Izvor: Buka
Foto: Privatna arhiva
Jasenko Suljetović i Aleksandar Dragojević su LGBT par iz Bosne i Hercegovine. Kako su se u zemlji u kojoj su se rodili susretali sa raznim predrasudama, uvredama i nemogućnostima za normalan i slobodan život, odlučili su da odu iz ove zemlje. Po dolasku u Sjedinjene Američke Države, prva stvar je bila da se vjenčaju i time krunišu svoju ljubav.
Jasenko Suljetović kaže da su njegov partner i on od početka veze znali da će morati otići iz BiH ukoliko žele priliku da imaju zdrav i dostojanstven život. Nakon što su proveli pet godina zajedno, zbog posla su živjeli u različitim gradovima.
Jasenkovo bavljenje LGBT pravima u Banjaluci i Republici Srpskoj, prema njegovim riječima, počelo je da uzima preveliki danak, iako je Banjalučko Udruženje Kvir Aktivista uspjelo da realizuje priličan broj projekata primarno u Banjaluci, uspješnost ovih projekata je bila uslovljena samom vidljivošću istih.
“Od radio poruka koje su se puštale 5 puta dnevno tokom 30 dana, prvog LGBT kalendara u BiH, obilježavanja Međunarodnog dana protiv homofobije, diskusija itd., ja kao osoba koja je predstavljala udruženje sam morao svaki put javno da istupam i da promovišem famozne postojeće zakone u RS-u koji LGBT osobama garantuju jednaka prava. Ja nisam imao problem da stanem imenom i prezimenom iza svog identiteta i iza svojih stavova, ali sam iluzorno mislio da to moje istupanje neće imati ogromne posljedice, jer ipak postoji zakon na koji sam se ja u svakom svom javnom istupanju pozivao kao što se Dodik poziva na patriotizam. Nakon mog učešća 2014. godine na beogradskoj paradi ponosa i tog famoznog incidenta gdje je ljude uznemirilo što peder (i još Bošnjak) nosa sliku Irineja – ali ih ne uznemirava što taj Irinej hladno kulira pedofiliju – te velike banjalučke ljudine i patriote su krenule intenzivno otvoreno da me traže po Banjoj Luci”, prisjeća se Jasenko Suljetović.
Kaže da je njegov partner Aleksandar tada radio u muzičkoj školi u Nevesinju i Jasenko je, zbog bure koja se digla, iz Beograda otišao direktno za Nevesinje, jer su Lešinari bili prilično uznemireni i prijetili da će demolirati kafić u Banjaluci u koji izlaze LGBT osobe.
“U Nevesinju sam proveo oko mjesec dana i onda sam, uz veliku pomoć Sarajevskog otvorenog centra i organizacije Civil Rights Defenders, ostao i radio u Sarajevu do marta. U Banjaluku sam išao potpuno incognito. Prijatelji bi me pokupili na stanici, imao bih kapu, duksericu i molio se da se ne nađe neko ko bi me prepoznao. Kada sam se u martu vratio u Banjaluku, udruženje je već imalo prostor u kojem sam ja istovremeno i živio, obzirom na moju sigurnosnu situaciju tada. Kretanje mi je bilo svedeno na minimum i svaki put kada sam morao izaći, prijatelj bi me pokupio kolima i odvezao. Išao sam u najskrivenije kafiće i na sve to imao sam elektronsku GPS narukvicu, koju sam mogao aktivirati ukoliko me neko eventualno napadne. Sve to je bio rezultat toga što sam ja satirično rekao istinu. Sve te traume koje su se dešavale ja nisam imao vremena ni da svarim, jer je udruženje moralo da nastavi sa aktivnostima i prvih par mjeseci je išlo super i ja sam mislio da će se strasti smiriti i da ćemo mi moći napraviti promjenu”, kaže Jasenko u razgovoru za BUKU.
Dodaje da je tada Banjalučko Udruženje Kvir Aktivista sarađivalo sa Oštrom Nulom, Helsinškim Parlamentom, KVART-om, policijom i Gender centrom. Kada su organizovali drugi festival IDAHOT u maju 2015. godine, tada je dobio tužbu od patrijarha Irineja u kojoj ga je tužio za uvredu ugleda i časti i tražio 1 500 000 dinara odštete.
