Foto: Neja Markičević / CROPIX
Čim novi Pravilnik Ministarstva zdravlja stupi na snagu i jasno propiše da za promjenu spola u dokumentima više neće biti potrebna operacija promjene spolovila niti sterilizacija, Noa Pintarić predat će zahtjev. Već dvije godine koristi hormonalnu terapiju i živi u muškom rodu, predstavlja se i prijatelji ga zovu imenom Noa, no na dokumentima mu još piše – ime: Dalija, spol: žensko, piše Jutarnji list.
– To jednostavno nisam ja, to što piše nije istina. I zbog toga se osjećam loše, a imao sam i neugodnosti, osobito kad bih prelazio granicu. Posebno bi me provjerili, jer bi sumnjali na krađu identiteta – kaže Noa Pintarić, 37-godišnji montažer zaposlen u civilnom sektoru.
Noa je u tranziciji napravio mastektomiju, odnosno uklonio je grudi, ali nije operacijom promijenio spolovilo. Kako sada stvari stoje, čini se da i neće.
– Nikad ne reci nikad, ali tako sam odlučio. Operativna promjena ženskog u muško spolovilo vrlo je složena, zahtjevna i s neizvjesnim učinkom. Kad sam o tome pričao s psihijatrom, pitao me jesam li ja ovako zadovoljan i funkcioniram li u seksualnom smislu. Kad sam odgovorio potvrdno, složio se da onda nema stvarne potrebe za operacijom – kaže Pintarić. Ističe da se takve operacije u Hrvatskoj ne rade, HZZO ne pokriva troškove njihova izvođenja u inozemstvu, a najniža cijena operacije u najbližem centru, u Beogradu, iznosi oko 10.000 eura.
– Hrvatska nema stručni tim koji se bavi transseksualnim osobama, naš status reguliran je u više zakona, a neka prava uopće nisu regulirana. Stoga se zalažemo da se donese jedinstveni zakon o rodnom identitetu, koji bi objedinio sve na jednom mjestu – kaže Pintarić.
Zbog činjenice da niti jednu operaciju u Hrvatskoj nije jednostavno izvesti, Noa Pintarić nije obavio ni histeroktomiju, odnosno uklanjanje maternice i jajnika.
– Nije jednostavno pronaći liječnika koji će napraviti operaciju uklanjanja zdravih organa. Međutim, stvari su se počele mijenjati i, s obzirom na to da imam i obiteljsku anamnezu ginekoloških karcinoma, svakako ću se sada tome posvetiti – kaže.
Budući da nije steriliziran, teoretski bi mogao prestati uzimati hormone i začeti te – kao muškarac – roditi dijete. Glavni je to prigovor konzervativnih struja novom Pravilniku, koji ne zahtijeva sterilizaciju kao preduvjet za administrativnu promjenu spola.
– To je stvarno deplasirano. Ja sam muškarac i želim biti otac, a ne majka. Imam silnu želju za roditeljstvom i nastojat ću ga ostvariti – kao otac – objašnjava.
Živi s djevojkom s kojom je u vezi već nekoliko godina, koja je bila uz njega u tranziciji i koja ga u potpunosti podržava.
– Ona navija da se vjenčamo nakon što i u dokumentima promijenim spol. Ja sam pak skeptičan prema instituciji braka, osobito nakon što je sramotnim referendumom ušla u Ustav. Ali svakako ćemo se potruditi da postanemo roditelji – kaže.
On će, nakon promjene spola, biti neplodan muškarac. Kao takav, mogao bi s djevojkom – ili budućom ženom – zatražiti pravo na medicinski potpomognutu oplodnju doniranom spermom ili predati zahtjev za posvojenje djeteta.
– Djevojka je 10 godina mlađa od mene, pa još ne kuca biološki sat. Imat ćemo vremena proučiti sve opcije i vidjeti kako ćemo ostvariti roditeljstvo – kaže.
Iako tek proteklih nekoliko godina živi u suprotnom rodu, kaže kako je oduvijek znao da je dječak. Nitko se ne probudi jedan dan i shvati da je zarobljen u krivom tijelu. To se zna oduvijek.
– Ja sam zapravo sve do polaska u školu mislio da ja jesam dječak. Nisam htio nositi haljine i gotovo, nije to bio osobit problem. Volio sam se igrati sa životinjama, kad sam operirao mandule, zaželio sam autić. Sjećam se da sam se prvi put ozbiljno naživcirao kad su nas primali u pionire i kad su mi objasnili da moram biti u suknji – priča Noa. Ističe kako je u patrijarhalnom društvu dječacima zarobljenim u ženskom tijelu bitno lakše nego djevojčicama u muškom tijelu: mnogo je jednostavnije prihvatiti da kći ne želi nositi haljine nego da ih sin želi nositi.
Kroz djetinjstvo, kaže, osjećao se isključenim iz brojnih aktivnosti koje je htio raditi, osjećao se kao da je zaključan u nekoj drugačijoj, posebnoj ladici.
– Mislim da su moji roditelji toga bili svjesni, ali naprosto su se pravili da ništa ne vide. Vjerojatno je razlog tomu bilo i to što nisu raspolagali nikakvim informacijama. Naime, u društvu tada, 80-ih godina, nije se govorilo o trans osobama. Zato mislim da je jako važno raditi na vidljivosti trans pitanja i zajednice jer se jedino tako može promijeniti svijest društva o toj temi – kaže Noa.
