Piše: Irena Omazić
Foto: lifehacker.com
Svako autanje ima neku svoju posebnu priču. Nekad je to priča o razočarenju, nekad o ljutnji, o svađi, tugi… Te se priče pamte i prepričavaju kao neki poseban događaj koji je obilježio jednu vremensku epohu i donio velike promjene.
Također, kad god se priča o autanju uvijek postoji neka analiza. Analizira se perspektiva osobe koja svoju “intimu” iznosi pred druge, mogućnost da se nešto promijeni u budućnosti, uzrok “takvog ponašanja”… Analiziraju psiholozi, sociolozi, obitelj, svi koji uspiju, oni kojih se to tiče, oni kojih se to ne tiče. Dok se izredaju drame, osjećaji, analize, sam coming out ostane u drugom planu.
Dobrodošli u moj ormar
Jednom sam i ja prisustvovala nečijem izlasku iz ormara. Bilo je simpatično, smiješno i veselo.
Družile smo se dosta dugo, ekipa s fakulteta koja je mnogo vremena provodila zajedno. Dijelile smo mnogo toga, ali ovaj dio intimog života nekako je ostajao privatan godinama. Onda je došao trenutak da se i ti okovi skinu.
Ta je noć bila jedna od onih opuštenih, malo vina, malo razgovora i smijeha. Zbog takve je atmosfere osoba, koju ćemo za potrebe ove priče nazvati Maja, odlučila naglas izgovoriti ono što je u zraku dosta dugo lebdjelo, samo to mnogi nisu uspijevali vidjeti.
Na ponovno (već sto puta postavljeno) pitanje: “Majo, ima li bona kod tebe kakvih momčića?”, Maji je “prekipjelo” šutjeti, glumiti, pakirati priče u celofan, pa je izgovorila: “Ja ovo govorim svakoj osobi s kojom sam bliska, ja ne volim momčiće. Meni se sviđaju cure.”
Nastade neugodna tišina, nema više ni razgovora ni smijeha, samo se vino ljuljuškalo u čašama. Nije tišina bila neugodna zbog tog svečanog konačnog coming outa nego zbog onih momčića koji su Maju proganjali već mjesecima, a ona nije znala kako da odgovori na to.
Sabrale smo se nekako, a onda je počeo smijeh i (naravno!) analiza. Znate da uz autanje uvijek ide analiza (već sam to spomenula), nema veze čija je. Ovaj put je analizirala Nina (također za potrebe priče izmijenjeno ime) i to: koliko je puta ispala budala pred Majom, koliko je glupa što nije vidjela ono što se vidjeti moglo, kako je mogla toliko inzistirati na pitanju o momčićima…
Umjesto da se bavimo Majom i autanjem, morale smo tješiti Ninu i uvjeravati je da nije toliko glupa koliko se njoj čini.
Je li naša i njihova ljubav ista
Kada se zamislite nad ovom, ali i mnogim sličnim pričama ne možete da se ne zapitate: zašto se razgovor o ljubavnom životu toliko mistificira? Je li to zbog srama koji je još uvijek usađen u društvu?
Zašto se pravi tolika razlika u percepciji razgovora o ljubavnom životu i partnerima LGBT osoba s jedne strane i heteroseksualnih osoba s druge strane? Kada heteroseksualne osobe pričaju o svojim vezama, partnerima, ljubavnom životu, to je sasvim uobičajena i normalna pojava. Čak se i podrazumijeva da se o tome govori jer nije dobro biti previše povučena osoba.
Ljubavni život LGBT osoba nešto je sasvim drugo. Priča obavijena velom tajni sa mnogo nelagode, ali nije ta nelagoda na strani osobe koja dijeli crtice iz svog privatnog života. Neugodno je osobama koje tu priču slušaju, pa se često zacrvene, zamuckuju ili u nevjerici ne znaju kako bi trebali reagirati.
Čini se da se sve osim prosječne heteroseksualne veze, bez ikakvih vidljivih trzavica i naglih promjena, smatra drukčijim i kao drukčije iskače iz čvrstih okvira našeg društva. Ako iskače iz navedenih okvira znači da tom istom društvu nije prihvatljivo.
