Piše: Mirza Halilčević
Prema Wikipedijinoj definiciji, javni prostor bi trebao biti “područje ili mjesto koje je otvoreno i dostupno svim građanima, bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju, rasu, nacionalnu ili socio-ekonomsku pripadnost i dob”. Kažem “trebao bi”, jer praksa je pokazala da ipak nije. U bh. slučaju, pa i u slučaju regije, javni prostor je rezervisan uglavnom za heteroseksualne bijele muškarce srednje ili više klase.
Iz javnog prostora žene su istjerivane sistemaski, na način da ih se uvjeravalo da je njihovo mjestu u kući, konkretnije u kuhinji, krevetu ili uz djecu. Nekada su se u Francuskoj, uslijed ratnih gubitaka, dodjeljivale “Porodične medalje” za najplodnije majke, u Njemačkoj su se žene u javnom prostoru nazivale grobarima, a u Italiji prostitukama. Kasnije se marketinškim potezima kreirao kult moderne domaćice, što je bio jedan od brojnih načina da za istrebljenje žena iz javnog prostora.
Historija se ponavlja ili zapravo, nikad nije ni prestajala, kada je riječ o istrebljenju nekonvencionalnih i nepovinovanih. Dokaz za takvo nešto jeste i svođenje LGBTIQA pitanja na nivo privatnosti, što u našem kontekstu ni u kom slučaju ne bi trebalo podrazumijevati. LGBTIQA pitanja su politička pitanja i trebaju imati svoje mjesto u javnom diskursu.
“U javnosti često pokrećem pitanja o LGBTIQA populaciji, iako uplašen, s druge strane izrevoltiran, ali u konačnici svjestan kako mi javni prostor pripada jednako kao i svima drugima, i stoga želim da me ima u i u glavnoj ulici, i u pozorištu, i u javnom servisu, i u državnim institiucijama, jer, kad treba platiti porez, tad sam građanin Bosne i Hercegovine!”, na ovu temu govori M.S. iz Mostara.
Razgovorom o LGBTIQA seksualnosti na način da je se smješta između četiri zida kreira se uvjerenje kako je LGBTIQA pitanje stvar seksa i isključivo fizičkog kontakta. Na taj način daje se jasno do znanja LGBTIQA osobama kako njihovi problemi ne pripadaju javnom prostoru, nego njihovim krugovima i zidovima.
“Po meni javni prostor oblikuju i definišu ljudi koji se nalaze u tom prostoru. Među nekim ljudima i u nekim sredinama se ne osjećam ograničeno i uživam u zauzimanju javnog prostora. A nažalost, u nekim sredinama se bojim. Tužno je što živim u sredini koje se bojim. Često me je, kao ženu, strah kretati se kasno uvečer, a još češće me je strah da se u javnom prostoru krećem kao autovana lezbejka. Puno putujem i svaki javni prostor osjećam svojim, samo što sam u nekim javnim prostorima malo manje svoja. Zbog toga biram zadržati neke od svojih identiteta za sebe i za krug ljudi sa kojima se osjećam sigurno. Pomiješaju se tu i tamo želja i strah da u javnosti budem kakva želim biti, i kanališu se u ljutnju. A najčešće u našem društvu ni tu ljutnju nemam gdje ispoljiti. Ove godine sam bila na jednom Prajdu i osnažilo me to iskustvo da ja budem ja, bez ograničenja, gdje god želim u javnosti. Sat i po avionom od mog rodnog grada i ja sam bila slobodna, samo tako, bez straha”, objašnjava J.P. iz Tuzle.
Činjenica je da i osjećaj slobode često ovisi o brojnim kulturno-političkim prilikama, pa prema tome LGBTIQA osobe puno više neprijatnosti, anksioznosti i pritisaka uglavnom doživljavaju u manjim, zatvorenim, ruralnim sredinama, što nužno ne znači kako su veći gradovi znatno otvoreniji i liberalniji.
“Super se osjećam u Sarajevu, imam osjećaj da te ljudi i ne posmatraju kao nekog ko je ‘drugačiji’, ili jednostavno nemaju vremena i tako se osjećam u svim većim gradovima. Lijepo se osjećam i kad sam sa društvom, pogotovo muškim, zbog ranijeg iskustva, koje je bilo loše – nepoznati momak me je napao zbog moje djevojke, s kojom sam plesala”, objašava S.Đ., dodajući: “U gradu u kojem žive moji roditelji i ne osjećam se baš prijatno, tu izlazim na nekoliko mirnijih mjesta. Mislim da sam poslije tog napada imala taj ‘štit’ ali da sam vremenom shvatila da mi nije potreban, jer to sam ja i ako će se nešto desiti, neka se desi, to sam ja”, za kraj navodi S.Đ. iz Višegrada/Sarajeva.
