Mirko Ilić, poznati svjetski grafički dizajner, za Queer.hr govori o simbolima mržnje i neofašističkoj ikonografiji sveprisutnoj u javnim prostorima, ali i o tome zašto je gej populacija meta neofašista.
Razgovarao: Relja Dusek
Izvor: Queer.hr
Foto: Novilist.hr, Denis Lovrović
Mirko Ilić, poznati svjetski grafički dizajner i ilustrator, sljedeće sedmice dolazi u Zagreb gdje će u sklopu Festivala tolerancije održati predavanje pod nazivom Simboli mržnje. Na predavanju će govoriti o neofašističkoj ikonografiji sveprisutnoj u javnim prostorima na području država bivše Jugoslavije te odnosu javnosti prema simbolima mržnje neonacističkih grupacija (prvenstveno ekstremnih navijačkih skupina i skinheadsa). Ako uzmemo u obzir rekreativno ustaštvo na nogometnim utakmicama u Hrvatskoj zbog čega je Hrvatski nogometni savez upravo drakonski kažnjen, jasno je da je tema predavanja više nego aktualna. O simbolima mržnje i načinu borbe protiv njih razgovarali smo s Mirkom Ilićem.
Od kuda interes za simbolima mržnje i po čemu je situacija u državama bivše Jugoslavije drugačija nego drugdje?
Mene isključivo zanimaju simboli mržnje koji nisu lokalni. To su internacionalni simboli poput simbola skinheadsa. Ti simboli najviše su vidljivi na nogometnim stadionima jer su neonacističke skupine iskoristile nogomet za mjesto organiziranja i okupljanja a očito to odgovara i vjerskim institucijama i političarima jer ih imaju na jednom mjestu pa mogu njima manipulirati. Razlika između zemalja bivše Jugoslavije i Sjedinjenih Država jest to što se takve stvari u Americi kontrolira. Skinheadsi ne mogu doći na sportsku manifestacija i mahati svojim zastavama, hodati po ulici i mahati svojim zastavama, crtati svoje simbole po zgradama, naročito ako su to grafiti mržnje koji pozivaju na ubijanje ili prebijanje nekoga. S druge strane, na sportskim stadionima se ne tolerira rasizam. Kompanije koje se reklamiraju ne žele se pojaviti na televiziji u istom kadru s nekom neofašističkom zastavom što se kod vas redovito dešava.
Da li je tu riječ samo o navijačima ili simbole mržnje primjećujete i drugdje?
Teško ih je vidjeti drugdje jer ta ekipa rijetko ima mimohode. Vidite po grafitima, no svi su oni dio navijačkih skupina iako 90 posto njih ne interesira nogomet ili sport. Ne sumnjam da se okupljaju i drugdje ali nisu tako vidljivi.
Znaju li ljudi uopće što ti simboli predstavljaju?
Ne. Znate, ja imam mnogo facebook prijatelja i jedna prijateljica je stavila fotografije sina koji je postao navijač. Ima 14 godina i fotografirala ga je u majici koju je dobio od navijačke skupine. Vjerojatno niti ona niti njezin sin nisu znali da na majici nosi simbol skinheadsa, križ u krugu. Mnogo ljudi ne zna značenje tih simbola. Zato sam počeo ukazivati na njih ne bi li ljudima bilo malo jasnije ako im dijete dođe kući sa takvom ili sličnom majicom.
Kako se valja boriti protiv mržnje i simbola mržnje?
Znanjem i obrazovanjem. Ako možete pred stadionom u Splitu kupiti majicu na kojoj je orao koji stoji na znaku Hajduka a iznad toga piše u gotici Hajduk Jugend onda se tu nešto treba napraviti. Imam fotografiju reklame Hrvatskog Telekoma ispod koje je obješena zastava skinheadsa. Da sam ja Hrvatski Telekom nazvao bih stadion i rekao im da povlačimo reklamu sve dok ne počnu kontrolirati vijore li se slične zastave na tribinama. Protiv simbola mržnje sigurno se može boriti i ekonomijom. Svi vaši stadioni su u vlasništvu gradova, to su javna mjesta, grad je dužan nešto napravit. Po zakonu je zabranjeno isticanje nacističkih simbola. Prema tome zašto se to ne provodi?
Mislite li da je političkim elitama stalo do toga?
