Nije ti život pjesma Havaja/Family Meals (2012) r. Dana Budisavljević
Dokumentarnim filmom Nije ti život pjesma Havaja (2012) mlada autorka Dana Budisavljević koristi ritual objeda kao topos re/izgradnje zajedništva u vlastitoj porodici kojoj se kao veoma važna dimenzija ispostavlja stvarnost u refleksijama njenog coming out-a.
U prvi plan je stavljena komunikacija kao temeljni princip Dijaloga, članovima porodice: ocu, majci i bratu omogućava da se kreću linijom otpora prećutanom i da spontano na nizu obroka iznesu emocije, refleksije, potrebe, shvatanja, te uveliko detraumatiziraju akt rediteljke koja se bori da ostvari ravnopravnost sa pomenutim članovima porodice, a da istovremeno osigura podršku, uključenje, ljubav i utočište. Izlazeći u javnost, ova duboko intimna priča nije viktimizirala Danu Budisavljević, naprotiv, otvorila je obzore ka prihvatanju različitosti, mogućnosti jednog ličnog iskustva kao transformativnu politiku ‘horor pričama’ koje se iznova ponavljaju zahvaljujući homofobnim mehanizmima nasilja i ekskomunikacije. I što je važnije, autorka je filmom isteoretizirala i detabuizirala seksualnost u njenoj sveobuhvatnosti ukazavši na društvenu predisponiranost i neukrotljivost koja treba i zahtjeva potvrdu.
Pedesetominutni dokumentarni film koji je dobio mnoge nagrade (Prije svega ovaj film je dobio Docu Rough Cut Boutique na Sarajevo Film Festivalu (2011), nagradu publike na ZagrebDox-u (2012) kao i posebno priznanje žirija, potom nagradu Best Balkan Newcomer na DocuFestu u Prizrenu (2012) te prestižnu nominaciju za Silver Eye, nagradu East Silver Marketa, Jihlava 2012), sniman tokom 2009. godine u javnom i/ili kritičkom prostoru nažalost sveden je isključivo na jednu dimenziju coming out-a čime je udaren snažan pečat rediteljki koja je prokazana kao lezbejska rediteljka (svakako da je njena seksualna orijentacija važan segment njenog ideniteta, a coming out da citiram Lepu Mlađenović vitalan segment lezbejskog samopotvrđivanja, te da u kontekstu filma funkcionira kao sabirna motivaciona tačka). Izlazak iz ormara u porodicu ne funkcioniše kao (samo)potvrda njenog drugačijeg identiteta već se filmom potencira veoma važan element out-procesa a to je dokidanje ćutanja i skrivanja. Oscilacije između prećutanog i rečenog, ponovljeni govor su mjesta najbolnijih faza roditeljskog shvatanja (Out-ovanje može izazvati neželjene i negativne reakcije koje su dio neprihvatanja. Smatra se da je najteži out roditeljima upravo zbog straha od negativne reakcije i odbacivanja obzirom da porodica i njen stav imaju veliki značaj za pojedinku/inca. Faze kroz koje prolaze roditelji nakon out-a su: šok, negiranje, krivnja i na kraju prihvatanje usp. Razumjeti i podržati. Prihvaćanje seksualnih i rodnih manjina u obitelji. Rijeka 2007.) društveno nenormativne seksualnosti. I kao što sama rediteljka tvrdi, ćutnja u porodici Budisavljević postala je začarani krug povrjeđivanja dugog/e/ih. Traumatična i iznova traumatizirajuća ćutnja inicira priču kojom se nadalje preispituju heteronormativnosti propalog roditeljskog braka, zaoštrenih porodičnih odnosa, odnosa sestra-brat koji eufoničnim i sinestezičnim dijalozima finaliziraju u međusobno prihvatanje udaljeno od svakog oblika straha.
Pjesma Havaja kao metafora teškog života
Dokumentarac Nije ti život pjesma Havaja reprezent je kompleksnosti porodičnih odnosa, naime, autorka u filmu gradi tri različita, duboko promijenjena odnosa njenim priznanjem. Situacija je dodatno usložnjena drugim porodičnim događajima i međuodnosima kojima se sjajno kontekstualizira koncept (samo)otkrića identiteta. Iako je riječ o zagrebačkoj liberalnoj porodici out je ‘prihvaćen’ i određen nizom ekvivalenata kao što su porodična tradicija, zamka pada u patrijarhat, dokinuti odnosi, ćutanje, standardizirani kulturni modeli.
