Svjetska zdravstvena organizacija je pretprošlog mjeseca najavila kako će obnoviti kategorizaciju mentalnih bolesti te od iduće godine ukloniti trasnrodnost s popisa mentalnih oboljenja. Mnogi su se tada zapitali na koji će način transrodnost biti klasificirana, tačnije s kojom će se oznakom transrodne osobe moći uputiti svom doktoru ili doktorici kako bi dobile adekvatnu zdravstvenu zaštitu.
U toj dilemi uvelike pomaže najnovije istraživanje provedeno u specijalističkoj klinici Condesa u Mexico Cityju u kojemu je sudjelovalo 250 transrodnih osoba. Ispitanici i ispitanice u dobi starijoj od 18 godina retrospektivno su ispitivani o raznim pitanjima vezanima uz njihov neizvjesni pravni status, kršenje ljudskih prava te prepreka s kojima se susreću prilikom dobivanja odgovarajuće zdravstvene skrbi.
Po završetku istraživanja predložena je rekonceptualizacija kategorija vezanih za transrodne identitete u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), kao i u predstojećoj Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD) -11, jer dosadašnja zdravstvena stanja ne zadovoljavaju definicijske zahtjeve mentalnih poremećaja.
Tim stručnjaka i stručnjakinja koji su radili/e na istraživanju željeli/e su utvrditi da li poteškoće i pogoršanje stanja, koja se smatraju esencijalnim karakteristikama mentalnih poremećaja, mogu objasniti iskustvom društvenog odbijanja i nasilja, umjesto da se smatraju inherentnim obilježjima transrodnih identiteta, te ispitati primjenjivost ostalih elemenata dijagnostički predloženih ICD-11 smjernica.
Sudionici/e su prošli/e kroz detaljan strukturirani intervju s naglaskom na sociodemografska obilježja i historuju bolesti vezanih uz rodni identitet, a tokom određenog razdoblja adolescencije kroz ključne pojmove povezane s dijagnozama rodnog identiteta koje su predložene za ICD-11 i iz DSM-5 i ICD-10, poput psihološke boli, funkcionalnih oštećenja, socijalnog odbijanja i nasilja. Podaci su analizirani deskriptivnom statistikom i univarijatnim usporedbama te multivarijantnih logističkih regresija modela koji predviđaju poteškoće i disfunkcije.
Rezultati
Između 1. aprila i 17. augusta 2014. godine, 250 transrodnih osoba upisano je u studiju te je završilo razgovore na temelju koji su izneseni sljedeći podaci. Većina ispitanika/ca (202 [81%]) imalo je dodijeljen muški spol pri rođenju. Sudionici/e su prvi put počeli osvješćivati transrodni identitet u srednjoj dobi od 5 – 6 godina (raspon 2-17), a 184 (74%) njih koristilo je zdravstvene intervencije za transformaciju tijela, od čega najčešće hormone (182 [73% ]). Prve takve intervencije započete su u prosječnoj dobi od 25 godina (raspon 10-54), a 84 (46%) od onih koji/e su koristili hormone u početku je to činilo bez medicinskog nadzora.
Tokom adolescencije, tjeskoba vezana uz rodni identitet je vrlo česta, ali ne i univerzalna (208 [83%]), a prosječna razina tjeskobe bila je prilično visoka među onima koji su je prijavili/e. Većina sudionika i sudionica (226 [90%]) izjavilo je kako doživljava neki oblik obiteljske, društvene, poslovne ili školske disfunkcije vezane uz svoj rodni identitet.
Modeli multivarijantne logističke regresije pokazuju da su tjeskoba i sve vrste poremećaja predviđena iskustvima društvenog odbacivanja. Poslovna ili školska disfunkcija pojavljuju se u slučajevima kada ispitanike/ce na radnom mjestu ili školi nisu tretirali u skladu s njihovim rodnim identitetom.
Ova studija pruža dodatnu potporu za razvrstavanje zdravstvenih kategoija vezanih za transrodne identitete izvan klasifikacije mentalnih poremećaja u ICD-11. Rekonceptualizacija i reklasifikacija transrodnosti koja je povezana sa dosadašnjim zdravstvenim uvjetima u ICD-11 može poslužiti kao koristan instrument u raspravi o politici javnog zdravstva s ciljem povećanja pristupa odgovarajućim službama i smanjenja viktimizacije transrodnih osoba.
Izvor: Voxfeminae.net