Nekim političarima sigurno koriste takve skupine jer ih je najlakše regrutirati kad primjerice imate gej paradu. Pitanje je samo kada će im još kupiti crne košulje.
Kako komentirate činjenicu da mnogi ljudi u Hrvatskoj ne vide ništa sporno u tome da je bivši nogometni reprezentativac proslavio pobjedu vičući “Za dom”, dok su navijači na stadionu uzvratili “Spremni”?
Taj isti fašistički pozdrav mogu vam pokazati na desetak slajdova sa predavanja u Srbiji. Slično se dešava i u Grčkoj. Dakle, taj čovjek pozdravlja svoju navijačku skupinu, i jedna i druga grupa točno znaju o čemu se radi. Nogometni savez i vlast su morali reagirati. To su jednostavne stvari. To se kod vas tako komplicira, objašnjava. Znak skinheadsa je križ iste dužine krakova u krugu. Skinhead u Engleskoj kaže da je to keltski križ, u Srbiji će vam reći kako je to grčki krst i srpska tradicija. Hrvatski skinhead objasnit će pak da se radi o hrvatskom pleteru. Uvijek se da nešto objašnjavati ali zapravo svi znamo što je to.
Kako bi Amerika reagirala na sličan incident?
Jedan od najbogatijih ljudi u Americi koji je bio vlasnik košarkaškog kluba usputno je izjavio nešto protiv crnaca. Manje od mjesec dana kasnije bio je prisiljen prodati klub. Kraj priče. Sljedeći vlasnik ili direktor, iako je rasist a ima ih puno, neće to više nikada reći, ako ništa drugo, javno i sa ponosom. Sve je vrlo jednostavno ako se želi. Ako se ne želi onda se može zakomplicirati.
Mislite li da bi se crkva trebala uključiti u priču?
Ako ju interesira da, ali kako onda crkva može iste te skupine organizirati protiv gej braka ili slično. Protestantska crkva u SAD-u pokazuje sve simbole križa koji nisu kršćanski jer žele upozoriti da ako nosite taj križ niste kršćanin već obratno. To je ipak viši nivo na kojem je crkva odlučila nešto učiniti i ograditi se od toga. Kad će se to dogoditi u zemljama bivše Jugoslavije ne znam. To ovisi o njima i njihovoj svijesti.
Gej populacija je vrlo često na udaru skinheadsa. Postoji li neko objašnjenje za njihovu mržnju?
Postoji. Da li znate da je jedan od najagresivnijih vođa skinheadsa u Engleskoj umro od AIDS-a? Bilo je to prije 15-ak godina. Ispostavilo se da je po danu bio skinhead a po noći čuvar u raznim gej klubovima i to mu se polako počelo sviđati. Pred smrt se javno pokajao i ispričao svim gej ljudima koje je vrijeđao, tukao zbog čega su ga skinheadsi htjeli ubiti. Iako nisam gej, bio sam na gej paradi u Beogradu. Bilo nas je između 500 i 700, a ovih koji su napadali paradu oko 6000. Među nama je bilo 70 posto žena, a među njima dva posto i mi smo gej a oni su straight.
Kakav je odnos američke javnosti prema gej populaciji?
Teško mi je reći jer živim u New Yorku, u gej centru ovog dijela Amerike. Amerika je ogromna, reakcije su različite. Zakoni su slični iako ih pokušavaju promijeniti. Neke zemlje guraju nove zakone koji omogućuju diskriminaciju gejeva no tvrtke, za koje uopće ne bi očekivali, zaprijetile su bojkotirati te države. Svi znaju da to nije u redu.
Kako ste uopće ušli u cijelu priču o simbolima mržnje?
Moje ilustracije su uvijek bile politične. Zanimaju me manjine i mislim da je o tome važno razmišljati i razgovarati. Ja sam u povlaštenoj situaciji jer me se ipak malo više sluša. Da sam dizajner u Hrvatskoj koji radi identične stvari vjerojatno ne bi sada razgovarali sa mnom. Često predajem u svijetu i volim govoriti o drugima jer ako netko dobije pažnju obavezan je iskoristiti priliku i ukazati na one koji nemaju tu šansu. Meni je gej populacija prva linija odbrane. Kad završe tući i ubijati njih, ja sam sljedeći. Kad nasilje krene, nasilje ne stane.