Prenaslagivanje činjenica motivski ovaj film vodi od početne kosti u grlu do zajedničkog porodičnog slavlja. Snažne i emotivne reakcije koje provocira rediteljka nizom pitanja iz perspektive djeteta kome je nanesena bol i uskraćeno priznanje pokazuju da porodične probleme razmatraju i percipiraju iz svoje tačke gledišta. Podrška porodice koju je očekivala za svoj izbor out-anjem ostala je nedorečena i nedefinisana, djelomice traumatična.
Mimetizirana bol Danu Budisavljević paradoksalno vodi objektivnom i (samo)kritičnom posmatranju posebno u relaciji sestra-brat. Iako je od brata Srđana dobi(ja)la bezrezervnu podršku i razumijevanje, sagledavanjem stvari iz njegovog ugla, detektirala je ljubomoru spram odnosa njene majke prema Srđanu i njegove bolesti jer je to za nju predstavljalo roditeljsku ignoranciju coming outa.
Ovaj film jeste dokument coming out-a ali ne bi smio biti isključivo tako shvaćen i etiketiran čime bi mu se oduzelo na vrijednosti društvenog značaja kao doprinosa uključivanja LGBT zajednice u širi kontekst koji zahtjeva nužno radikalnu transformaciju patrijarhalnih društva na Balkanu. Ovo je ujedno i film o porodici koju je na neki način ujedinio coming out.
Konzervativni stavovi naizgled liberalnih roditelja kodirani su kulturno i počivaju na općeprihvaćenom društvenom ustroju. Figura i model u koji je involvirana majka (Iako emancipovana i obrazovana majka Dane Budisavljević u svom životu donosila je izbore koji su se kosili da dotadašnjom društvenom i/ili porodičnom praksom. Njeno odbijanje stupanja u brak i odabir vanbračne zajednice sa voljenim čovjekom kao negativno iskustvo nikako nisu doprinijeli fleksibilnijem shvatanju kćerinog položaja, naprotiv. Iskustvo odbacivanja od strane oca, potom odlazak od Daninog oca s drugim čovjekom, niz porodičnih teškoća uzdigli su je na nivo samosvjesne žene koja svoje izbore sagledava kroz moguće posljedice po svoju djecu. Prenaglašena uloga majke možda se ponajbolje osjeti u njenom insistiranju da Danu isključivo gleda kao svoju kćerku različitu i drugačiju od Srđana, onu koja kao kćerka i žena ima da ispuni određene zadatke. I možda neprimjetna omaška s kraja filma kad upozorava Danu da će spoznati majčinski osjećaj kad bude imala svoju djecu – što i ne mora biti isključivo), određeni su kulturalnim shvatanjem društvene predisponiranosti ženske uloge. Kako doznajemo iz filma prva reakcija majke na out-anje je bila zastrašujuća – kćer nije dobila podršku svoje majke. Ostaje otvoreno pitanje, zašto je otac koji je pretrpio i naslijedio praksu skrivanja osjećaja kao porodičnu zaostavštinu jednostavnije prihvatio rediteljkin out, dok majka tom procesu i dalje pridružuje snažne kolektivne (a time uglavnom i negativne) konotacije? Naizgled liberalnu ženu koja se zaista trudi načiniti otklon a time i otpor patrijarhalnim odabirima kćerka Dana Budisavljević iznevjerava svojom seksualnom orijentacijom. Možda srž problema leži u činjenici dekonstrukcije prihvatljive kategorije žene i ženskosti koju kćer napušta odabirom da se ne identifikuje sa majkom, niti društvom u kome žena ne može biti individualna, jer prema riječima Monique Wittig biti lezbejka znači ne biti žena (pri tome M. Wittig podrazumijeva rušenje univerzalne kategorije žene i mita o ženi koji produciraju muškarci, de(kon)strukciju heteronormativnih obrazaca o bijeloj ženi, obrazovanoj, pripadnici srednje klase i u svakom slučaju heteroseksualnoj koja će ‘ostvariti’ svoju potenciranu ženskost preko uloga majke i supruge).
Stoga Danina majka opterećena spekulariziranom krivicom, koja je zajednička, urezana karakteristika balkanske žene, propitiva način odgoja svoje djece te razloge iznalazi u raspadnutoj porodici u kojoj je djeci uvijek nedostajući jedan roditelj, ili pribjegava strahu od reakcije društva skrivajući pred svojim prijateljicama kćerkinu orijentaciju.
Bolno progovaranje o out-u i razgovor sa kćerkom/sestrom je početak ‘čišćenja nereda u duši’ porodice Budisavljević što na nivou filma rezultira olakšavajućom katarzom.
Piše Merima Omeragić
Fotografija preuzeta sa arteist.hr
