RAZGOVARALA: Jovana Ivetić
Farrah je mlada pjevačica, rodom iz Bosne i Hercegovine, koja već osam godina živi u Njemačkoj te javno govori o svojoj pripadnosti LGBTQ+ zajednici kao transrodna žena. Svoj muzički stil opisuje kao mješavinu repa ili trepa, popa i modernog folka jer voli eksperimentisati u muzici – u svemu svoja, pa i u umjetnosti. Uskoro će nastupiti na ovogodišnjoj Povorci ponosa, donoseći na scenu glas slobode i otpora.
Ljubav prema muzici si otkrila sa samo šest godina, što ne iznenađuje s obzirom na to da ti je i otac bio muzičar.
Ljubav prema muzici sam najviše poprimila od svog pokojnog oca. On je bio bubnjar, imao je svoj bend u tadašnjoj Jugoslaviji, pa bih s njim kod kuće svirala bubnjeve i pjevala. Mama me vodila na različite muzičke festivale, učestvovala sam i na horskim sekcijama. Onda sam i u dvorištu s ostalom djecom iz komšiluka organizovala razne priredbe.
Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?
Pamtim i dobre i loše momente. Mislim da je i stvaranju muzike u tim nekim ranijim godinama doprinijelo moje isključivanje iz društva, diskriminacija. Putem muzike sam izražavala svoju tugu, zabrinutost i neshvaćenost.
Kako smo se već dotakle teme diskriminacije – živjela si u BiH, sada živiš u Njemačkoj – možeš li uporediti položaj LGBTQ+ zajednice u ovim državama?
Zajednica u Njemačkoj je mnogo zaštićenija, zakon se poštuje. Doduše, i ovdje u ponekim ruralnim sredinama i dalje ima poteškoća jer ljudi nisu informisani. Ja sam imala verbalne neprijatnosti na dejting sajtovima, uživo nikada. U BiH fali pravna podrška, fali dosta olakšica, npr. za dokumentaciju pri promjeni spola. Endokrinološki i psihološki, trans osobe ne mogu naći adekvatnu pomoć, barem je u moje vrijeme tako bilo. Svi doktori i doktorice zapravo trebaju proći adekvatnu obuku. Voljela bih i da se interseksualne osobe više ne skrivaju, da se otvoreno priča i da se ne daje pravo roditeljima da odlučuju o spolu djeteta kao bebi. Mislim da bi se u školama trebalo uvesti seksualno obrazovanje i da se historijat i opšte znanje o LGBT zajednici uči i poštuje od malena. Voljela bih da sam imala potporu u djetinjstvu jer sam veoma rano shvatila, a tek kasnije se obratila pedagozima i psiholozima za podršku.
Iako još nismo gdje trebamo biti, jesmo li napredovali kao društvo?
Mnogo sam ponosna na tim Povorke ponosa, koja je donijela dosta vidljivosti, i koja je dokaz da postojimo i da ne idemo nikud dok naša prava ne budu zadovoljena – da živimo jednim normalnim životom, dostojnim ljudskog bića. Također i na tim Sarajevskog otvorenog centra, Okvira, Tuzlanskog otvorenog centra, Oštre nule i mnogih drugih organizacija za ljudska prava. Konačno pričamo, prave se kampanje… Na dobrom smo putu u ovoj zajedničkoj borbi protiv zla, nemira, diskriminacije i nasilja bilo kojeg oblika.
Je li stasala buntovnija generacija?
Mislim da su generacije od ‘90-ih na dalje upravo generacije koje se bore protiv toksičnog patrijarhata, seksizma, femicida, pedofilije, homofobije, transfobije… Ne sakrivamo se iza skuta naših roditelja ili nekog tradicionalizma, već želimo da prekinemo lanac generacijskih trauma.
Fali li ti život ovdje, povrh svega?
Fali mi Bosna – taj merak, to opušteno kafenisanje, partijanje, jezik, žargonizmi, bosanska jela… Moji ljudi, moja majka, koja uvijek stoji iza mene. To se nadoknadi, trudim se da dolazim često. Ja sam Bosanka, odnosno Balkanka – moj narod je tamo, moje srce je gdje je moj narod.
Kako se osjećaš pred dolazak u Sarajevo?