“Saslušanje je bilo 26. juna i iako sam mogao odabrati da ne odem, jer Srbija i BiH nemaju sporazum o izručivanju, otišao sam jer sam smatrao da nisam ništa loše uradio i htio sam i samom patrijarhu da ukažem na licemjernost njegovih djela, obzirom da mu se popovi ljube sa mladićima na video snimcima. Moj najveći strah nije bilo samo ročište. Moj najveći strah je bio da će me neko sačekati ispred sudnice i da će tu biti kraj, što u Srbiji i BiH nije nemoguće. Iako je prvo saslušanje išlo u moju korist, radilo se o najmoćnijoj osobi u Srbiji koja je bez problema našla moje prebivalište. Postajao sam sve više paranoičan. Kada je Aco dolazio u Banjaluku, nije htio da izlazimo bilo gdje, jer ga je bilo strah da će me neko prepoznati. Viđanje nam je bilo svedeno na minimum, a ja sam svoju paranoju počeo liječiti u kafanama”, kaže Jasenko.
Do septembra 2015. godine došao je do zaključka da, ukoliko želi da spasi sebe, Acu, i njihovu vezu, moraju što prije da napuste BiH.
“U naredna dva mjeseca sam izvadio turističku vizu za SAD, našao smještaj za obojicu kod prijateljice, posudio novac za kartu i 2. novembra smo bili u avionu za St. Louis. Simbolično, drugo ročište sa patrijarhom je bilo istog dana. Kada smo sletjeli u St. Louis, dobio sam poruku od advokatice da je patrijarh odustao od tužbe. Treći dan našeg boravka u SAD-u, Aco i ja smo izvadili dozvolu za brak. Generalno, mi smo oduvijek planirali da se vjenčamo, ali smo mislili da će to doći poslije, uz prisustvo naših porodica i naših prijatelja. Međutim, obzirom da smo došli na turističkoj vizi i da moramo aplicirati za azil da bi ostali, odlučili smo se vjenčati što prije, jer je na taj način Aco mogao biti na mojoj aplikaciji za azil, bez obaveze da individualno aplicira”, objašnjava Jasenko i dodaje da, nakon što su dobili dozvolu, odlučili su da se vjenčaju 12. novembra, jer je to ujedno bila i njihova peta godišnjica veze.
Kaže da je vjenčanje prošlo odlično, obzirom da su imali samo 9 dana da ga organizuju, nađu matičarku, mjesto, prstenje i, naravno, goste/šće.
“Uz pomoć naše prijateljice Jordan, vjenčanje se održalo u kući njene pratetke, koja nas je predivno dočekala i ustupila nam svoj prostor, dok je maćeha od Jordan pukom slučajnošću bila naša matičarka. U tih 10 dana upoznali smo dosta super ljudi i, naravno, pozvali ih na vjenčanje, tako da smo imali oko 20 gostiju. Pošto nismo imali baš mnogo novca na raspolaganju, kada smo bili u jednoj hippie radnji, vidjeli smo dva ‘zlatna’ prstena sa šest cirkona u duginim bojama i tako smo našli naše burme. Zavjete smo izgovorili na engleskom i, zahvaljujući našem prijatelju, imamo i snimak vjenjačanja, koji sa svojom jednostavnošću i nespretnošću učesnika šalje sliku ljubavi kakva ona jeste”, kaže Jasenko.
“Što se tiče diskriminacije i odnosa prema LGBT populaciji, mi nismo imali nikakav problem. Imamo veliku LGBT zastavu ispred kuće, normalno se krećemo, držimo se za ruke u gradu, u marketu i moguće je da postoje ljudi kojima to smeta, ali implementacija i poštovanje zakona je ono što sprečava većinu homofobnih osoba da reaguju verbalno ili fizički, jer znaju da će ovdje biti krivično gonjeni i kažnjeni – i zatvorskom i novčanom kaznom. Većinom se ljudi uopšte ne obaziru, to je ona standardna izjava, ali zaista, ljudi žive svoje živote i nemaju vremena da se zamaraju stvarima koje direktno ne utiču na njih”, ističe on.
