Izvor i foto: Gracija
Hrvatsko Udruženje TransParent, osnovano početkom 2016. godine, nastalo je prvobitno kao inicijativa za roditelje transrodnih osoba, djece i mladih. Pokrenula ju je nekolicina entuzijastičnih roditelja transrodne djece, koji su htjeli pokazati kako ljubav, strpljenje i podrška mogu poništiti strah od predrasuda i osude društva. Predsjednica TransParenta je Sanja Stanojević, koja, kao i njen tim, pokušava senzibilizirati društvo, te ukazati i insistirati na potrebi rješavanja pravnog i zdravstvenog statusa transrodnih osoba. TransParent je prvobitno djelovao kao sekcija unutar organizacije Trans Aid, a inicirala ga je i vodila majka koja se godinama borila za pravno priznanje rodnog identiteta svog sina. S obzirom na nejasne pravne regulative koje su tada postojale u Hrvatskoj, majka i sin bili su prisiljeni započeti sudski proces. Majka je dugo borbu vodila samostalno, a tokom cijelog procesa su joj se obraćali za pomoć roditelji koji su tek kretali u sličnu borbu. Kako ih je tokom godina bivalo sve više, rodila se ideja za organiziranjem. Početkom 2015. grupa je organizirana kao sekcija unutar Trans Aida, Udruge za promicanje i zaštitu prava transrodnih i transeksualnih osoba, a početkom 2016. TransParent se registrirao kao samostalna udruga. “Trenutno brojimo oko 35 članova i rastemo. Članovi su roditelji, obitelji, djeca i mlade transrodne osobe, prijatelji i podržavatelji”, kaže Sanja Stanojević.
Kakva sve iskustva nosite iz rada u TransParentu? Koliko su teške priče roditelja, ali i transrodnih osoba?
– Roditelji su najčešće nesretni što im se dijete nije prije povjerilo, a djeca obično kažu da su imala dosta problema u komunikaciji dok ih roditelji nisu prihvatili. Ima i slučajeva rastave braka nakon što jedan od roditelja prihvati dijete, a drugi ne, ali i dobrih primjera kada je porodica opstala i bore se svi zajedno. I to je jedna od svrha naše udruge, jer obitelj treba sve to izdržati i roditeljima istinski treba podrška kako bi uopće mogli podržati djecu na pravi način. Tu su i priče djece koja su dugo čekala i bila prisiljena skrivati i negirati svoju transrodnost zbog stava roditelja. To je najteže, jer čak i sada kada napokon imaju podršku teško im je oprostiti roditeljima, ljuti su i žalosni zbog toga. Najteže su priče djece koja su odrasla bez ikakve podrške. Zbog izbacivanja iz kuće i nerazumijevanja, bili su prisiljeni baviti se raznim stvarima kako bi preživjeli, a niti okolina nije imala razumijevanja. Teško je onda tako izgrađene mlade ljude vratiti na pravi kolosijek. Zato ponavljam: podrška roditelja jedna je od najvažnijih stvari u životu djeteta i mlade osobe. Nažalost, takvo odbijanje može završiti kobno, čega smo neki od nas i bili svjedoci.
Možete li s nama podijeliti neko roditeljsko iskustvo iz TransParenta?
– Majka kojoj osmogodišnje dijete saopći ko je on ustvari, jednostavno nije imala vremena baviti se svojim “šokom”. Morala je razmisliti koji je sljedeći korak, naći stručnu osobu kojoj će se obratiti za pomoć jer nije znala šta dalje. Borila se s mišlju o tome kako će mu sa takvom promjenom biti teško i bolno u sredini u kojoj živimo. Bilo ju je strah, a bila je, nažalost, i bez pravih informacija, jer je to bilo davno i u Hrvatskoj nije bilo dostupno ono što sada imamo. Povezali su se s udruženjem Mermaids iz Londona, te nakon dobivenih informacija od roditelja i vodstva organizacije, stupili u kontakt, prvo sa stručnjacima rodne klinike u Amsterdamu, a potom i sa organizacijom GIRES. Tako su majka i sin dolazili do informacija o procesima i postupcima koje bi pravovremeno trebali poduzeti za zdravlje i dobrobit djeteta. Ali, i sa svim informacijama i dobro proučenim preporukama, u Hrvatskoj nisu mogli mnogo poduzeti. Bilo je teško, mučno i dugotrajno. A za to vrijeme gledate dijete kako pati i muči se, kako ga maltretiraju i vrijeđaju. I to sve zbog nerazumijevanja i svjetonazorskih pogleda koji su bili toliko “zabetonirani” da je čak i uz stručno predavanje koje se organiziralo u školi, obraćanje pravobraniteljice za djecu i majčin trud da sve dokumentira i na vrijeme objasni, bilo nemoguće spriječiti ružne, tužne i opasne stvari koje su se događale. Danima se doslovno bojala za njegov život i nastojala naći način kako da sve prežive.
Kako su ostatak porodice i bliže okruženje prihvatili to dijete kao transrodnu osobu?