Sarajevo je ljubav i to se ne zaboravlja i zauvijek će ostati u meni. Još kada sam bila u jeku tranzicije, bježala sam od tog nekog života koji nisam mogla prihvatiti – baš putem noćnih izlazaka vikendom u Sarajevo. Vežu me mnoge emocije: tu sam se prvi put zaljubila, plakala, plesala, stekla prijatelje, imala svoj prvi nastup, a kasnije i mnoge druge. Ovo je veoma emotivan trenutak za mene jer sam pet godina bila na pauzi od muzike, pa je ovo moj veliki povratak na scenu. Željela sam da se vratim u punom sjaju, podržim bh. Povorku i da svoju sarajevsku, ali i balkansku publiku zagrlim svojom toplinom, i da zajedno slavimo taj dan – kao i ostale dane – slobode marginaliziranih zajednica. Obećavam da ću prirediti spektakl i da će ljudi pamtiti moj nastup – slikovito!
Uskoro ti izlaze nove pjesme. Liče li na tvoj dosadašnji rad?
Izlazi pet-šest novih pjesama koje neće ličiti na moj dosadašnji rad. Ima za svakog po nešto. Pripremila sam “bućkuriš”, što se kaže – svih boja i svih melodija. Radujem se reakcijama i nadam se da će to biti bum za ljeto – i za zajednicu i za one koji nisu dio zajednice. I nakon albuma stižu nove trake, u produkciji je i spot za jednu novu pjesmu. Šuška se i da se snima film o mom životu, kratke scenice – biće svega!
Šta te najviše ispunjava u muzičkom radu?
Prvo, ta sloboda biranja pjesama, pisanja ili davanja ideja. Mnoštvo pjesama i tekstova koje sam smišljala ili predlagala služile su i meni i mojoj publici – za gradnju samopouzdanja i poboljšanje vidljivosti, kako LGBT populacije, tako i svih manjina. Mislim da sam svojim pjesmama mnogo doprinijela jer mnogi su se krili, nisu bili sigurni ni u svoju seksualnost ni identitet, dok nisu čuli moje pjesme. Kad su vidjeli da sam ja javno “izašla iz ormara”, počeli su se sve više otvarati – sebi i drugima.
Na koji način biraš pjesme?
Ima jedan njemački izraz: bleib dir selbst treu, što znači: “budi sebi vjeran”. Najviše želim opisati svoje misli i emocije. Pjevam o važnosti samopoštovanja, ljubavi prema sebi, prema zajednici, slobodi.
Može li se reći da su muzika i umjetnost moćne alatke aktivizma?
Muzika je univerzalni jezik ljubavi, svi razumiju o čemu se radi, čak i kada se pjeva u šifriranim stihovima. Naša LGBT zajednica je posebno empatična i senzibilizirana, što čini da muziku osjetimo – ukus, miris, dodir, da se uživimo dok pjesma traje.
Šta bi poručila mladim ljudima koji se još bore da prigrle svoj identitet u cjelosti?
Poručila bih da slušaju svoju intuiciju, svoj unutrašnji glas. Da ne dozvoljavaju nikome – ni roditeljima, ni braći, ni sestrama, ni amidžama, ni strinama, komšijama, nastavnicima, društvu – da utiču na njihovu seksualnost, identitet i slično. Da ne slušaju šta će “narod reći”, nego da budu unikatni i pokažu zube sistemu. Ima ljudi koji dozvole da ih sistem potisne. Neki su izgubili živote zbog toga. Kolika je samo stopa suicida među trans osobama u svijetu.
Potražite psihološku pomoć, nekoga ko vas može savjetovati, usmjeriti… Mnogo podrške možete dobiti od organizacija poput Sarajevskog otvorenog centra. Možete se obratiti i Organizacionom timu Povorke, koji vam može proslijediti informacije. Ima timova i u Hrvatskoj i Srbiji. Možete se i meni privatno obratiti – uvijek možete poslati poruku, ja sam otvorena za savjete.
Dođe svjetlo na kraju tunela, i tamo je velika livada puna cvijeća različitih boja. I vi ste jedan cvijet. Bitno je da sebe prihvatite – i tada ste najljepši cvijet na toj livadi. Cvijeće cvijeću, metaforički rečeno – biće ljudi koji će vas prihvatiti takvi kakvi jeste. Porodica se može graditi. Može nastati i putem prijatelja i partnera. Nikada nećete biti sami – i niste sami. Ne odustajte od sebe. Jer jedno veliko “ne” vama je “da” sistemu i onima koji su protiv vas. Uvijek recite “da” sebi – ne drugima koji vas sputavaju u onome što želite biti.
