Zoka Ćatić je dugogodišnji novinar i aktivista, glavni i odgovorni urednik eFM radija, autor dokumentarnih filmova i čovjek koji uvijek polazi od sebe i preispitivanja ličnog angažmana u procesu stvaranja promjena.
Ukoliko jednog dana budemo živjeli u sretnijoj državi i dalje će nam, poput eha, odzvanjati Zokin tekst bh. himne sa kojim je na eFM-u počinjao dan. Poznat je i po želji da se zaposli u trafici sa pogledom na more i po pričama koje je smišljao sinu Demijanu jer je u postojećim za djecu bilo previše nesreća, progutanih baka i mališana bez roditeljskog staranja.
Za LGBT.ba govori o razlozima izostanka zagovaranja LGBT prava naših političkih predstavnika/ca, angažmanu novinara/ki, društvu opterećenom diskriminacijom i odgovornosti koja se nalazi u nama, a čije potencijale ne vidimo opterećene/i građenjem idealnih profila, odnosno vlastite besprijekorne predstave sebe u javnosti.
Razgovarala: Kristina Ljevak
LGBT.ba: Smatrali smo da će demokratizacija medija omogućiti veći prostor za ozbiljniji pristup novinarskom poslu. Uz rijetke izuzetke, stvarnost kakvu danas imamo pokazuje kako su web medijski sadržaji postali mjesta takmičenja na kojima se utrkuju ko će prije bizarniju informaciju objaviti. Kako u tim okolnostima očekivati ozbiljniji pristup marginalizovanim temama i društvenim grupama, pa samim tim pravima LGBT osoba?
Ne treba ni očekivati sve dok i sami ne postanemo onakvi kakvi zapravo želimo da budu drugi. Treba biti realan i priznati da niko od nas nije baš idealan. Naravno, to ne umanjuje odgovornost onih čiji je zadatak da kreiraju medijske sadržaje, ali i onih koji to regulišu. Mislim da je osnovni problem što svi o sebi mislimo bolje nego je to istina. Razlog za to je upravo demokratizacija medija i društvene mreže. Pogledajmo sopstvene profile. Ima li slika na kojoj smo ružni ? Postoji li fotografija na kojoj nam je kuća prljava i u neredu, vrt zapušten? Postoji li status u kojem smo samokritični ili pričamo doživljaj u kojem smo mi bili u zabludi, u krivu i ispali glupi? Ne. Idealni smo. Počinjemo da vjerujemo u lažni profil koji stvaramo o sebi. U tom kontekstu treba i posmatrati ono čime se rukovode mediji, internet i web portali. Oni nam zapravo daju podršku u stvaranju iluzije da smo kao društvo dio globalnog svijeta. A ja mislim da je zapravo naše društvo razoreno u ratu. Da ga nikada nismo ni probali ponovno formirati. Već na isti način kao i na ličnim profilima, stvaramo lažnu sliku o tome da smo društvo sa svim onim što ono podrazumijeva. A daleko smo od toga.
LGBT.ba: S jedne strane me ljuti kada se za sve okrivljuju mediji, u svakoj anketi na ulici odgovor na pitanje ko je za bilo šta kriv bit će: mediji. S druge strane, ako se sjetimo linča koji je bio kreiran u određenim medijskim ‘kuhinjama’ pred pokušaj održavanja prvog Queer Festivala u Sarajevu 2008. godine, onda znamo da su mediji itekako odigrali lošu ulogu. Zvanične analize načina medijskog izvještavanja u BiH o LGBT temama pokazuju pomak. Koliko je on po Vama prisutan i vidljiv u bh. medijima?
Zvanične analize??? Medijsko izvještavanje??? Pomak??? Mogao bih ovako do sutra. Ko i na osnovu čega radi analize? Medijsko izvještavanje je tačno šta? Kada? O čemu? Opet ista priča kao u prethodnom odgovoru. Lažna slika. LGBT teme ali i sve druge teme koje tretiraju elementarne potrebe građana su nezanimljive konzumentima osim ako se od toga ne može napraviti senzacija za kojom opet “tragaju”, pa i repliciraju iste grupacije marginaliziranih.
LGBT.ba: U javnom obraćanju političkih predstavnika/ca najčešće izostaje zagovaranje prava LGBT osoba. Da li naši politički predstavnici/e na taj način misle da će izgubiti svoje glasačko tijelo?
Naravno. Potrebno je sagledati okruženje u kojem živimo. U našoj zemlji se ne poštuju ni elementarna ljudska prava pa samim tim ni prava LGBT osoba. Pogledamo li opet sebe (a stalno to ponavljam i promovišem) spoznaćemo da smo i sami dijelom onih koji krše nečija prava i da snosimo odgovornost. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog nepoznavanja političkog sistema i načina na koji ova zemlja funkcioniše. Svidjelo se to nama ili ne, tek deklarativno izgovaramo pamflete i parole. Istinski teško da znamo prava i obaveze. Sve to dovodi do stihije u kojoj živimo. Opredjeljujemo se za političke opcije nesvjesni da kada bi se kojim čudom u ovom trenutku pojavila najpoštenija politička opcija, sa sve samim moralnim i poštenim ljudima, koji iskreno žele dobro građanima ove zemlje, neće moći napraviti ništa zbog pogrešno postavljenog sistema.
