Razgovarala: Jadranka Ćuzulan
Foto: Zvjezdan Živković (RFE/RL)
Posljednjeg dana septembra 2015. godine u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine gostovali su književnici/e i aktivisti/ce iz Irana, u posjeti pod nazivom “Proizvodnja novoga otpora u društvenim i umjetničkim praksama”. Posjeta je organizovana u suradnji sa PEN Centrom International/PEN Centrom Bosne i Hercegovine.
Direktorica Muzeja književnosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Šejla Šehabović, rekla je povodom ove posjete da je Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH velika čast da ugosti umjetnice i umjetnika iz Irana, nadodavši da je “ono što nas posebna zanima kao tema društveni aktivizam i književnost, iako se radi o ljudima koji se bave i drugim umjetnostima, no prvenstveno nas zanima njihov književni rad. Zanima nas dokumentiranje te veze između društvenih pokreta i umjetnosti, kako u Iranu tako i u BiH, naravno i u cijelom svijetu”.
Damir Arsenijević, teoretičar i aktivist, koji je vodio ovu posjetu, pojasnio nam je da je ova posjeta proizašla iz susreta u maju ove godine na PEN-ovoj konferenciji s piscima koji rade u teškim uslovima, održanoj u Amsterdamu. Tada je na panelu o LGBT zajednici nastala ideja o Qniversityu, koji bi predstavljao novi način mišljenja i prakse queer aktivizma i queer teorije. Jedna od prvih aktivnosti Qniversitya bila je posjeta iranskih spisateljica i pisca, koji su u egzilu, Bosni i Hercegovini. Slijedeći korak je pokretanje queer arhiva u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti. Za kraj naglasio je da se ovom posjetom ostvaruje novi susret iranske književnosti u Bosni i Hercegovini, i time je “ova posjeta queer posjeta, jer se o iranskoj kulturi na ovaj način ne zna puno, i na ovaj način ne govori”.
Razgovorali smo sa umjetnicima Babakom Salimzadehom, Elham Malek-pour i Maryam Sheikh, koji/e su napustili Iran 2013, a sada se nalaze u Švedskoj i Nizozemskoj.
Babak Salimzadeh je pisac, pjesnik, prevodioc, i teoretičar, a sada u Švedskoj radi kao pisac u rezidenciji.
Elham Malek-pour je pjesnikinja, novinarka i queer aktivistkinja. Trenutno je u Nizozemskoj i radi u organizaciji za seksualne slobode.
Maryam Sheikh je anarho-feministkinja, a ženskom pokretu u Iranu se priključila u studentskim danima. Zbog svojih aktivističkih istupa, bila je i zatvarana. Trenutno je u Švedskoj.
LGBT.ba: Koji su specifični vidovi diskriminacije sa kojima se susreću LGBT osobe u Iranu?
Elham: Prvenstveni vid diskriminacije je taj što se od strane javnog mijenja u Iranu homoseksualnost doživljava, naravno zahvaljujući situaciji u društvu, kao zločin. Nešto što je nezakonito. I od strane zakonske legislative, homoseksualnost je javno definisana kao zločin. To je najveći problem, koji sprečava bilo kakvu mogućnost javnog djelovanja osoba takve orijentacije.
Maryam: S obzirom da je zvanični stav Irana kako homoseksualnost ne postoji, ili kako je to neka vrsta bolesti, onda se nerijetko prisilno, na osobama koje se definiraju kao osobe homoseksualne sklonosti, vrši promjena spola, gdje ih pretvaraju u muškarce ili žene, zavisno od toga šta doktori odluče da treba. Te prisilne operacije nerijetko znaju imati katastrofalne posljedice, da ljudi umru usred podvojenosti ličnosti koja im se dešava nakon toga. U svakom slučaju, nastaju teški psihološki problemi, jer postoje slučajevi, kad osobe čak pristaju na takvu vrstu operacije dobrovoljno iz želje da žive sa svojim tadašnjim partnerom_icom u koži drugačijeg spola. To vrlo brzo dovede do problema, do krize identiteta, do krize te osobe sa kojom žive, koja ih više ne prepoznaje kao onakvog partnera sa kojim su prije bili.
U okviru medicinske diskriminacije, imamo i postupke prisilnog psihijatrijskog vještačenja, gdje se ljudima potura stav kako su oni bolesni, kako treba da svoju seksualnu orijentaciju posmatraju kao bolest, koja se onda čak i liječi medikamentima – hormonalnim terapijama i tome slično. To su prilično morbidne terapeutske metode – ljudima daju hormonalnu terapiju, pa ih onda tjeraju da gledaju gej porno filmove, da vide njihovu reakciju da li terapija djeluje.
