Joan Lipkin, istaknuta američka pozorišna umjetnica i aktivistkinja, u Sarajevu je priredila kratku dokumentarnu dramu koja repezentira stvarna iskustva života LGBTI osoba na Balkanu. Predstava je rezultat njenog dugogodišnjeg angažmana i razgovora sa LGBTI osbama u okviru Kvir kafe-a kojeg je vodila. Nakon predstave, svi prisutni su imali priliku govoriti o svojim utiscima, te podijeliti svoja iskustva života u BiH. Sa Lipkin smo razgovarali o njenim dojmovima poslije predstave, boravku u Sarajevu, aktivizmu i borbi za LGBTI prava, kao i dokumentarnoj drami kao formi angažiranog aktivizma.
Razgovarao: Mirza Halilčević
LGBTI.ba: Ovo je prvi put da se vaša predstava igra u Sarajevu. Pročitao sam da ste pripremajući ovaj komad izjavili kako nema mjesta na kojem biste radije bili u ovom trenutku, nego u Sarajevu, na probama. Zašto je ovaj grad tako poseban za Vas?
Oduvijek sam htjela doći u Sarajevo i raditi nešto. Ovaj grad je renomirani centar za kulturu i umjetnost. Uz sve to, obogaćuje ga fascinantna i komplikovana historija, baš kao i moju zemlju – Sjedinjene Američke Države. Sarajevo je primjer napretka i građenja bolje budućnosti. Organizacija prve povorke ove jeseni u Sarajevu, bila je apsolutno inspirativna. Čitav svijet vas je gledao.
LGBTI.ba: Kakvo je bilo vaše iskustvo rada u Beogradu i drugim balkanskim gradovima?
Provela sam zaista izvanredno vrijeme u Beogradu, te vjerujem da sam stekla cjeloživotne prijatelje i kolege. Tu sam prvobitno krenula dolaziti kao gost, prije četiri godine, usljed saradnje sa Civil Right Defenders-om, gdje sam pozivana zbog mog opsežnog rada pozorišne umjetnice koja kombinuje umjetnost i aktivizam. Tokom svog boravka u Beogradu, predložila sam da krenemo sa serijom susreta i okupljanja za LGBTI osobe, što bismo nazvali Kvir kafić (izvorno – Queer Cafe). Ideja je bila da kreiramo siguran prostor za ljude okupljenje oko izazova LGBTI zajednice. To se zaista sjajno primilo u zajednici i jako puno ljudi je dolazilo želeći da priča i dijeli svoja iskustva.
Zanimljivo je, prve godine sam organizaciju ovakvih susreta radila okupljajući ljude oko njihovih seksualnih identiteta i izazova koji se vežu uz njih. Mislila sam gej muškarci, lezbejke, biseksualne osobe, trans i nebinarne osobe bi preferirale da imaju svoj prostor. Druge godine sam po dolasku u Beograd dobila informaciju da bi ljudi, obzirom da je riječ o maloj zajednici, radije unutar Kvir kafea međusobno dijelili prostor sa drugim ljudima iz LGBTI zajednice. Tada sam razgovore krenula organizirati tematski, na način da se svako može identifikovati, pa smo razgovarali o autovanju, porodici, ulozi religije, poslu, braku… Slušala sa pažljivo njihove razgovore i mislila sam kako su ovo važne stvari koje bi se trebale čuti. Mogla sam to zamisliti kao predstavu. Tako da ovaj projekt nije inicijalno nastao kao predstava, nego kao gest i aktivistička potreba za kreiranje prostora za razgovor. No, kada je čovjek umjetnik, nerijetko naiđe na umjetnost i kada je ne traži.
LGBTI.ba: Vjerujete li da je dokumentarna drama pravi način osluškivanja pulsa ljudi, pa i LGBTI osoba između ostalog, i šta bi uopće bile pozitivne strane rada i korištenja dokumentarne drame kao oblika rada?
Dokudrama je vrijedna pozorišna forma obzirom da omogućuje da se kroz nju čuju mnogi glasovi, ne samo pojedini glasovi protagonista. Po mom mišljenju, svakodnevni glasovi ljudi su lijepi. Postoji neka poezija u govornom jeziku. Koristim ovu formu za svoj aktivistčki rad već dugo i do sada sad sam pripremila mnoge dokudrame koje su uključivale i ljude sa invaliditetom, žene koje se bore sa rakom dojke, ljude koji su u procesu oporavka od alkoholizma ili konzumacija droge, žene koje su bile izložene seksualnom trgovanju, kao i LGBTI ljude i njihove porodice.
