(Izvinjenje, Eve Ensler, s engleskog prevela Jovana Šego, Buybook, Sarajevo, 2022.)
PIŠE: Nikolina Todorović
Možda najčuvenija po svom specifičnom djelu Vaginini monolozi, Eve Ensler, američka književnica, dramaturginja, izvođačica i aktivistkinja, nedavno je objavila roman Izvinjenje (The Apology, 2019).
Posveta ove knjige glasi: Svakoj ženi koja još uvijek čeka izvinjenje. I upravo tim riječima, autorica nas uvodi u knjigu koja je neizrecivo snažna i dirljiva, potresna i revolucionarna, značajna za cjekokupan društveni poredak i svijest, jednako koliko i za svaku ženu i svakog muškarca ponaosob.
Ukratko, čini mi se da unutar savremene književnosti koja tematizira seksualno, psihičko i fizičko nasilje nad ženama, knjiga Izvinjenje ističe se zbog svoje hrabrosti.
Odrešita želja da se izvinjenje prestane čekati, te da se umjesto toga ono izmisli i, napokon, uputi svim ženama žrtvama zlostavljanja i nasilja, učinit će, u prvom redu, kompleksnijim i istančanijim naše razumijevanje ovog traumatičnog iskustva kroz koje žene i djevojčice prolaze svakodnevno.
Dosta mi je čekanja. Moj otac je već odavno mrtav. Nikada mi neće uputiti te riječi. Neće se izviniti. Dakle, izvinjenje se mora zamisliti. (…) Ovo pismo je moj pokušaj da svog oca obdarim voljom i riječima da pređe granicu i progovori, izvini se, kako bih ja konačno mogla biti slobodna (str. 9).
Izvinjenje je, dakle, roman u formi pisma. A to pismo zapravo je izvinjenje. Eve Ensler u ovome romanu progovara o vlastitom traumatskom iskustvu koje je njen život apsolutno determiniralo i zapečatilo. Seksualno i psihički zlostavljao ju je njen otac još kao petogodišnju djevojčicu, pa sve preko tinejdžerskih i mladalačkih godina.
Ensler je veliki dio svog života čekala na izvinjenje. Čekala je progovaranje. Očevo otvaranje. Bez obzira na to koliko teško ono moglo biti, Eve Ensler je čekala suočavanje i razračunavanje. Baš poput milion drugih žena širom svijeta, Ensler se usamljeno borila sa izdajom i bolom, žudeći za iskrenim obračunavanjem.
Budući da je otac odavno mrtav, Ensler je ispriku morala zamisliti sama. I to u formi pisma-izvinjenja koje piše njen otac, u prvom licu, obraćajući joj se iz groba, iz limba.
I kao autorica i kao žena žrtva zlostavljanja, Ensler je učinila veoma značajan korak kada je odlučila narativ, riječi i glas dati svome ocu, zlostavljaču. Naime, tim postupkom ne samo da nastaje univerzalno i temeljno izvinjenje svim ženama i djevojčicama koje čitaju knjigu, nego se, sa druge strane, autorica narativom približava i ogoljeva sve muškarce koji su ikada povrijedili žene u nadi da će upravo muškarce ova knjiga potaknuti da se sami duboko i temeljito obračunate, sagledate, izvinite kako bismo konačno mogli preobraziti i okončati ovo nasilje (str. 99).
To je, u konačnici, autoričina poruka na samom kraju Izvinjenja: da se nastavimo boriti i govoriti dok naše kćeri ne budu jednake, slobodne i sigurne.
Zaista, jako mi je važno naglasiti da je Izvinjenje važno, specifično i značajno možda ponajviše zbog toga jer čini veliki prevrat u samoj koncepciji progovaranja o nasilju.
Naime, posebice kod nas, u našem društvu, uvriježilo se mišljenje da o nasilju i zlostavljanju obično progovaraju žene žrtve. Ne samo to, sve vrijeme pažnja je usmjerena ka tome kako se i zašto postaje žrtvom. A to je temeljito neispravno i pogrešno. Zbog čega mi propitujemo kako se postaje žrtvom? Zar to nije smiješno? Da li je uistinu zdravorazumski tražiti uzrok tome zašto je neka žena ili djevojčica postala žrtva seksualnog nasilja? To, dakako, dolazi otuda jer kao društvo obično smatramo da je krivac, zlostavljač, odnekud ponukan i isprovociran za svoje nedjelo.
Upravo na tom tragu, Ensler čini značajan i revolucionaran pomak kada, napokon, kroz riječi i vizuru vlastitiog oca, zlostavljača, progovara o tome kako se, zapravo, postaje nasilnikom i zlostavljačem.