Jasenko dodaje da je život bez straha elementarno pravo svakog pojedinca/ke na ovoj planeti.
“Nakon 28 godina straha izazvanog prvo ratom, pa onda nasilnim ocem, nasilnim vršnjacima u školi, nasilnom politikom, fašistima i okolinom koja ne može da podnese istinu i koja samo šuti dok god je njima dobro, shvatio sam da moje gutanje tog straha može voditi samo u moju propast. Koliko god sam ja bio spreman da se suočavam sa svim tim stvarima i da prkosim i okolini i strahu ne bi li dokazao da se stvari mogu uraditi, nisam bio spreman da izgubim svoj razum. Onda kada sam shvatio da određenim noćima ne mogu zaspati bez noža pod jastukom ili da skoro svakog veče pred spavanje igram scenario u glavi kako bih odbranio sebe ili Acu, to je bio jedan od faktora koji je ubrzao naš odlazak”, rekao je naš sagovornik i dodao da sve LGBTI osobe na našim prostorima žive sa istim ovakvim strahovima svaki dan.
“Neke manje, neke više, ali sve LGBTI osobe na Balkanu svaki dan moraju da potiskuju to što jesu, iz straha da će biti pretučeni, odbačeni, ubijeni, ponižavani. One osobe koje uprkos svemu ostanu dosljedne sebi i ispoljavaju svoj identitet, svaki dan kada izlaze iz svojih kuća, nose sa sobom strah da će ih neka budala napasti zato što im je kosa ovakva ili onakva ili zato što izgledaju ovako ili onako. Te osobe svaki dan bar jednom moraju proći kraj skupine huligana i djelovati kao da ih se ne boje, dok se iznutra mole da ne dobiju kamen ili šaku u glavu. To je svakodnevnica svake LGBTI osobe u BiH, bila ona outovana ili ne”, objašnjava Jasenko Suljetović.
Naš sagovornik kaže da su i njihove porodice željele da njih dvojica odu iz BiH, jer su znale da im je to jedina mogućnost za normalan život i sigurnost.
“I moja i Acina mama su više od svega željele da on i ja odemo iz BiH, ne samo da bi on i ja živjeli normalno i bez straha, već da bi i one mogle živjeti i otići spavati, a da ne razmišljaju da li će im neko pretući djecu. Naša porodica i prijatelji su znali da mi, obzirom na način na koji želimo da živimo svoj život, moramo napustiti Balkan. Već u decembru 2016. moja mama je bila kod nas u posjeti. I koliko god je to meni normalno, svako malo sam sebi govorio, ‘mom mužu i meni došla moja mama u posjetu’”, rekao je on.
Prvi dani u Americi su bili teški, ali su Jasenko i njegov partner uspjeli naći zaposlenje.
“Obzirom da smo Aco i ja naš odlazak iz BiH realizovali u dva mjeseca, jedina stvar koju smo imali kada smo došli u SAD su bila dva kofera, besplatan smještaj kod naše prijateljice i oko $2000, od kojih smo morali dobar dio odmah odvojiti za advokaticu koja nas zastupa. Pošto smo došli na turističkoj vizi, nismo imali niti social security number (socijalni broj), niti radnu dozvolu, koje su neophodne da bi se osoba zaposlila. Ja sam išao od restorana do restorana, radnje do radnje, tražeći posao, i početkom decembra sam počeo raditi u radnji koja iznajmljuje kostime i prodaje vintage garderobu”, prisjeća se Jasenko i dodaje da je tu radio ilegalno i za minimalnu satnicu i iako je vremenom dobijao više sati, to nije bilo dovoljno, tako da je pored toga čistio kuće, dvorišta, skidao farbu sa kuća, farbao ograde i slično.
