Jedina stvar koju ljudi trebaju držati između svoja četiri zida jeste njihova mržnja

04. 10. 2015

lgbt ilustracija1Izvor: Buka portal
Piše: Maja Isović
Foto: Buka portal arhiva, Jasenko Suljetović

Naši sagovornici kažu da se LGBT osobe u Banjaluci i Tuzli suočavaju ne toliko sa fizičkim nasiljem, ali da su verbalni napadi veoma prisutni.

Jasenko Suljetović iz Banjalučkog udruženja kvir aktivista kaže da se trenutno može reći da LGBT osobe žive u nekoj komfornoj zoni, gdje se malo ili minimalno suočavaju sa nasiljem, bilo ono fizičko ili verbalno. Međutim, on kaže da to sa druge strane ne znači da se to nasilje ne dešava na svakodnevnoj osnovi.

“Veliki dio problema je što LGBT osobe ne prijavljuju nasilje čak i kada im se ono desi, zbog straha da će ih osobe koje rade u nadležnim institucijama eksponirati. Što se tiče mene, moja svakodnevnica je bila drugačija, i zbog moje pozicije kao direktora Banjalučkog Udruženja Kvir Aktivista i zbog činjenice da sam oduvijek istupao javno sa svojim identitetom. Ovo se, naravno, drastično promijenilo i mojim prošlogodišnjim odlaskom na Beograd Pride, nakon kojeg sam počeo dobijati konstantne prijetnje od pripadnika Lešinara, te drugih osoba sa fašističkom ideologijom. Prijetnje su bile takve da sam bio primoran da se odselim iz Banjaluke na određeni period, tačnije na četiri mjeseca. Nakon toga sam se vratio u Banjaluku da bih nastavio sa aktivnostima udruženja i animiranju LGBT osoba da poboljšaju svoju poziciju”, kaže za BUKU Suljetović.

Dodaje da je, obzirom da je bio prilično eksponirana i vidljiva osoba, njegova sigurnost bila prilično ugrožena, te mu je kretanje bilo ograničeno u svim naseljima, osim u centru grada. Pored toga, dobio je i elektronsku narukvicu koja mu je služila kao alarm u slučaju da ga neko napadne. Kada se sve ovo uzme u obzir, može reći da mu život nije kao kod ostalih LGBT osoba u Banjaluci.

“Nakon svih napada koje sam lično doživio, te napada koje smo imali na Udruženje, bio sam primoran da promijenim sve svoje navike. Morao sam oblačiti odjeću koja nije ’upadljiva’, morao sam konstantno razmatrati gdje ću se kretati i u koje doba dana, morao sam se uvijek okretati iza sebe, nositi eleketronsku narukvicu, te uvijek ’skenirati’ mjesta u koja ulazim, morao sam birati mjesta na koja ću izaći sa svojim prijateljima da bi izbjegli rizik da oni budu viđeni sa mnom. To sve zajedno nosi dosta pritiska. To, naravno, ne znači da sam se ja izolovao ili da se nisam kretao, već znači da je svaki izlazak u javni prostor koji mi zakonski pripada kao svakom građanu i građanki bio puno stresniji i nosio konstantna propitivanja i pritisak”, objašnjava on.

Jasenko kaže da mu najviše smeta pasivnost i letargija LGBT osoba, ne samo u Banjaluci, nego u čitavoj BiH.

angeluss12
“Kao što sam rekao, LGBT osobe su zaglavile u nekoj vrsti komformizma gdje se ne susreću sa nasiljem, ili bar o tome ne govore, te nisu spremni ni na kakav iskorak koji bi poboljšao njihovu poziciju u društvu. Kao što znamo, niti jedan pokret za ravnopravnost, od žena, Afro-Amerikanaca, pa i do LGBT populacije, nije mogao uspjeti bez zalaganja tih osoba za bolju poziciju u društvu. LGBT osobe neće imati prava koja su im zagarantovana ustavima i zakonima entiteta i države, dok same ne istupe i ne zatraže ta prava, kao što to rade studenti, radnici, penzioneri ili RVI u državama u kojima je razvijena građanska svijest. Kod nas se očekuje da se za ta prava bori pet osoba i onda kada se ta očekivanja ne ispune, dobar dio populacije to osuđuje”, rekao je Suljetović.

On dodaje da je veliki problem i kvazitolerancija heteroseksualnih osoba, kako u Banjaluci, tako i u ostalim gradovima u BiH. “Naime, dosta heteroseksualnih osoba, bile one javne ili ne, ili poznate na gradskom nivou, nisu spremne podržati LGBT osobe, niti njihova prava javno, nego samo u krugovima svojih prijatelja, gdje se to bazira na priči o podržavanju i toleranciji, ali samo u četiri zida. Tipičan primjer ovoga je vidljiv u kafićima koji zarađuju na LGBT osobama. Vlasnici kafića nemaju problem da ugoste LGBT osobe u svojim objektima niti da od njih uzimaju novac, ali kada bi došlo do situacije da ti isti vlasnici trebaju reći javno (bio to virtuelni prostor ili stvarni život) da su LGBT osobe jednake kao i svi ostali, onda to izostaje”, ističe Jasenko.

