila trans* zajednica. Koliko ja znam, u BiH je pokrenuta grupa Trans* BiH. To je još uvijek neformalna grupa, nisu registrirana organizacija, ali to je skupina aktivista i aktivistkinja koja okuplja zajednicu. Baš u aprilu su održali dvodnevne radionice za zajednicu, i tu je, ako se dobro sjećam, prisustvovalo 15-ak osoba iz BiH. Na taj način se nekako tek počinje graditi trans* zajednica u BiH. Polako se tek sad počinju stvarati grupe podrške ili druge forme. Recimo, u Srbiji neke grupe postoje već duže vrijeme, ima stvari koje možda nisu toliko pristupačne svima, pa onda druge osobe pokušavaju naći druge načine kako da se sastanu izvan nekih formalnih organizacija. U Sloveniji ima jedna osoba koja vodi grupe i slično, pa se tu sastane zajednica. U Crnoj Gori je tu jedan aktivist koji je bio prisutan i na konferenciji, možda jedini trans* aktivist u Crnoj Gori, i on okuplja jednu grupu ljudi. Tako da mislim da se razvija ta zajednica. Ono što bih rekao da je specifično za trans* zajednicu je da dosta osoba živi u strahu, pogotovo trans* žene, i puno manje trans* žena se uključuje u sam rad organizacija. Naprimjer, na konferenciju koja je održana u Sarajevu u aprilu – nijedna trans* žena nije došla. Neke koje su se javile Trans* BiH-u ili SOC-u su bile pozvane, ali se nisu usudile doći. Trans* ženama je teže da se uključe u zajednicu, nekako puno više žive u strahu i tajnosti, baš zato što ima više diskriminacije prema njima, nasilja i problema. Tako da je stvar na kojoj se treba dodatno raditi. Također, često je internet taj koji stvara kakav-takav siguran prostor. Tu se osobe mogu lakše javiti, otvoriti.
LGBT.ba: Dakle, postoje razlike u životu trans* žena i muškaraca…
KAJTEZOVIĆ: I drugih identiteta koji nisu ni muški ni ženski.
LGBT.ba: Kakva su razlike u, nazovimo ga, svakodnevnom životu trans* osoba u pojednačnim zemljama regiona?
KAJTEZOVIĆ: Ne mogu pričati o svakodnevnom životu nekoga u Srbiji ili Crnoj Gori. U BiH sam živio, pa donekle i mogu možda malo više znati. Iz ličnog stajališta mogu možda porediti BiH i Hrvatsku. Ja se svakako osjećam sigurnije u Hrvatskoj.
LGBT.ba: Zbog zakonskog okvira ili društva?
KAJTEZOVIĆ: Zbog svega skupa. Recimo, cjelokupna priča LGBT aktivizma je u Hrvatskoj krenula dosta davno, i sad je već atmosfera takva da će se Zagreb Pride održati 13. juna i da će oko desetak hiljada ljudi hodati gradom bez ijednog incidenta; nijedan kamen ili suzavac se ne baci; čak više nema ni onih što protestuju. Ljudi koji ne sudjeluju ili stoje sa strane i gledaju, ili mašu. To je danas sasvim mirna stvar. Dok je, recimo, prije desetak godina takvo nešto bilo možda nezamislivo. U BiH je situacija takva da nije zamislivo ni održati prajd, a kamoli da prođe na miran način. Sama okolina, okruženje u kojem se nalazimo, nekako drukčije diše, barem kada poredimo Zagreb i Sarajevo. Osobe u malim sredinama žive u još većem strahu, i onda se zatvore. Ako si trans* osoba koja će živjeti svoj identitet, recimo osoba kojoj je potrebno da prođe neki medicinski aspekt, moraš to reći ljudima. Ako si gej, strejt, bi… – to donekle ne moraš reći baš svima na sav glas, imaš taj izbor. Možeš na poslu odabrati i ne pričati o svom privatnom životu. Ali ako odjednom počneš uzimati hormone i glas ti se odjednom počne mijenjati, brada počne rasti i tako dalje, to je nešto što će se morati objasniti na jedan način ili drugi. Ako promijeniš ime u dokumentima, ako hoćeš da te ljudi oslovljavaju u ovom ili onom rodu, nešto moraš reći. Znači, nema opcije ne biti “out”. U tom nekom svakodnevnom životu, razlika je da mi moramo biti “out”, moramo ljudima u svom životu obznaniti svoj identitet. A ako se ne osjećamo sigurno, osobe se često ne usude biti ono što jesu, i žive u tajnosti.