– Svoju je mnogobrojnu obitelj i prijatelje majka obavijestila o svemu. A ta, možemo je nazvati, mikroaktivistička akcija, trajala je nekoliko godina, sustavno i polako. Nisu svi mogli prihvatiti odmah. To je proces. Bila je to jedna od najboljih odluka koje je mogla donijeti jer je sin majci nedugo nakon toga rekao da ga nikad nisu toliko mogli povrijediti ljudi sa strane koliko mu je bilo stalo da ga prihvate osobe s kojima živi, rodbina i prijatelji koje voli i poštuje. Majka i sin prošli su dug put. On je najdivnije biće na svijetu, a toliko patnje je morao proći samo zato što neki kao noj guraju glavu u pijesak i ne žele prihvatiti da smo svi ljudi sa svim svojim različitostima i da se trebamo poštivati. Čovjek se osjeća jadno. Imate, s jedne strane, divnog mladog čovjeka koji ima svoje potencijale i nikome ne želi zlo, a s druge ogroman broj ljudi koji iz straha, neznanja i nerazumijevanja doslovno žele da nestanete. Zato uvijek ponavljam mladim ljudima s kojima dođem u kontakt da su heroji – mali i veliki heroji. Toliko hrabri i svjesni sebe, a, nažalost, svoje karaktere izgrađuju u ratu u kojem ni blizu nemaju jednake šanse jer im neko želi poručiti da su manje vrijedni. To je najžalosnije od svega.
Šta je najteži trenutak?
– Borite se doslovno za život svog djeteta, mislim da nema teže stvari za roditelja. U toj borbi svakim korakom tražite podršku određene zajednice, šire ili uže. Na kraju dolazi do udruživanja zbog zajedničkih problema i interesa. Potrebna je samo osoba koja je dovoljno odlučna i čvrsta u uvjerenjima da to pokrene.
Kako se danas to dijete uklapa u društvo?
– Iako su uspjeli da mu se prizna rodni identitet, ta borba će još dugo trajati. U krugu u kojem vas poznaju, uvijek će biti osoba i pojedinaca, a i zajednica, koji će to iskoristiti protiv vas – ugrožavanjem, prijetnjama ili jednostavno onemogućavanjem u korištenju prava do kojih ostali građani dolaze jednostavno, kao što je slučaj sa zdravstvenim uslugama, osobnom dokumentacijom kod prijepisa ili upisa u škole i slično.
Šta je najakutniji problem transrodnih osoba?
– I u regiji i kod nas, to je priznanje rodnog identiteta. U većini zemalja još se uvijek zahtijeva potpuna hirurška prilagodba kako bi mogli ostvariti pravno priznanje rodnog identiteta, a u Makedoniji, naprimjer, čak i nakon hirurške prilagodbe, ljudi su prisiljeni sudski zahtijevati promjenu dokumenata, pa onda i nakon sudske odluke ne uspijevaju. Osim što je uvjetovanje narušavanja tjelesnog integriteta nezakonito i strašno, u većini država regije nije niti moguće obaviti takve operacije, a gledajući sa zdravstvenog aspekta, u puno zemalja regije nema ni stručnjaka iz oblasti skrbi za zdravlje transrodnih osoba. I sama Svjetska strukovna organizacija za zdravlje transrodnih osoba (WPATH) izdala je proglas početkom 2015. u kojem osuđuje uvjetovanje pravnog priznanja roda medicinskim postupcima. Ovo što se događa transrodnim osobama, djeci, mladima i starijima jednostavno nije humano. Šta bi se dogodilo kada bismo negirali ljudska prava svima koji su drukčiji? Ako nešto ne znamo, ne znači da ne postoji; ako neke ljude ne poznajemo, ne znači da nisu zaslužili poštovanje.
Šta biste savjetovali roditelju, ali i njegovom djetetu koje tek treba da napravi korak autiranja?
– Nažalost, tu nema univerzalne formule. Možda i postoji trenutak kada bi to bilo najidealnije, ali je pitanje hoćemo li biti u prilici iskoristiti baš taj trenutak. Roditeljima mogu samo reći da je to dio ljubavi i razumijevanja. Trebaju biti ponosni na dijete koje je imalo toliko povjerenja da im kaže. To je veliki i najvažniji korak. Također, sada se imaju kome obratiti i tu smo da im pomognemo od samog početka. Djeci bih rekla da probaju to učiniti što prije, i da imaju na umu da će roditeljima trebati vrijeme da procesuiraju tu vijest. Naprosto, nekad se roditelji osjećaju kao da su izgubili dijete i treba im vremena, a i podrške. Znam da je djeci najteže, ali neka znaju da nisu sami. Strpljenje je isto bitna stavka i toga svi imamo najmanje, zato molim i roditelje i djecu za strpljenje. I ponavljam roditeljima: Ako vam je dijete poklonilo toliko povjerenje, nemojte mu zbog šoka, ili zato što vam se ne sviđa, i strah vas je toga što ste čuli, okrenuti leđa. Vjerujte i vi njemu, i volite ga, pokušajte razumjeti i nađite način da ga podržite i u obitelji, i u društvu.
Kakve zakonske prepreke treba ukloniti kako bi transrodne osobe imale ravnopravan status?
– Pravno priznanje rodnog identiteta bez uvjetovanja medicinskih postupaka je osnovna stvar. Jasni protokoli kod izmjene podataka u dokumentima. Zakoni koji uređuju određene statuse parcijalno nisu ni blizu dovoljni da bi transrodne osobe imale ravnopravan status jer su parcijalni i nepovezani. Ravnopravan status bi se mogao ostvariti velikim dijelom donošenjem Zakona o rodnom identitetu kojim bi se pokrili pravni i zdravstveni aspekt transrodnih osoba, te uredio i status osoba koje su u braku, i sklapanja braka. Također, takvim bi zakonom trebalo urediti i ponašanje i antidiskriminacijske politike svih relevantnih institucija, te obavezno uvođenje sistematiziranih edukacija u škole i ostale odgojno obrazovne ustanove.