On smatra da je evidentno da je to ”podržavanje” i ”tolerancija” samo rezultat toga što je na neki način moderno i hipsterski načelno uvažavati ljudska prava LGBT osoba, ali stati svojim imenom i prezimenom iza svojih stavova u ovoj okolini nije nešto što je karakteristično za ovaj narod.

Suljetović kaže da je imao više i fizičkih i verbalnih napada i prije izlaska iz ormara i nakon toga.

“Za one koji ne znaju, izlazak iz ormara je proces otkrivanja svog identiteta svojoj porodici, okolini i bliskim osobama. Napadi i prijetnje su rasle sa mojim javnim zalaganjem za ljudska prava LGBT osoba. Što se tiče izlaska na ulice, već sam spomenuo da to sa sobom nosi dosta pritiska i prilagođavanja, ne samo kod mene, nego i kod svih LGBT osoba. Međutim, to ne znači da se mi trebamo zatvoriti i izolovati iz prostora koji nam zakonski pripada kao svim građanima i građankama Banjaluke.”

Suljetović kaže da je Banjaluka jako lijep grad i da ima dosta potencijala, međutim, stimulisanje i podržavanje etno-nacionalističkog i fašističkog diskursa od strane vlasti čini da grad djeluje dosta nesigurno i neprihvatljivo za bilo koga ko ne pripada dominantnoj etničkoj skupini, u ovom slučaju Srbima.

“Radikalne skupine kao što su Lešinari ili SNP 1389 rade odličan posao u održavanju tog fašističkog diskursa, uz, naravno, prećutno odobravanje gradskih institucija, gdje se natpisi ‘Mrtav gay je ok’ ili ‘Smrt pederima’ neće smatrati uvredljivim dok ih neko drugi ne prijavi. Institucije kao što su Gender Centar Vlade RS ili MUP RS neće same reagovati na to, jer to nisu stvari koje vrijeđaju Srbe, te ne postoji potreba da se isti uklanjaju, jer održavaju status quo. Isti šablon nereagovanja vlasti je vidljiv i kada su u pitanju ‘proslave’ navijača, koje se ogledaju u pljuvanju na Ferhadiju ili dobacivanje osobama koje nisu Srbi. Naravno, ovo je primjenjivo i na sve ostale gradove u BiH u kojima vlasti smatraju da su jedina prava koja vrijedi štititi prava dominantne skupine koja tu živi (Srbi, Hrvati ili Bošnjaci). Naravno, govorimo o pravima muškaraca, obzirom da se prava žena takođe krše na svakodnevnoj osnovi, bez obzira na njihove identitete. Hipotetički, kada bi se u bilo kojem gradu pojavio grafit na kojem bi, umjesto ‘Mrtav gay je ok’, pisalo ‘Mrtav Srbin/Bošnjak/Hrvat je ok’, vlast i njen medijski aparat bi od toga napravili senzaciju, tvrdeći kako je pomenuta skupina i dalje ugrožena i kako je nacionalizam opravdan, te ne bi bilo potrebe da dvije osobe preklinju nadležne institucije da uklone te grafite. Ovo samo po sebi dovoljno govori u koliko licemjernom društvu živimo”, ističe Suljetović.

On još jednom napominje da niti jedna promjena ne može doći bez zalaganja LGBT osoba.

“Znači, odgovornost je na LGBT osobama da razbijaju stereotipe i postojeće diskurse koji su se razvili, a ne da pasivno posmatraju i produbljuju te diskurse ili da ih prihvataju. Afro-Amerikancima i ženama nije trebalo nuditi osvježenje i hranu da bi shvatili/e da su njihova ljudska prava ugrožena, te da nisu jednaki/e, dok ljudi ovdje imaju takav stav da se njima treba sve servirati, a da oni ne učine ništa po tom pitanju. Naravno, pored toga, potrebno je da vlasti djeluju u skladu sa zakonima koje su donijeli. Zakoni Republike Srpske, Federacije, Brčko Distrikta, te same BiH, jasno garantuju ravnopravnost i zabranjuju diskriminaciju, ali vlasti to naravno ne implementiraju, osim kada se radi o etničkim skupinama na kojima dobijaju političke poene i produbljuju mržnju i nacionalizam. Takođe, državni mediji rade istu stvar, te neće se nikada profesionalno baviti temom LGBT ljudskih prava, nego samo u senzacionalističke diskursivne svrhe”, objašnjava naš sagovornik.

On na kraju razgovora naglašava činjenicu da se seksualni identitet ne bira, te da se LGBT osobe ne probude jednog sunčanog dana i kažu ’Danas ću biti lezbejka/gej/biseksualna ili transrodna osoba’.

