Piše: Lamija Begagić
U ovim teškim vremenima, predugim danima i još dužim noćima, mnogi od nas i koji nisu okorjeli fanovi filmske i serijske industrije, noći i dane provode sa daljinskim u ruci, trošeći sve raspoložive resusrse: kanale kablovske televizije, HBO, Netflix, Popcorn, torrente i ko zna šta sve ne. Na jednom od tih, i potpisnica ovih redova, nabasala je na nedavno postavljeni, mada snimljen prilično davne 2008. godine, kratki dokumentarac pod nazivom „When I knew“.
Zanimljivo sniman, ovaj dokumentarac, doznat ću kasnije da je temeljen na istoimenoj knjizi, kadrira LGBTIQ osobe različitih rodova, dobi i profesija, snimajući ih diljem Sjedinjenih Država i pitajući ih, kako u samoj najavi stoji, „jedno jednostavno pitanje: kada su prvi put shvatili/e?“
Spektar odgovora na to pitanje raznolik je, kao što su različiti i periodi kada su saznavali: od ranog djetinjstva do odrasle dobi. Ma kako pitanje u suštini bilo jednostavno, a odgovori mahom anegdotalni, zanimljivi i duhoviti, oni često otkrivaju i razne slojeve i podslojeve: strah, stid, neshvaćenost, usamljenost, odbačenost, ali i ponos i oslobađanje.
Po ugledu na knjigu i film kojeg svakako vrijedi pogledati, isto sam pitanje postavila i nekolicini LGBTIQ osoba kod nas, a odgovori su više nego vrijedni čitanja i razmišljanja.
”Još uvijek doznajem i sklapam cijelu priču o sebi! No, trenutak kada sam prvi put osjetio nevjerovatnu količinu privlačnost prema muškarcu jeste jedno sparno ljetno veče. Bio sam tek krenuo na fakultet. Sjedili smo u nekom kafiću, najbolja prijateljica i ja. Pored nas se parkiralo auto i iz njega je izašao momak od kojeg ni meni, ni njoj nije bilo dobro. Nismo to verbalizirali, ali nam je bilo jasno da je pored nas upravo prošao jako jako zanimljiv frajer! I zgodan, naravno! Osjetio sam tada prema njemu nevjerovatnu privlačnost kakvu nisam nikad do tada ni prema kome osjetio. Nije bilo samo na fizičkom nivou, htio sam iz nekog razloga (sada znam itekako kojeg) da mu se približim, da ga bolje upoznam, da razgovaram s njim. Čak sam ga i dodao na Fejsbuk i javljao se s nekim glupostima. Momak mi je normala odgovarao. No, ubrzo sam saznao da se viđa sa jednom djevojkom, i to ni manje ni više nego baš sa mojom najboljom drugaricom! Bio sam užasno ljubomoran na nju! Ni činjenica da ga je makar jedno od nas dvoje „imalo“, nije me utješila. Bili su kratko u vezi, a nas dvoje smo i danas prijatelji. Naše prijateljstvo nije uništio frajer, ali je, eto, meni pomogao da shvatim neke stvari u vezi sebe. Nekada i random ljudi mogu da posluže tome. Hvala im!”
A. O., 29, nastavnik
”S prvim buđenjem seksualnosti, a to je tamo negdje oko 10-11 godine života, i otkrivanjem čari masturbacije, javila se i potreba da se traga i za erotskim materijalima, koji su trebali služiti kao poticaj i doprinos seksualnom samoodgoju, obzirom da je bilo prilično “nedopustivo” da u tom procesu informativnu podršku daju roditelji. Slučajno sam tako u stanu naišao na, duboko među stvarima, skriveni erotsko-odgojni časopis iz tamo nekih 60-tih godina, u kojem je, pored “naučnog” upozorenja da je masturbacija štetna za kičmu i nije zdravi oblik ispoljavanja seksualnost, bilo dosta polugolih muških i ženskih tijela, stidljivih prikaza koitusa, pa i pokoja necenzurirana slika vagine i penisa. I tada sam primjetio da me uzbuđuje, pored konvencionalno prihvatljivog ženskog, i muško tijelo i da u meni izaziva taj lepršavi osjećaj koji nemiovno vodi erekciji. Nekako tada sam i shvatio da je to, iako dobar osjećaj, vjerovatno i znak da moja seksualnost nije najbolje “dizajnirana” za dominantna očekivanja. Kasnije su stvari nazvane pravim imenom, ali taj crno-bijeli časopis je očito bio poticaj prvog samopriznanja.”