LGBT.ba: Zanimljivo je da ni u predizbornim emisijama nema novinarskih pitanja na tu temu. Kao da postoji dogovor da ćemo o LGBT pravima govoriti na nivou objavljivanja informacija povodom nekih međunarodnih dana kada se obilježava Dan borbe protiv homofobije i slični…
Pogrešno postavljen sistem je i ovdje u pitanju. Novinarska pitanja u predizbornim emisijama su pitanja koja su definisana pro i kontra u zavisnosti od toga koga medij preferira u odnosu na onoga kome se pitanje postavlja. Kada shvatimo i počnemo se ponašati u skladu sa tim, da politika mora biti u službi građana i da uloga medija nije da budu sredstvo za promociju politika, mnoge stvari će se promijeniti. Zašto su predizborni programi usmjereni na promociju obećanja političkih subjekata, a ne na ono što su uradili u prethodnom mandatu? Zašto se mediji utrkuju da prenose senzacionalističke i druge nepotrebne izjave političara? Kome to i čemu služi, u čijem je to interesu? U interesu građana sigurno nije. Ali svi mi pristajemo na to. I kao mediji i kao birači. O određenim grupacijama govorimo samo u okviru projekta koji je plaćen i opet se tek deklarativno zalažemo za nečije pravo ili, kako navodiš, povodom nekih bitnih datuma.
LGBT.ba: Sami ste kao roditelj i građanin često izražavali nezadovoljstvo zbog niza anomalija kojima je opterećen školski sistem u BiH. Koliko se u našoj zemlji predrasude temeljito njeguju od najranijeg uzrasta i kako se protiv njih boriti? I kako ćemo u društvu koje je ogrezlo u netoleranciji stvoriti uslove za nesmetan život svih onih koji se ne uklapaju u dominantne heteropatrijarhalne kalupe?
Ono što je direktno ugroženo, a iz čega proizilazi i odgovor na ovo pitanje (kao i na sva prethodna), a o čemu se zapravo najmanje govori je porodica. Rekli bi u onom prošlom sistemu ‘osnovna ćelija društva’. Ali isto će vam reći i religije. Tu leži ključni problem svega s čim se mi danas nosimo. Dozvolili smo da nam sve bude preče od onoga što bi nam trebalo biti sveto. Mi danas imamo generacije koje nemaju kućnog vaspitanja, a kamoli svijesti o bilo čemu. Pristali smo da nam obrazovne institucije budu mjesta gdje ćemo ‘uvaliti nekom’ djecu dobar dio dana bez da nas interesuje šta se zapravo tamo dešava. Jedina stvar koja nam je bitna je koga ćemo okriviti za nešto s čim imamo problem i eventualno broj like-ova i komentara koje ćemo skupiti na društvenim mrežama. Promjena mora krenuti od nas samih. Moramo se suočiti sami sa sobom. Preuzeti odgovornost za sopstvene živote. Trebamo individualne revolucije.
LGBT.ba: Kako u kontekstu LGBT prava započeti individualnu revoluciju kada svaki javni istup ujedno može podrazumijevati i posljedice?
Kad kažem individualna revolucija, mislim na sopstveno preispitivanje stavova. Sopstvenih strahova, predrasuda, i ko zna čega sve ne. Svakog od nas, bez obzira ko smo, šta smo i sve što se podvodi pod nečiji identitet. Jer formalno bez suštine ne znači ništa. A nama je sve formalno. Da li ako je neko LGBT nema predrasudu prema nekoj drugoj grupaciji, Romima naprimjer? Da li neko ko je Rom može imati predrasudu o nekom drugom? Osnov je da moraju postojati univerzalni zakoni koji su implementirani u praksi (što nije slučaj kod nas), da građani moraju poštovati te zakone i istovremeno znati svoja prava. Znati ih ne formalno, nego suštinski i ponašati se u skladu s tim.
Šta mi radimo da to bude tako ? Jako malo ili nikako. Lažemo se da projekti koje implementiramo donose boljitak. Oni poput zakona jako lijepo zvuče i izgledaju u evaluacijama ili kako se to već zove, ali stanje na terenu nam govori da nije dobro. Da ne širim priču, vratimo se na neko od prethodnih pitanja, tj. odgovora. Naš život jako lijepo izgleda na našim profilima, svi smo lijepi, sretni i nasmijani, jer želimo da vanjski svijet vidi da nam je dobro. Problem nastaje kad i sami počnemo da vjerujemo u sliku koju kreiramo za vanjski svijet, neminovno dođe do razočarenja kada nas određena situacija dovede u situaciju spoznaje da to baš i nije tako. Onda tražimo ko nam je kriv za to – umjesto da se pogledamo i shvatimo.