“Seksualni i rodni identitet ne možemo promijeniti, isto kao što ne možemo promijeniti svoju visinu ili boju očiju, jer su to stvari sa kojima se rađamo. Diskurs da to dolazi sa Zapada je samo zanemarivanje istorijskih činjenica i zanemarivanje obrazovanja. Svi, naravno, imaju pravo da ne podržavaju LGBT osobe, ali nemaju pravo da šire mržnju javno i da istu propagiraju, ne samo prema LGBT osobama, nego prema bilo kome zbog bilo čega. Jedina stvar koju ljudi trebaju držati između svoja četiri zida jeste njihova mržnja”, kaže Jasenko Suljetović iz Banjaluke.

Asja Kunto iz Alijanse nezavisnih kvir aktivistkinja iz Tuzle (TANKA) kaže da većina LGBT osoba u Tuzli, kao i u ostalim gradovima u Bosni i Hercegovini, nije out široj javnosti, tako da se uz tu činjenicu veže problem ličnog izražavanja i prikrivanja svog identiteta.

“LGBT osobe nemaju slobodu izražavanja i uživanja u pravima koja ih sljeduju zbog velike količine netolerancije prema istim. Izražavanje nježnosti na javnim mjestima s partnerom/kom nisu prihvatljivi u sredini kao što je BiH. Društvo je neprijateljski nastrojeno prema drugačijem, tako da se i LGBT osobe koje se izdvajaju po svom fizičkom izgledu percipiraju kao prijetnja. Postoji mnogo predrasuda vezanih za fizički izgled, te često čujemo pitanje ’da li si muško ili žensko’, kao da ne postoji niti jedan drugi identitet”, ističe Asja za BUKU.

Ona kaže da se Tuzla ponosi svojim stepenom tolerancije prema različitosti, tako da LGBT osobe nisu izložene tolikoj količini mržnje i osude od strane drugih, te broj slučajeva fizičkog napada prema ovakvim osobama nije velik.

“Na svakodnevnoj bazi se ne suočavam sa mnogo problema vezanih za svoj identitet. Postoje situacije kada su ljudi ’zbunjeni’ zbog mog fizičkog izgleda, te postoje te neugodne situacije kada potpunim strancima moram objašnjavati ličnu percepciju sebe i šta rod u biti znači. Ako osoba ima kratku kosu, odmah je okarakterisana ili kao muškarac ili kao lezbejka.”

Asja Kunto kaže da Tuzli nedostaje mjesto u kojem bi se LGBT osobe mogle ugodno osjećati i biti ono što jesu, bez sakrivanja i bez straha o posljedicama zbog ispoljavanja svog identiteta.

zuzla“Izlazak na ulice mi ne predstavlja problem, uglavnom se osjećam sigurno u gradu u kojem živim. Fizički napad nisam doživjela, dok verbalni više i ne primjećujem. Dobacivanje na ulicama je prisutno, te nastojim ne obazirati se na komentare, jer smatram da bismo se svi/e trebali/e truditi da poboljšamo svoj život i pomognemo drugima, a ne da odmažemo.”

Nakon par godina rada kao aktivistkinja za LGBT ljudska prava, ona kaže da još uvijek nije sigurna kako tuzlansko društvo percipira LGBT osobe.

“Zbog manjeg broja fizičkih napada, mogla bih reći da je Tuzla tolerantnija od ostalih gradova u BiH u kojima sam provodila više vremena, međutim, većinu vremena osjećam da smo nevidljivi/e. Koji god razlog bio, sretna sam što se napadi ne dešavaju u tolikoj mjeri i što možemo koliko-toliko reći da se osjećamo sigurno na ulicama. Nevidljivost je prednost, ali i mana ako želimo napraviti pomak u društvu.”

Kunto Asja smatra da društvo treba shvatiti jednostavnu činjenicu da LGBT osobe nisu ništa drugačije od ostatka populacije, od bilo koje druge grupe, bez obzira da li se radi o manjini ili većini, te da li je ista diskriminisana ili ne.

“LGBT osobe ne uživaju, niti traže ’posebna’ prava. Potrebna je ne samo tolerancija, nego i uvažavanje i prihvatanje drugog ljudskog bića, bez potrebe za brisanjem onih koje smatramo drugačijim. Potrebno je raditi na osnaživanju unutar zajednice, kreiranju sigurnog prostora u kojem bi se LGBT osobe mogle osjećati ugodno, budući da taj ugođaj ne dobijaju u svojoj svakodnevnici, aktivnosti koje nisu samo upućene zajednici nego i ostatku društva kako bi spoznali/e jednostavnu činjenicu da smo svi/e ljudi i da zaslužujemo svoju privatnost i sigurnost.”

Na kraju, Jasenko Suljetović je podsjetio na pjesmu Martina Nimelera:

“Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam ćutao;
jer nisam bio komunista.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,
ja sam ćutao;
jer nisam bio socijaldemokrata.

Kada su došli po sindikalce,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po mene,
nije preostao niko da se pobuni.”

Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!