Također se vrši prisilna seksualizacija ljudi, gdje vrlo često nastupaju sa stavom – “došao si u to stanje zbog prevelike seksualne apstinencije”, pa ljude prisilno tjeraju da imaju odnos sa suprotnim spolom, to je način na koji će se izliječiti. Naročito ako se radi o terapeutu vjerske orijentacije. Ako je osoba homoseksualnih sklonosti, osoba koja dolazi iz vjerske tradicije, koja ima vjerska uvjerenja, onda mu se u takvoj društvenoj klimi stvara specifičan osjećaj, gdje se ona osjeća teškim grešnikom, osobom koja čini nešto protiv božjeg stvaranja.
LGBT.ba: Koje aktivističke strategije koristi queer pokret u Iranu?
Maryam: U načelu mi ne možemo govoriti o queer pokretu u Iranu, kao jednom strogo organiziranom pokretu koji djeluje u kontinuitetu. Kad je riječ o akcijama takvog pokreta, naravno, postoje sporadične akcije koje su više izraz protesta pojedinca ili jedne manje grupe npr. isticanje queer zastave na nekom planinskom vrhu, provokativno oblačenje u javnosti… To su sve u Iranu zakonom kažnjiva djela. O nekom dugoročnom, i jasno usmjerenom queer pokretu, se ne može govoriti, iako postoje različite grupacije queera u drugim pokretima u Iranu.
Babak: U suštini, to je jedan jako težak život, jer čovjek u Iranu živi pod kapom tih institucija društva, on pokušava da izgradi neki svoj svijet, da nađe neke načine na koje će moći da bude ono što jeste – da njeguje svoj identitet. Naposljetku se odluče, kao mi, na neki bijeg u Tursku konkretno, gdje smo opet pod kapom institucija UN-a, koje su zadužene za queer pitanja, a koje to doživljavaju na potpuno neemotivan način, na profesionalnoj razini – “Mi smo tu da pokupimo neke LGBT osobe”, koje pobjegnu iz Irana, da ih premjestimo negdje na Zapad. Tako da smo opet pod kapom nekih institucija, koje nisu ono što bi mi očekivali da budu. Situacija je takva da ste, s jedne strane, unutar samog Irana izloženi svim tim pritiscima, a sa druge strane, kada uteknemo iz takve situacije, dolazimo opet u poziciju, da smo neka vrsta queer marketinga za organizacije koje nas prihvataju. Da budemo prikazani kao neke žrtve, kao neko s kim treba suosjećati, žaliti ga. Koriste nas u propagandnu svrhu, a mi smo opet prinuđeni da prihvatimo takvu poziciju – da bismo pronašli kakvo takvo utočište.
LGBT.ba: Da li su umjetničke strategije, u nemogućnosti drugih, način da se LGBT osobe u Iranu bore za svoja prava?
Babak: Njihova prvenstvena zadaća bi trebala biti da pokušaju dati odgovore na to pitanje kako da mi normaliziramo svoj život u toj vrsti podvojenosti, u kojoj smo, s jedne strane, unutar svoje zemlje, a s druge strane, kad izađemo iz nje, i nađemo se pod paskom ovih institucija.
Najbolji način da se queer književnost ozvaniči je da se veže sa različitim drugim društvenim slojevima: sa radničkim pokretom, pokretom za ženska prava. Naročito s obzirom da se među svim tim ljudima nalaze i osobe queer orijentacije. Na Zapadu se sasvim otvoreno može baviti takvom vrstom umjetnosti, pisati o takvim pitanjima. U suštini, to je civilizacijska razlika, na Zapadu, barem u zadnjih par desetljeća, se otvoreno piše o seksualnosti. To je tema koja je detabuizirana. Dok je u Iranu to tradicionalno nešto što se smatra tabuom. Prikriva se u javnom diskursu. U Iranu se queer književnost distribuira u nekim underground krugovima, u zatvorenim krugovima, gdje ljudi sličnih ideja pišu i razmjenjuju književnost. Ne postoji nikakva mogućnost da takvo nešto bude javno prezentirano, prvenstveno zato što bi to dovelo do egzistencijalnih problema.
Elham: Mislim da je sama ideja neke angažirane queer umjetnosti u načelu pogrešna. Queer umjetnost koja bi bila društveno angažirana, pokušavala da kroz umjetničko djelovanje mijenja društvena gibanja, jer to je ipak književnost koja je, u kontekstu Irana, okrenuta queer populaciji, komunicira sa njom. U svakom slučaju njen otvoreni društveni angažman bi bio suspregnut od strane vlasti.