T. L., 41, pravnik
”Ja sam negdje prvih par razreda poslije nastave u školi, boravio kod bake kada su roditelji išli na posao. Sjećam se da sam kod nje na televiziji gledao neku latinoameričku seriju, u kojoj se pojavljivao neki ultrapreplanuo i ultraisklesan Fernando Enrique Roberto. Baka je bila malo stroga i ozbiljna, izuzetno sam je volio, ali je bilo dosadno ponekad. pa sam onda sam sanjario da neki moj imaginarni hispanac na garavom konju dolazi kao izbavljenje od dosade. Eh to su bile prave ljubavi, trajale su sezonama.”
M. V., 22, student
”Marina iz klupe imala je divne šiškice koje su joj često upadale u oči, često ih je sklanjala, onako nježno… Uhvatila sam sebe kako zamišljam da sam ja ta ruka nježnosti koja svojim pokretom pušta svjetlost na njene zelene oči… Marina je nedugo zatim u toku te iste školske godine poginula u saobraćajnoj nezgodi, a ja sam u godinama koje su slijedile zatajila sebe, smatrajući sebe izravnim krivcem, jer moja maštanja nisu bila normalna u našem okruženju, misleći kako sam ja prizvala tu lošu sreću.“
V. A., 30+, bez zanata
”Kopajući unazad, mogu zaključiti da sam znao i pokazivao sklonost prema muškarcima i prije pubertetskog buđenja seksualnosti. Naravno, to nisam mogao (niti pokušavao) objasniti ni sebi ni drugima. Svi mi kažu da mi se sviđaju djevojčice. Ne znam da li mi se zaista sviđaju, al’ kad svi tako kažu, onda ok. Zapravo jedva čekam da s nanom idem u džamiju i grabim svaki raspoloživi trenutak da razgovaram s jednim mladim efendijom. Efendija pristojan, nasmije se i svaki put obeća da će mi naručiti pravu ahmediju. Meni srce pregolemo. Svi govore da se zapravo “ugledam” na njega, šta god to značilo.
Međutim, postoji drugi trenutak kad sam napokon “znao-znao”. U šestom ili sedmom razredu osnovne naišao sam na film “Threesome”, bezveznu i prilično sanitiziranu tinejdžersku dramicu sa Joshom Charlesom, Stephenom Baldwinom i Larom Flynn Boyle u glavnim ulogama. Oni su prijatelji, a ustvari nesretni ljubavni trougao jer je Baldwin zaljubljen u Boyle, Boyle u Charlesa, a Charles u – Baldwina. Red drame, red tinejdžerske komedije, na kraju njihova seksi scena u kojoj se ova dvojica – dotaknu! To je to, u suštini. Al’ meni kao da je neko upalio svjetlo. Dotadašnje heteroseksualne fantazije i poneka bratova “Erotika” uopće nisu bile zadovoljavajuće za moje tek probuđene seksualne potrebe. Niko mi nikada nije rekao da postoje opcije. Ovo je napokon bilo nešto u čemu sam mogao uživati. Te sam uživao. I još uvijek uživam.”
A.B., 36, prevodilac
”Studirala sam u Novom Sadu, na Filozofskom, koji se nalazi u Studentskom gradu, gde i drugi fakulteti. Ali sam živela skroz na drugom kraju grada (oko 5 km daleko od faksa). Jedna moja koleginica sa grupe živela je u mom kraju i ona je svakog dana hodala od faksa do kuće. Na prvoj godini sam joj se iščuđavala, a na drugoj sam počela hodati sa njom od faksa do kuće. Postojala je jedna raskrsnica sa semaforom na kojoj smo se razdvajale kako bi svaka otišla svojoj kući i prošla još po nekih stotinak metara solo. Jednog dana semafor se sedam puta okrenuo sa crvenog na zeleno, a mi smo i dalje pričale i stajale tu. Tada sam shvatila. Zatim je ona rekla: Hoćemo kod tebe ili kod mene na čaj?”
D. B., 36, književnica
”Prvu lezbijsku misao (koje se sjećam) sam imala sa nekih 5-6 godina. Bili smo na moru (Tučepi, Drvenik, tako nešto, standardno). Sjećam se kako sam na plaži, gledajući sve te nepoznate žene oko sebe, pomislila kako su fascinantne i kako je baš šteta što ću ja morati biti s nekim dječakom.