Takvih ličnih ispovijedi je malo. Uopće, jako je malo priznanja. Toliko toga ostaje zasjenjeno, neobjašnjeno i prekriveno šutnjom. A upravo dokidanje šutnje, čini ovu knjigu, pismo izvinjenja, jedinstvenim primjerom prikaza zlostavljača i njegove okrutnosti.
Kako je počelo? Znam da te ovo jako zanima. Kako neko oklizne preko granice dopuštenog? Kako se neko probije kroz tabu šifriran u srž naše DNK? Odgovor je polako, postupno. (…) Počelo je jednostavno, lako se uklopilo u uobičajeno. (…) Znao sam da je to strašno loše, ali sam nastavio. Bio sam pedesetodvogodišnji muškarac s petogodišnjim djetetom. Moja potreba, moja želja bile su snažnije od tvog blagostanja ili od zdravog razuma (str. 35 – 37).
Nemoguće je i zamisliti koliko je samo hrabrosti i snage trebalo Eve Ensler da napiše ovu knjigu, da iznova pedalj po pedalj rovi po sjećanjima, traumama. Da iznova ekshumira bol, izdaju, strah i usamljenost na koju ju je osudio njen otac tijekom cijelog njenog života. Paralelno sa time, da sve vrijeme pokušava ući u svijest i glas svog oca. Pokušava se razračunati sa onim što joj je učinio, pronaći i upoznati čovjeka, koji je nasilnik, seksualni i psihički zlostavljač, a ujedno njen otac.
Od trenutka kada joj je kao petogodišnjoj djevojčici stavio ruku na međunožje, pa sve do njene prve pobune, različitih metoda psihičkog mučenja, seksualnog zlostavljanja, fizičkih prebijanja, isključivanja, nedostatka podrške – sve je u ovoj knjizi izdvojeno epizodu po epizodu, onako kako je upamtila Ensler, ali i njen otac.
Na kraju, zaista, ova knjiga nam pokazuje koliko su žene i djevojčice žrtve nasilja usamljene u svojoj agoniji, te koliko ih ona za cijeli život obilježava. Ne postoji izvinjenje koje može popraviti ono što se desilo. Ensler to jako dobro zna. Ono što joj je oduzeto ne može se vratiti. Međutim, izvinjenje i priznanje je važno ženama žrtvama zbog sljedećeg: time napokon mogu ispratiti zlostavljača iz svog života.
Oteo sam ti običnost. Uništio sam ti pojam porodice. Natjerao sam te da izdaš svoju majku. Živjela si u neprestanoj mržnji prema sebi i osjećaju krivice. (…) Oteo sam ti moć nad vlastitim tijelom. Nisi donosila nikakve odluke. Nisi davala pristanak. (…) Pocijepao sam nježne stijenke tvoje vagine i učinio je ranjivom na bolesti i infekcije. (…) Natjerao sam te da se osjećaš kao kurva. Natjerao sam te da se osjetiš da nikada nisi bila vrijedna prave ljubavi. Učinio sam intimnost klaustrofobičnom. Ostavio sam svoj otrov u tebi (str. 92 – 93).
Time što otac progovara u prvom licu, napokon kao čitatelji/ice imamo priliku ne shvatiti ili pravdati nasilnika, nego zaroviti u dublje i složenije slojeve. Na primjer, rekla bih sa velikom sigurnošću da je Eve Ensler ovim pismom izvinjenja pokazala, detektirala i osvijestila jedno veoma važno mjesto: patrijarhat i pritisak dokazivanja muškosti jednako štete donose muškarcima koliko i ženama.
Naprosto, čujemo već na prvim stranicama pisma da je ocu kao muškarcu neprirodno da se izvinjava: Moram reći da je ovo za mene stran i neprirodan teren. Ne sjećam se da sam se ikada i zbog bilo čega izvinio. Zapravo, bilo mi je utuvljeno u glavu da izviniti se znači razotkriti slabost, pokazati se ranjivim (str. 15).
Za muškarce, izvinjenje je poniženje. To je jedan vid sentimentalnosti, ranjivosti, slabosti. U našem patrijarhalnom društvu, naime, muškarci jako dobro znaju da sami sebe moraju autocenzuristati u svemu što može razotkriti da uistinu jesu i slabi i ranjivi i osjećajni.
Žene i djevojčice širom svijeta trpe najstrašnije torture i zlostavljanja, ponekad od posve nepoznatih muškarace, a ponekad od najbližih, od onih koji bi nam trebali biti podrška. Eve Ensler je jedna od tih žena. Uprkos tome, napisala je knjigu koja je, na prvom mjestu, prepuna saosjećanja, otvorenosti i neposredosti. Ne samo da je progovorila o zlostavljanju koje je pretrpjela još kao djevojčica, nego je svoje iskustvo tranformisala i posvetila ga nama, ženama, kao izvinjenje u ime onih koji šute i negiraju zlostavljanje i nasilje nad ženama.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