“Nakon 5 mjeseci rada, uspjeli smo skupiti dovoljno da iznajmimo kuću, sigurnosne depozite za struju, plin, internet i onda smo samo morali da nađemo stanodavca koji će mi dopustiti da potpišem ugovor o iznajmljivanju, iako tada nisam imao nikakav legalni dokument osim bh. pasoša sa turističkom vizom koja je isticala u maju 2016. Uprkos svemu tome, uspio sam naći dom u kojem ćemo zaista započeti naš život i u martu 2016. Aco, ja i naša mačka koju smo doveli iz BiH, počeli smo graditi naš američki san. Aplikaciju za azil smo predali u decembru 2015. godine i po zakonima SAD-a, kada osoba aplicira za azil, mora čekati minimum 150 dana da bi bila u mogućnosti da aplicira za socijalni broj i radnu dozvolu, tako da smo mi te aplikacije predali u junu 2016. godine, te ih dobili u septembru”, objašnjava Jasenko.
Prisjeća se da je u periodu od maja do septembra poslao preko stotinu aplikacija za poslove koji su većinom kancelarijske prirode i u firmama koje se bave tehnologijom.
“Od tih stotinu predatih aplikacija, dobio sam poziv od možda sedam poslodavaca. Onda sam u jednom trenutku odlučio da na svim svojim aplikacijama promijenim ime iz Jasenko u Jason, jer sam shvatio da će Jason Suljetović imati bolje šanse za poslove koje ne uključuju konobarisanje. Počeo sam dobijati sve više odgovora na aplikacije i sve više intervjua i na kraju sam dobio posao u telekom kompaniji koja je prisutna u 22 savezne države i tu trenutno radim. Ono što moram spomenuti jeste to da sam na svim svojim intervjuima imao potpunu slobodu da pričam o svom aktivizmu i čak o tužbi patrijarha i da me potencijalni poslodavci nisu posmatrali kroz tu prizmu, već kroz čisto kapitalističku prizmu i mantru u smislu ‘ako ovaj može da podnese toliko stresa i dalje funkcioniše, sigurno ima kapacitet i da radi’, što je mogu reći bila moja prednost, bar ovdje”, ističe Jasenko.
S druge strane, kaže on, Acina strast je opera i “on nije mogao računati na karijeru u BiH ili Sarajevu obzirom da je i gay i Srbin, na isti način na koji ja nisam mogao računati na karijeru kao gay Bošnjak u Banjaluci”. Međutim, Aco je već dobio svoju prvu ulogu u operskoj izvedbi Carmen i imao je premijeru u St. Louisu. To je, ističe Jasenko, jedna od najboljih stvari koja im se desila, jer Aco ima šansu da realizuje svoje snove i da se bavi onim što voli, te da bude posmatran kroz prizmu svog talenta, a ne kroz prizmu svog identiteta.
Što se tiče života i problema u BiH, Jasenko kaže da svaki dan na poslu pročita vijesti iz BiH i regiona, te da i dalje smatra da su stanovnici BiH najodgovorniji za situaciju u kojoj se nalaze.
“Sve što se dešava u državi i njenim entitetima ne bi bilo moguće bez dozvole njenih građana, koji će preći preko svega samo da bi imali svoju etničku odrednicu, koja im evo već 20 godina ne donosi ništa osim praznih frižidera, dugova, mržnje i straha. I to je njihov izbor i možda kada prestanu da krive druge za ono što sami biraju, možda će se nešto promijeniti. Skupine aktivista/kinja koje se trude da to promijene i koji troše svoje živce, energiju, vrijeme da pokažu stanovnicima BiH da smo svi jednaki i da nema razlika među ljudima nemaju podršku zajednica za koje se bore, jer te zajednice između otpora i konformizma, biraju konformizam i nisu spremni da stanu svojim imenom i prezimenom iza pravih vrijednosti. Dok god pravo na svakodnevnu kafu bude bitnije od prava na dostojanstven život, aktivisti/kinje će da pjevaju svoje pjesme nekolicini koja ih razumije i da se trude na izbjegnu simptome burn outa”, objašnjava naš sagovornik.
Za kraj našeg razgovora, Jasenko LGBT osobama koje se u BiH bore sa predrasudama, stigmom i uvredama poručuje da je život zaista kratak i da moraju biti iskrene prema sebi, da moraju da vole sebe i da shvate da put prema slobodi traži mnogo odricanja, ali da je to put kojim vrijedi ići.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom.