Jedna od velikih prednosti jeste da ovaj format omogućuje ljudima da govore za sebe, tako da se umanjuje i mogućnost nerazumijevanja ili pogrešnog tumačenja. Ovo je naročito važno za LGBTI osobe. Moja uloga kao umjetnice jeste da kreiram siguran prostor kako bi se ljudi osjetili slobodno da dijele svoje priče. Također, ja moram da pitam odmjerena i ohrabrujuća pitanja, kako bi ljudi dijelili svoja iskustva, koja bih ja poslije oblikovala na način da budu što reprezentativniji.
Ovo nije lagana forma, ali kada radi, onda je izuzetno jaka. Gledajući predstavu u Beogradu i Sarajevu, vidjela sam da ljudi plaču, prepoznajući određene aspekte sebe u realnosti koju su prezentirali glumci.
LGBTI.ba: Šta biste imenovali za osnovni cilj ovog rada?
Odlika svakog pozorišnog komada jeste angažiranost. U konačnici, cilj je i promocija empatije. Kada čujemo priče drugih ljudi, umanjuje se mogućnost objektificiranja i zlostavljanja.
LGBTI.ba: Vaša predstava nazvana je – “Čujte naše glasove sa Balkana”, no, kome se obraćaju ovi ljudi, ko bi trebao biti sarajevska publika i ko bi trebao čuti ove priče – svijet ili određeni pojedinci/ke?
Ljepota predstave poput “Kvir kafe-a: Čujte naše glasove sa Balkana” jeste da efektivno funcioniše za različitu publiku. Ključna je za LGBTI zajednicu, kako bi vidjeli i osjetili sami/e sebe, ali ja također mislim da je postoji i širi spektar publike za predstavu poput ove. Roditelji, porodice LGBTI osobe, studenti/ce, mladi koji treba da uče o različitosti, edukatori… Čak i političari/ke bi imali šta da uzmu od predstave poput ove.
LGBTI.ba: Ovaj dan je također poseban jer ga slavimo i obilježavamo kao dan autovanja (Coming out day). Vjerujete li da se ovakvim radom – dijeljenjem iskustava i pričanjem životnih priča LGBTI osoba može potpomoći proces povezivanja sa nama samima, kao i proces razvijanja empatije, solidarnosti?
Realnost mnogih LGBTI osoba jeste da trpe neki oblik opresije, bilo da žive u Sjedinjenim Američkim državama ili u državama Istočne Evrope. U SAD-u, diskriminacija je legalna u više od pola zemalja, a naš Vrhovni sud raspravlja da li da prodube tu diskriminaciju.
Trebamo više prilika da stanemo zajedno i razmjenimo priče i naša iskustva, kako bismo gradili mrežu podrške i zajednicu, ali kako bismo također i slavili sve što je divno u vezi nas.
LGBTI.ba: Šta ste očekivali od bh. publike i da li ste zadovoljni svojim radom, glumcima i timom?
Moj kratki boravak u Bosni i Hercegovini je prevazišao moja očekivanja. Srela sam par mladih aktivista/kinja koji su prisustovali konferenciji na kojoj sam govorila. Pozvala sam ih da dođu i pogledaju predstavu u Beogradu. Reagovali su vrlo pozitivno i ponudili su mi svoju pomoć sa ogranizacijom igranja predstave u Sarajevu.
Sve koje sam srela ili radila sa, dočekali su me toplo, domaćinski, profesionalno, ohrabrujući moju potrebu za radom ovog tipa. Bilo je to zaista divno provedeno vrijeme u Sarajevo. Kao iskusna aktivistinja koja je radila sa jako puno mladih ljudi, želim istaći kako su mladi ljudi koje sam upoznala radeći na projektu u Sarajevu, izuetno vrijedni, pametni i dobronamjerni i velikodušni. Vjerujem da je jedan od najboljih modela za uspješan pokret za socijalnu pravdu upravu međugeneracijska saradnja. Mladi ljudi i stariji aktivisti/kinje, poput mene, imaju mnogo toga jedni drugima da ponude.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