LGBT.ba: Kakva su iskustva sa trans* osobama u malim sredinama, i šta mogu uraditi da si olakšaju život?
KAJTEZOVIĆ: Internet je nekako ključna stvar, da se mogu povezati s drugim trans* osobama ili organizacijama koje se bave trans* pravima ili LGBT pravima, ženskim pravima – sa organizacijama koje su imale nekog doticaja s trans* aktivizmom. Mogu biti jedni drugima podrška, i vidjeti kakve su mogućnosti; nekome je bitan pravni aspekt, da promijeni dokumente, nekome je bitno da ima podršku porodice, nekome je bitno da zadrži posao, nekome je bitan medicinski aspekt – hormoni ili operacija. Razmjena informacija i međusobna podrška su ključne za jačanje zajednice, jer osobe u malim sredinama se često osjećaju izolovano. Dok sam živio u BiH, ja sam mislio da sigurno nema nikoga u zemlji poput mene. Meni je bilo nezamislivo da se tu nešto pokrene, ili da ostvarim medicinski aspekt, ili pravni aspekt, ili da sa drugim trans* osobama napravimo neku zajednicu. Sad se to počinje razvijati, tako da svakako smatram da se trans* osobe trebaju međusobno povezati pa onda zajedno raditi na promjenama. Mogu otići kod svog doktora opće prakse i vidjeti šta se može, pa otići kod psihologa, endokrinologa, otići u MUP ili centar za socijalni rad i vidjeti kakve su mogućnosti. Ako se trans* osobe odluče biti to što jesu, često dobiju otkaz, prijeti im se smrću, budu napadnute ili ubijene. Onda osobe odabiru ili ne biti ono što jesu, ili su u puno nezavidnijoj situaciji od ostatka populacije. Bivaju skroz na margini i ne mogu ostvariti ni pravo na zaposlenje, a time ni adekvatnu medicinsku skrb. Ja sam, recimo, na hormonalnoj terapiji, koju moram redovno uzimati, i ako ostanem bez posla, kako ću ja to plaćati? Nije nimalo zdravo da hormoni variraju iz mjeseca u mjesec, a ne bih ni želio tako živjeti.
LGBT.ba: Na konferenciji se pričalo dosta o depatologizaciji. Tvoj stav?
KAJTEZOVIĆ: Kada govorimo o depatologizaciji, govorimo o dvije strane priče. Trenutno se transrodnost, znači bilo koja varijantnost rodnog identiteta ili izražavanja, može klasificirati prema međunarodnim klasifikacijama bolesti među mentalne bolesti, ili poremećaje. Nije poremećaj to što je osobi, na primjer, rođenjem dodijeljen ženski spol, a osjeća se kao muškarac. Čisto taj osjećaj nelagode se svrstava kao mentalni poremećaj. Kad bi govorili o depsihopatologizaciji, onda bi govorili o tome da to prebacimo iz domene mentalnog zdravlja u domenu ili seksualnog zdravlja, ili nešto vezano za sam spol, gdje govorimo o fizičkom aspektu tijela. Ja smatram da nema ništa u psihi osobe što “ne štima”, nego se nekim osobama tijelo ne slaže sa onim kako sebe vide. Cijela medicinska priča je zapravo postupak dovođenja tijela u sklad sa doživljajem sebe. U tom kontekstu, Svjetska zdravstvena organizacija radi na sljedećem izdanju međunarodne klasifikacije bolesti, i upravo je napravljena disktincija u beta verziji koja nije službena, maknuto je cijelo područje iz mentalnog zdravlja i prebačeno u novo poglavlje koje se tiče spolnog, reproduktivnog zdravlja. Za osobe koje se ne identificiraju ni kao muškarci ni kao žene, ili se identificiraju i kao jedno i kao drugo, a ne treba im ništa medicinsko – neće se patologizirati i bit će skroz izopćene iz medicinske priče, i živjet će svoj život kako žele. Pravno bi trebalo omogućiti tim osobama da promijene dokumente, bez obzira što medicinski nemaju ni dijagnozu niti su prošle ikakve postupke. To je stvar samoodređenja – moj identitet je moja lična stvar; društvo i moji dokumenti treba da poštuju kako ja vidim sebe. U tom smislu, depatologizacija da, a kome je potrebna medicinska promjena tijela, ili možda neko savjetovanje zbog stigmatizacije u društvu, zbog pretrpljenog nasilja, to da kao i u svim sličnim slučajevima. Stigmatizirati osobu kao duševno bolesnu u tom smislu – svakako ne. Znači, depsihopatologizacija je potrebna i stvari idu u tom smjeru, samo je to dugotrajan proces.