Nije to bila nikakva seksualna pomisao, niti sam pojma imala da neću morati biti sa dječakom i da postoje lezbijke: jednostavno sam bila svjesna da me žene fasciniraju (što se ni do danas nije promijenilo).
Kasnije, negdje sa 13-14 godina, prvi put sam se zaljubila i prešla standardni put od “pa to je prijateljstvo, normalno da je volim” preko “dobro, možda nije baš skroz samo prijateljstvo” do konačnog “aha, vidi, postoji nešto što se zove lezbejka, onda sam ja to!”
D. H., 35, biologinja
”Kao dijete, nisam, naravno, znala šta je seksualnost. No, znala sam da je nešto čudno u vezi mene. Žene, djevojke su mi oduvijek bile privlačne, samo što to tada ne bih baš rekla ovim riječima, više kao: “Hm, ima tu nešto čudno!”
Na početku je „to nešto čudno“ bilo jako teško prihvatiti i išla sam protiv sebe. Pa sam zaključila da bih trebala imati dečka. Uvidjevši da svi moji prijatelji stalno pričaju o tome kad se zaljube da osjećaju neke leptiriće u stomaku i nervozu u glavi, razmišljala sam kako ja to nemam, i onda sam vratila film u glavi. Da, osjećala sam ih i ja i emocije i haos koji nastane u glavi ali samo kad bi bila u pitanju neka djevojka. Odlučila sam da krijem svoju „tajnu“, dok nisam ušla u društvo kojem je to bilo sasvim normalno i uredu…“
E. A., 21, studentica
”Kako ono kažu: oduvijek sam znala. Mislim da ja spoznaju o sebi koja volim žene, vežem za jednu doktoricu. Sada kada premotavam film, sjetim se da sam često voljela što sam se razboljela jer sam znala da će me voditi kod nje na liječenje. Mislim da sam tada i postavila kriterijume svoje savršene žene: humana, voli da pomaže ljudima, obrazovana, pametna… Još uvijek mi je ta doktorica idol. :)”
K. R., 38, aktivistica
”Teško mogu odrediti jedan trenutak kada sam shvatila da sam lezbijka. Dolazilo je u valovima, korak po korak sam se primicala toj ideji. U vrijeme mojeg djevojaštva u javnom diskursu nisu cirkulirali queer identiteti, nalazili su se izvan mog domašaja: u znanstvenom diskursu. Tada sam imala 13 ili 14 godina i počela sam uočavati da se u društvu jedne moje prijateljice počinjem osjećati čudno: neobjašnjivo nervoznom, ushićenom. Odlazila sam u duge šetnje s njom za kojih mi je pričala o dečkima u koje se zaljubljuje i tada bih se osjećala nespokojnom. Te naše šetnje ni za što nisam htjela ugroziti, uživala bih gledajući je kako mi se povjerava, do mene bi dolazio njen miris i ja sam u nekim danima stvarno teško disala, sjedeći pored nje, na splitskim Firulama. Bilo je to kasno proljeće krajem 80-ih, a ubrzo je došlo ljeto, škola je završila, druženje se prekinulo i ona je otišla s roditeljima u svoju vikendicu, na otok. I ja sam otišla na drugi otok, svojoj baki. Teško su mi pala dva mjeseca razdvojenosti i tada sam joj napisala dva pisma u kojima sam pokušala sebi i njoj objasniti da mi znači više od ikoga s kim sam do tada bila prijateljica. Dva mjeseca sam trgala listove posve nove bilježnice koju sam kupila samo za tu priliku, ali nikako nisam uspjela na papir upisati sve ono što osjećam. Pisma na kraju nisam nikada poslala, niti sam joj ikada priznala da sam bila zaljubljena u nju. Godinu ili dvije kasnije u videoteci sam posudila film “Henry And June” i kad sam odgledala scenu u kojoj Uma Thurman i Maria de Medeiros plešu i strastveno se ljube, shvatila sam da sam to ja: žena koja želi voljeti žene na takav način i živjeti takav život. Kasetu nisam dugo vratila u videoteku, i gledala sam je kad god bi moja majka otišla na posao. Platila sam kasnije paprenu zakasninu, ali ne žalim novaca. Do danas je cijena takvog života ostala previsoka, ali s osmijehom dođem na pult i platim koliko treba :).”
N. V., 45, književnica
